o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 117-118 (28-29 - nova serija)

Godina XXV avgust-septembar/kolovoz-rujan 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Srdja Pavlovic
PJESME - SVJEDOCI BOLA I NADE
Savremeni kanadski pjesnici
POETA DOCTUS - Skica za portret E.D. Bladzeta

Sredinom pedesetih godina, u Sjevernoj Americi se formirala nova generacija pjesnika pod uticajem "Beat" pokreta. Propagiralo se citanje poezije po kafeterijama (najpoznatija od njih bila je takozvana "Ten O'Clock Scholar" kafeterija na Univerzitetu u Minesoti), i zbirka pjesama "Howl", Alana Ginsberga dala je pobunjenicku notu opstoj klimi anti-establismenta na citavom kontinentu. Naravno, postojali su i oni koji su i dalje pisali akademsku poeziju na fonu sjecanja i uticaja T.S. Eliota - liricari poput Roberta Lovela, Randala Dzarela, Houarda Nemerova i Karla Sapiroa.

No, to je bilo i vrijeme pjesnika koji su osluskivali i biljezili jedino najdublji eho sopstvenih osjecanja. Vrijeme onih koji nijesu protestovali, pratili trend i zagovarali velike promjene. Oni su bili okupirani otkrivanjem znacenja same kategorije vremena i odnosa izmedju vremena i jezika. Jedan od ovakvih pjesnika, E.D. Bladzet, strpljivo je ispisivao svoj lirski testament, dok su drugi pokusavali kreirati ili pratiti tadasnje literarne trendove.

Bladzetove pjesme su svjedoci. One govore o dubini bola, tezini gubitka i gustini odsustva. Ali one, takodje, zvuce kao nada, kao obecanje koje moze da ukroti ocaj i omoguci nam da govorimo buduce vrijeme. One su post-strukturalni pastoralni lament i pripadaju tradiciji na kojoj su izrasli Rilke i Malarme. Bladzetove pjesme su ekstaza, kontrapunktalna i zadivljujuca - pune briznosti, poput Bahove muzike, istovremeno i dar i passacaglia. Ovo je, medjutim, samo jedan segment iz spektra Bladzetove poezije - elegijska meditacija nad onim sto je izgubljeno, odsustva koja nas okruzuju u ovom svijetu i njihove rijeci. No, ako u ovim pjesmama postoji tama, onda postoji i svjetlost. Osim gubitka, nalazimo i na dobit - sami cin pisanja, cin ljubavi. To su ljubavne pjesme svijetu i voljenoj osobi. Ova poezija definise svijest da sve njegove "zelje odlaze/ napolje ka nemoguce/ lijepom". Ovo, naravno ne znaci da treba prestati sa pisanjem pjesama.

U pocetku - cistota dikcije. Od prve pjesme u prvoj knjizi "Take away the names", ocituje se zelja za postizanjem i dostizanjem te cistote. Bez obzira na to koliko se, u kasnijim knjigama ovog pjesnika uvecava retoricka kompleksnost, teznja ka cistoti dikcije odrzava se kao konstanta. Kao sto i sam autor kaze: "Zelio sam da saznam sta su bile rijeci koje namjeravam koristiti. Stoga sam namjerno ogranicavao rijecnik. Ali, jedna od ljepota omedjenog jezika jeste da, iako se jedna te ista rijec ponavlja u razlicitom kontekstu, ona pocinje da mijenja sopstvenu znacenjsku vrijednost. Dakle, ona lagano cini svijet neuhvatljivim." Ta neuhvatljivost i elegijsko raspolozenje konstante su u Bladzetovoj poeziji. Iako se rane pjesme mogu uciniti slicne onima koje su pisali Imazisti,
 
JEZIK *
( * take away the names, 1975.)

Ptica
je napustila
moj jezik

stablo
je golo
bez jata

moj jezik
ogoljeno
stablo

govori

program je drugaciji. Ne insistira se na jasnoci slike kao takve, vec na cistoti izraza.

Bladzetova poezija je nezaboravno polilingvalna i neuhvatljiva. Ona trazi upornog i obrazovanog citaoca. Puna je naprslih idioma, aluzija, lingvistickih inovacija i poigravanja pravilima gramatike. To je nova vrsta post-moderne poezije koja duguje srednjovjekovnim lirskim pjesnicima i trubadurima, koliko i modernistiva poput Rilkea, Stivensa, Paunda, Malarmea i Vilijamsa. Ova poetska forma je gradjena na iskustvu iz sirokog spektra mogucnosti, ukljucujuci i evropske uzore, drevne rimske i grcke majstore stiha, te bolnu tisinu Pola Selana. Iako je ocigledno da je Bladzet ucio i od sjevernoamerickih pjesnika, njegove palimpsesticne pozajmice otezavaju, ako ne i onemogucavaju odredjenje jasne linije poetskog nasljedja i kategorizaciju ovog pjesnika i njegovog djela.

Odgovarajuci na ceste komentare o kompleksnosti njegove poezije, znacaju ponavljanja rijeci i insistiranju na ogranicenom jezickom aparatu, autor kaze: "Jedini pjesnici za koje znam da su ovo cinili su srednjovjekovni lirski pjesnici, i savremenim kriticarima postaje jasno da je cak i taj ograniceni rijecnik veoma zavaravajuci. Radi se o konstanti prelaska od denotacije ka konotaciji, u jednoj te istoj rijeci. Ovo je osobita karakteristika drevnih provansalskih ljubavnih pjesama."

Jedno od najvecih zadovoljstava koje citaocu pruza Bladzetova poezija jeste upravo njena neodredjenost i neuhvatljivost. Pjesme odbijaju da se zatvore, zato sto njihove rijeci odbijaju da budu staticne. Iako same po sebi jednostavne i razumljive, one prolaze kroz tako duboke promjene da cesto gube svaki smisao konvencionalnog znacenja. Cini se da je pravi posao bio nauciti kako da se napise recenica, a potom, uciti kako i koliko je ta recenica samosvjesna - recenica koja samu sebe promislja dok se ispisuje na hartiji. Recenica kao zmija. Cin pisanja poezije nema za cilj da nadjene ime, vec da artikulise, saplicuci se o ivice rijeci, dok ispisuje stihove, ispisuje mijene svijeta i metamorfoze. Cemu, onda, napisana recenica, cemu stih? Zato sto se stih ne okoncava - on dodiruje tisinu koju zeli da otkrije. Cini se, ponekad, da potpuno promasi zeljeni cilj, samo da bi namah zapoceo novi zivot.

Ferdinand Hodler - Abendruhe, 1903.

GRADOVI

Svi gradovi nasih djetinjstava sada su uzapceni u
ono drugo Sada njihovih vjecitih sabata, sebe preslikavaju
nepokolebljivi, mirujuci u odsustvu, simetrija
drveca uspravljenog duz bulevara, sunce zatomljeno u
popodnevima dugih vjecnosti, na ulici ljudi u
koraku i pokretu, pseci lavez, zvuk nevidjen
na horizontima zvijezda u drugim konstelacijama: Zasto
su ovo jedini gradovi u kojima se srijecemo pod zvijezdama sto

za nas nemaju imena, Mi, mi se srijecemo uvijek ogoljeni, osim onih
zvijezda cija nas svjetlost pokriva kao kisa sto
propada kroz snove o kisi, nemocna da objasni Nas sopstvenim
ocima ? Mnostva zvijezda su nasa tjelesa, ona kisa
po najmanjim gradovima u njihovim vjecitim oklijevanjima. Ruze nicu
u nama nevidljive; svjetlost, njihov oblik, postaje ruza
gotovo otvorena, zvijezde nad nama tek sto doticu zemlju.

RENESANSA

Tebi predajem sve moje kosti, one sto sam dobio
na rodjenju, tvoje daj meni, i mi smo rodjeni iznova,
rebro koje si imala, rebro sto je sada moje, Adam
i Eva cjelokupni, razmijenjene anatomije, sunce i mjesec
u obostranom pomracenju, svjetlost medju njima, ne sunceva
vec od oboje. sta to u basti treperi u zraku
gdje jabuke nijesu jabuke no svjetlost sto pada
po suncu i mjesecu, i sta su sve one kosti

ako ne nasi oblici u podijeljenim samocama? One su kosti
ranijih misli, obuzetih samima sobom,
sunce po njihovim kozama, mjesec se mladi u tami
odvojenog uma. Kosti su bile kosti, a mi smo bili nijemi izrazi,
kosti u nama, rekviziti sto nas pretacu u sjenke, vjetar, travu,
stvari napustene u grudvicama vremena,
koje se usamljene vracaju u prah,
ali nase kosti su sada nase, ne tvoje ili moje, mjesec i sunce,
kamen razgradjen u vatri, jabuke iz vrta
koje plesu na nasim rukama.

EMILI

Sve sto je zaklanjalo tvoje tijelo od svijeta bila je haljina, krpa
cistote i smrti. Gospodari tvojom napustenom sobom, stojeci pred
nama u svom prozirnom kavezu, i ti unutar svega - staklo,
vakum, unutrasnja praznina, gdje su Bog i vrapci, mnostva i
odsustva medjusobno uskladjeni, zanos i patnja,
sinonimi tvoje cistote i smrti, koje navlacis
da odjenes stranicu pred nama u jednom potezu, nerazgovijetnu

i ogoljenu, pokret ka vjecnosti od stakla gdje sunca u svojim
apstrakcijama pune vazduh u jednom neprekidnom snopu, udar
tako tezak i nemaran da niko i ne sanja prestanak, pogodjeni
cvjetovi i trava povratnica na godinu. Tvoja haljina odolijeva,
njena cistota i smrt hermeticki zatvoreni. Sta je ta pokrivka
za tvoju put te mislimo da ona prevladava? Postace prasina,
staklo i bog zajedno oduvani u nistavilo gdje lezi pocetak,

beskrajna praznina u koju si otisla, jedan udarac i sve je
izbrisano, i evo tebe, cista snaga pokreta u zraku,
nevidljiva i nedokuciva za relikvije. Vjecnosti
stoje uspravne u vazduhu oko nas, odjevene u oblike
od nevidljive boje, sve su kao azbuka sto ne govori nego dise,
dah rijeci u njihovoj pocetnoj cistoti, neodjevenih glagola,
obozavanje, uzbudjenje ranjenog sunca, svjetlost,

svemir polozen nag, prvobitnost prasine, vazduh
vidljiv jedino kao spoznaja, i tamo, u toj rijeci gdje ti
ne Znas vec Jesi, sam vazduh pocinje, spoznaja onog,
Onog sto jeste, druga strana Boga i trave, vazduh
sto vjecno propada kroz sopstvenu prazninu, sunce
u pokretu, ali prasina, prasina sto leluja u notnom ritmu
koji je Osnova spone gdje pukotina prestaje -
knjiga otvorenih ruku.

BOJE RATA

Ona je mozda nekad i bila djevojcica
doplovila
u necije misli
.......... stabljika
bog se igrao
zeleno

lovci opkoljavaju velike mocvare
ubijaju ptice

posvuda su mamci
ovlas objeseni u nasim rukama:
Monteverdi, Karl Marks, dueti
za flautu i harfu,
muzika za topove
naspram sunca

ne vjerujem u bogove
koji se igraju na poljani

vjerujem
da nas okruzuju lovci
muzika koju cujemo suprotstavlja
crveno: zeleno

SE DALL'INFERNO ARRIVO A QUALCHE QUIETE

Izvijeni u pernatu strijelu ljeta,
prozori svih juznih krajeva
presjekli su poznati svijet po nepoznatoj ivici
gdje se brodovi vrte u zalivima bez odjeka
kao kuca sto drzi svoje beskorisne urne

ovdje smo dovedeni, sine, da gledamo
iza vidika koji nam daju dnevni prozori,
gdje ptice u beskonacnim zljebovima svjetlosti
otrzu nas bez ociju od talasa i raspinju
zijeve stolica sa pjescanih horizonata

ja sam gluv za planete
prazne greske zapada
sva stvorenja sto su dopuzala u njihovu praznu kucu:
ona, gdje svjetlost
kao Saskvahana dotice

na obalu tame, ona omedjava prostor
gdje kao statuete bogova
ribe pocivaju

daj mi tvoju ruku aprilskih jutara;
ne dodiruj, sine,
malene brodove, mi nemamo
svetih stvari

SJENKE

Moze li biti, pitala si, da mrtvi sanjaju, i moze li biti da u njihovim
uskim hodnicima rastu nocne more snova o njihovoj smrtnosti
ili, da li oni sanjaju kada legnu poput spavaca da su oni sami snovi
koji mogu biti nasi kada se zagrlimo u tami, mrtvi-zivi u nama,
nasi snovi, san ponovnog radjanja, trenutak kada se budimo
trenutak kada su mrtvi mrtvi? Grobovi su ono sto nosimo
pod suncem, tisina sto je cine sjenke koje vidimo pored

nas, cestice prasine koje lebde nasuprot ljetu. Ako su noc i ozivljeni
mjesec mjesta gdje mrtvi prave uvertire za nas, i mi smo
njihovi, sta ce biti od nas mrtvih, ili si ti sada
san moga sna, sto me vec odvlaci u san
besmrtnosti, i ja u njemu sanjajuci tebe? Tada
bi mi bili nas san, san naseg budjenja, budjenja u
naboranu sjenku koju mislimo, njena svjetlost, mjesec koji sanja.

DOMA*
(* Ceski: kuca; dom)

Sakupili smo sva malena jezera i odnijeli ih kuci - ribe uspavane
u njihovim talasima, stabla zastitinike duz obala,
ptice sto bacaju nenadne sjenke po vodi - jezera i priroda
smjesteni u nasoj kuci, mi smo sjedjeli kroz
njihove vremenske mijene, pod nama travnate podnice i umjesto plafona
nebo od jezera, drugaciji zrak: zivjeli smo
s njima, i ona sa nama, sve dok ne postadosmo

njihova godisnja doba u prolasku, bljestave jeseni na odlasku,
bili smo snijeg i kisa, mjesecina prosuta po vodi u dugim nocima,
jedno sa zvijezdama koje se ogledaju
u nama i u jezerima. Mi smo znanje nevidjeno
sopstvenim ocima, ali zivo u nasim tijelima,
ponudjeno kao govor sto se sam pise
onamo gdje se razminjuju vjetrovi, boja jezera

mijenja se i moze se reci da sve to - Mi, kako
sebe zamisljamo, voda, vazduh i njegove mijene - samo
sto ne progovori, i ako progovori bise to tudjim jezicima,
mi cemo govoriti kao voda, jezera ce mrmljati zdravice kise
po njihovom licu, kisa i sunce u nasim ustima kao nase
rijeci, mi - slicni svemu postojecem, znali smo
gdje centar svega je, tamo, kod kuce, na obalama jezera.

S engleskog preveo: Srdja Pavlovic

BILJESKA O AUTORU

E.D. Bladzet (Edward Dickinson Blodgett), je rodjen 26. februara, 1935. Jedan je od osnivaca Odjeljenja za Uporednu Knjizevnost na University of Alberta (Alberta, Kanada), gdje vec vise od tri decenije radi kao univerzitetski profesor. Aktivni je clan Kraljevskog Drustva Kanade (Fellow of the Royal Society of Canada) i urednik u casopisu Canadian Review of Comparative Literature. Medju njegovim naucnim radovima posebno mjesto zauzimaju: monografija o kanadskom autoru Alis Munro (Alice Munro), prevodi Karmina Burana (Carmina Burana), drevne provansalske romanse Flamenca i Istorije Knjizevnosti Francuske Kanade (u stampi).

Jedan je od najpoznatijih pjesnika Kanade. Do sada je objavio deset knjiga poezije.

take away the names (1975),
sounding (1977),
Beast Gate (1980),
Arche/Elegies (1983) - Nagrada za poeziju 'Stephan G. Stephannson'.
Musical Offering (1986) - Nagrada za poeziju 'Stephan G. Stephannson'.
Da Capo (1990),
Apostrophes: woman at a piano (1996) - 'Governor General's Literary Award for Poetry'.
Apostrophes II: through you I, (1997).
Transfiguration, zajedno sa Zakom Brolom, (1998).
Apostrophes III: alone upon the earth, (1999).

Zivi u Edmontonu (Alberta, Kanada).

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Zelimir Dado Miladin - Predio

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo