Muhidin Camdzic
NOZ POD GRLOM |
Prethodni tekst
- Na zapadnoj strani, vrijeme ni rata ni
mira. Polozaj Muslimana se nicim nije
promijenio. I dalje se svakodnevno ubija,
upada u stanove, miniraju se muslimanske
popaljene ili polurazrusene kuce. Mafija
pod okriljem HDZ-a. Sve je kao u doba
punog jeka rata. Ipak sam se radovao
optimizmu ljudi na "drugoj
strani". Jos ni mrtve nisu
prebrojali (bolje reci zive), a vec su
stupili u obnovu porusenog. U ljudima se
budi vjera u postojanje pravde i Boga. Ja
to, priznajem, ne osjecam, ali u meni
neka duboka ljubav prema gradu u kome
nisam rodjen. Nesvjesno mi dusa
izmamljuje Makove stihove:
Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo doci
Jer ovdje se ne zivi da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Zivjelo
Jednog vedrog aprilskog jutra, dok se
sunce kupalo u ranom zelenilu
razbeharanih vocaka, posmatrao sam radine
pcele kako zaranjaju u cvijetni prah
izvlaceci glavicu iz dubokih tucaka,
odupiruci se prednjim nozicama, odlijecu
u, meni, nepoznatom, njima dobro
poznatom, pravcu, da bi se na tom istom
cvijetu pojavila neka druga kao da trazi
i odnosi, ono sto je prva zaboravila.
Zanesen radoscu prirode, nisam ni osjetio
ulazak u dvoriste zajapurenog Ahmeta,
koji mi tesko dolazeci do vazduha
saopsti.
- Preko noci su buldozeri utovarili
gradjevni otpad dzamije na Balinovcu. -
Gledao sam ga radoznalo ne pokazujuci
iznenadjenje. - Oskrnavili su nekoliko
mezara - dopunio se.
Pretrnuh. Misao mi odluta na Almirin
mezar, on kao da pogodi moje misli doda:
- Nisu Almirin. Samo one blizu dzamije.
Almirin je ni preblizu ni predaleko od
temelja, pa mu ne povjerovah. Za tili cas
navukoh klompe i tako krenuh, uzurbano
put Balinovca. Ahmet me je bezuspjesno
citavim putem razuvjeravao da se radi o
mezarima ljudi koje mi ne poznajemo.
Nisam obracao paznju na njega.
Prilazeci Balinovcu, iz daleka opazih
poravnat teren, tako ravan kao da
dzamija, na tom mjestu, nikada ni
postojala nije. Nekoliko mezara bilo je
polusravnjenih, obiljezenih udubljenjima
teskih tockova buldozera, iz tri ili
cetiri, polomljeni mrtvacki sanduci iz
kojih su se ukazivale kosti sa istrulih
tkiva. Slika je bila stravicno uzasna i
izazivala je jezu u Muslimanima a i
Hrvatima koji su tuda prolazili,
odvratnost. Slika uzasa, tog vedrog
aprilskog jutra nece me ostaviti dok
zivim. Dva oprecna sjecanja ni mrtva me
nece ostaviti. Jedno je sjecanje na
proljetnu ljepotu cvijeta i zivota u
punoj Bozijoj raskosi, na drugoj strani
suprotstavljeno sjecanje na ljudski
gnjev, bezocnost, slika svijeta u prolazu
kako zaceplja nos i dlanom prekriva oci.
- Otvorili su vrata svog pakla kroz koji
ce morati proci - izrece Ibro, covjek u
osamdesetoj, zagledan u otvoreni mezar
izvan koga su razbacane kosti.
Tako je posljednja dzamija na desnoj
obali zavrsila na nepoznatoj deponiji
smeca. Uzeh manji komad kamena i odlucih
da cu ga cuvati kao svetinju do kraja
zivota. Plakao sam nad tim kamenom,
trazeci u masti neimara koji ju je
izgradio prije pet stotina godina.
Almirin mezar je bio nedirnut i to me
donekle smiri. Nekoliko odvaznih
Muslimana, (medju njima Ibro i Ahmet sa
jos tri Hrvata) nabacivali su zemlju,
oblikujuci piramide, trazili su nadgrobna
obiljezja, usadivali ih na uzglavlja.
Vracali smo se tuzni i nesretni, Ahmet
duboko dise od rada i uzbudenja.
Dokle ce ici sa svim tim ponizenjima?
Ahmet je odavao istu sliku kao i ja.
Izgledali smo kao dva covjeka koji se
vracaju sa sahrane dragog bica.
Ramazanski dani posta proticu u
iscekivanju novih dogadaja. Dodje i
Bajram. Tri dana iza napornog posta,
Muslimani molitvama posvecuju Bogu. Tih
dana se posjecuju i mezarja, na mezare
najblizih polaze se cvijece. Dani, reklo
bi se na prvi pogled, proticu mirno.
Sunce, razigrano uvlaci svoje zrake u
krosnje drveca i ocrtava ostre sjene
kojima se poigrava vjetric, pa izgledaju
da se njisu u ritmu na zelenilu trave.
Naoko svecani mir, uspavao je opreznost
kod mnogih Muslimana, pa i kod mene,
zaboravljajuci na lovce na ljudske glave
koji krstare gradom trazeci svoje zrtve.
Drugi dan Bajrama polozih cvijece na grob
Ahmetovog sina, sahranjenog u Liska
parku. Polozih buket na uzglavlju
poginulog dvadesetosmogodisnjaka, i kako
ne znam ni jednu molitvu, stao sam mirno
u podnozju groba vise od jedne minute. Ni
zakoracio nisam na ulicu, pustu, isaranu
sjenama lipa sa nabubrenim pupovima. -
Brzo ce procvjetati - pomislio sam.
Na horizontu, skoro na samom Bulevaru,
ugledah plavi audi i ne pobudi u meni
nikakvo interesovanje. Na jednom me
skripanje ukocenih tockova istrze iz
prijatnog sanjarenja. Iza otvorenog
prozora, dopirao je glas:
- Osobnu!
Pogledah iza sebe kao da trazim nekoga
drugog, kome se glas obraca. Sam sam, u
pustoj, dugoj ulici.
- Tebi govorim! - preplasi me isti glas,
snaznije izgovoren.
Za volanom auta je sjedio mlad covjek od
dvadeset ili dvadeset i dvije godine.
Kosa smedja, oci kose, zmirkave iz kojih
je vrcala strogost naredbe. Donja usna mu
je bila napadno mesnata i crvena,
prelijevala se kao svjezi komad mesa
preko brade. Sjedio je i nisam mogao
odrediti rast, ali po sirokim plecima
shvatio sam da mu fizicka snaga nadmasuje
moju za dva do tri puta. Do njega je
sjedio vitak momak istih godina, obrastao
u dugu kosu i bradu. Obojica su bili
obuceni u civilna odijela. Onaj za
volanom bio je u kratkim hlacama i
smedjoj majici, onaj do njega, u plavim
izlizanim farmerkama i kosulji kratkih
rukava isaranoj drecavim bojama.
- Ko ste vi, da me legitimisete?
- Osobnu! - osorno ce suvozac, podize
cijev nekog oruzja, prekratkog za pusku,
predugog za pistolj.
Uperenom cijevi, negdje oko glave ili
vrata, po treci put ponovi.
- Osobnu!
Vikao bih, ali nemam koga dozvati. I oni
koji bi mogli cuti, ne bi se odazvali.
Svjestan svog polozaja, izvadih licnu
kartu i pruzih je kroz otvoren prozor.
Onaj sa otromboljenom donjom usnom, baci
letimican pogled na dokument i podviknu:
- Ulazi! - u desnoj mu ruci oruzje
upereno u mene, lijevom otvori straznja
vrata.
Stajao sam ulovljen od straha, zakovan za
asfalt, tesko podigoh nogu na onaj korak
do ulaza u auto. U tim trenucima,
pomisljao sam na bijeg, ali u meni ovlada
ono stanje koje se cesto dogadja u snu,
kada sanjamo da nam se opasnost
priblizava, a mi i pored svih napora
bezuspjesno pokusavamo da pobjegnemo i
kad nam se opasnost sasvim priblizi, mi
se probudimo. U takvoj bespomoci i ja sam
pomisljao da sanjam i da cu se u jednom
trenutku probuditi i tako se razrijesiti
opasnosti. Udjoh u auto, pracen puscanom
ili pistoljskom cijevi (ne znam).
Promicu pored auta koji juri ravnom
ulicom, rijetki i slucajni prolaznici, ja
bih da nekoga prepoznam, da mu doviknem
da sam u raljama lovaca na ljudske glave
iz kojih me ne moze izvuci, ali moze
obavijestiti Amelu, bracu, sestre o
okolnostima pod kojim sam iscezao sa
ovoga svijeta. Nikoga nisam prepoznao.
Auto je jurilo mom nestanku. Kad prodje
nesto vise od kilometra, skrenu u
zloglasnu Kalemovu ulicu. U toj ulici su
mnogi nestali, ili im je posluzila kao
medjustanica iz koje su krenuli i nikada
se nisu vratili.
Na kraju ulice je velika poplocana basta
gostionice cijeg se imena ne sjecam.
Basta je ogromna, a malo stolova, jedva
jedan ili dva. Za jednim su sjedili mladi
ljudi sa kartama u rukama. Jedan je
dovikivao:
- Jos tisucu! - baci nekoliko novcanica
na vecu hrpu. Drugi prihvati izazov,
nakon dugog rumisljanja i zagledanja u
svoje karte.
- Dajem tisucu i toliko podizem.
Medju njima se posebno isticao, jedan sa
sirokim plecima zategnutih misica,
snaznih cvorastih, kratkog debelog vrata
o koji su bila objesena sva obiljezja
njegove pripadnosti. Na maljava prsa
spustao se masivni zlatni krst i
Medjugorska Gospa, izlivena od zlata
duljine muskog palca. Drugi, oko njega,
bili su obiljezeni istim simbolima, mozda
od srebra, zeljeza ili drveta. Citavi
buketi svetosti poigravali su od svakog
pokreta vjernika: proizvode cudne zvuke
koji dopiru do mene, udaljenom manje od
tri metra.
Lovac na ljudske glave baci pred vjernika
sa zlatnom Gospom moju licnu kartu, a
meni se ucini da je i prije nego sto je
pala na sto, u letu procitao moje ime.
Odbaci karte, podize se sa stolice, preda
mnom se ukaza niska grdosija, snaznih
nogu i satanskih ociju. U jednom koraku
dodje nadomak mene, podize misicavu ruku
ogromnih saka. Ucini mi se da mu oci
iskocise i da mi se primice siroko
namrgodjeno, lice. Ogromna saka, kao malj
se spusti na moje tjeme. Dok sam padao
prema zemlji, uslijedi novi udarac, ovog
puta snazni zamah noge zavrsi na lijevoj
strani grudi. Pao sam, i ne znam koliko
sam bio bez svijesti. Svijesti sam dosao,
u poplocanom hladnom hodniku ispred dva
WC-a.
- Ziv je! - cuo sam glas.
Taj glas, ni glasan ni tih, razbjesni
vjernika sa zlatnom Gospom, podize nogu i
tesko stopalo, opet mi zavrsi na grudima.
Ne osjetih bol, samo, gubitak vazduha,
Prevrnuh se na prsa, otvorenih usta
udahnuh baricu obojenom krvlju. Zacenuh
se od kaslja. Novi udarac pa jos jedan,
bjesnji i snazniji. Ponovno izgubih
svijest. Pojavi se i Lovac na ljudske
glave, podize me i tijelo osloni na
sanduk za pivske flase, donese kantu i
pljusnu mi hladnu vodu po ledjima.
Medjugorska Gospa se klatila sa krstom,
sudarala, zvonko cijukala, igrajuci
dolje-gore. Udarci nisu boljeli, oni su
pekli kao da me biju usijanim sipkama. Iz
susjedne prostorije su dopirali zvuci
"Lijepe nase", a oni su tukli,
natjecali se snagom udaraca prateci ritam
muzike.
Ne znam koliko je tortura dugo trajala.
Sjecam se kada su me doveli, sunce je
bilo visoko, sada je bilo crveno i kosi
zraci zalaska, jedva su prodirali kroz
niski prozor padajuci na zlatnu Gospu da
istaknu bljestavilom njenu svetost.
Podigose me. Sjedio sam oslonjen na zid.
Vjernik me upita:
- Gdje stanujes?
Rekoh mu.
- Podji s nama! - presamicen, pokusao sam
da se podignem.
Nisam uspijevao. Lovac na ljudske glave
pozva jednog dugajliju iz druge
prostorije, i oni me podigose proturajuci
ruke ispod pazuha. Vukli su me prema
crnom kombiju sa metaliziranim staklima,
rijetki su oni koje on nije odvezao na
gubiliste. Strah od smrti bio je veci od
bola masnica po ledjima i polomljenih
rebara. Udje i Dugajlija, on me kao pero
podize i nasadi na sjedalo do njega.
Gledao me cinicnim pogledom, smjeseci se
mom strahu. Ispred mene je Vjernik sa
zlatnom Gospom za volanom, do njega Lovac
na ljudske glave, izmedju njih ogromna
puska kakvu nikada nisam vidio. Vjernik
upali motor kombija i izbismo nakon
nekoliko predjenih metara na raskrsnicu.
Jedan krak je vodio prema kuci u kojoj
sam stanovao, drugi prema katedrali, pa
prema zloglasnim Barama, dolini u uzvodu
Radobolje, obrasloj krzljavom borovom
sumom. U toj dolini je ubijeno mnogo
Muslimana.
- Ako krene? - pomislio sam i krenuo je
prema Barama kao da je procitao moju
misao. Izgubih svaku nadu u izbavljenje.
Covjek koji je suceljen bliskom smrti,
izgubi i strah od nje, samo pretrne kao
da je u plitkoj anesteziji, slike mu pred
ocima iskrsavaju, daleke i nejasne kao u
kaleidoskopu zivih boja u kome istu sliku
ne mozes zadrzati duze od jednog trena. U
tom stanju ni jave ni sna, ni smrti ni
zivota, sve poprima nova znacenja. Ucini
mi se da je sve apsurd, i radjanje, i
zivljenje, sada i umiranje. Gadio sam se
nad samim sobom, sto sam u zivotu tezio
materijalnom, zasto vise zivota nisam
posvetio duhovnom obrazovanju, ucenju i
shvatanju, pomazuci drugima da uce i da
shvate da u trenutku umiranja, samo duh i
ono nauceno iznose pred Boga, a on me
ceka sa pitanjem na koje on vec zna
odgovor.
U tom nestvarnom promicanju slika neke su
bile jasnije, druge sasvim mutne. Pred
oci mi iskrsnu Amela, jasna i stvarna, od
samog rodjenja pa do zadnjeg videnja.
Ukaza mi se i Almira, ranjena, pa onda
mrtva u lijesu obavijena bijelim
carsafom. Kroz mene u tom trenutku
prostruja i neka neodredjena radost u
misli i uvjerenosti, da cemo se uskoro
sastati.
Na zaokretu kod katedrale, vozilo naglo
promijeni pravac. Jurio je ozivjelim
ulicama prema centru grada, pored
policijske stanice, usmjeri se opet na
put prema Barama. To se ponavljalo tri
ili cetiri puta. Dok sam izgovarao
molitve koje sam znao i koje nisam znao,
iz Biblije i Kur'ana, gledao sam u
automatsku pusku izmedju vozaca i
suvozaca, vrebajuci da je dohvatim. I bih
to uradio da sam joj znao mehanizam
okidanja. Dugajlija, pored mene to
primijeti pa me udari po glavi svojom
"skracenicom". Htjedoh da ga
izazovem, da puca, da opali dugi rafal
preko grudi. Ne u glavu, preko grudi, to
sam zelio. Zasto sam dirao smrt? Zasto
sam je dirao kad je se nisam plasio. Tada
sam shvatio ljude u beznadju.
U petom kruzenju od stratista, okolo,
opet do stratista, kada sam igru shvatio
kao iscjedjivanje onih zadnjih dusevnih
patnji, iza kojih cu kleknuti i moliti za
zivot, a oni ce, likujuci da me postepeno
ubijaju i da uzivaju u mom tihom i
agonalnom umiranju. Ne znam sta se u
Vjerniku dogodilo, da u petom okretanju
kod katedrale, podje pravcem prema kuci u
kojoj sam stanovao i zvao je "svojom
kucom".
Kombi smrti dodje do mog stanista. Doceka
nas Anica, u prvi mah iznenadjena, a onda
zadrhta od straha. Utjerase nas u
kupatilo uz prijetnju: - Ako promolite
nos, pobit cemo vas! - Vjerovali smo i
poslusno udjosmo. Osluskivali smo. Do nas
je dopirao zvuk prevrnutog namjestaja,
tupi udar knjiga, zveket razbijenog
staklenog posudja. Premetacina je trajala
dugo, ili nam se to cinilo. Ni rijeci sa
Anicom nisam izmijenio. Prozimao me
studen proljetne noci, bol polomljenih
rebara iznenada se javi, ledja su gorila
od udaraca kaisa. To se ona obamrlost
predsmrtnog straha vraca zivotu. Najednom
sve zamrije. Ni glasa ni suma u kuci.
Polagano otvorim vrata kupatila, sve je
prazno i pusto, ni glasa iz soba. Izadjoh
na verandu. Na obliznjoj smokvi objeseno
jare.
Da bi me ohrabrili nakon Almirine smrti,
od prijatelja sam dobio jare da bih se
druzio u slobodnom vremenu i tako bar
donekle ublazio samocu. Veselio sam se
toj, kao snijeg bijeloj zivotinji. I ono
se meni veselilo.
Na povratku sa posla, cekalo me je,
mahalo repicem, pratilo me u setnji kao
pas i bilo mi privrzeno. Veselilo me
njegovo skakutanje po basti, ljupko i
vragolasto. I tog dana prvi moj pogled
nakon torture trazio je umiljatu
zivotinju. Na grani smokve bila je
objesena (kasnije ce mi ubiti i druge
dvije zivotinje, psa i macku). Prednje
noge objesenog jarica bile su podignute
prema omci kao da ju je zelio odrijesiti,
oci ukocene, zelene gledale su u nebo kao
da proklinju.
- Ubili su ga! - podvrisnu Anica, a onda
se otrgnu kletva iz placljivog grla: -
Neka su prokleti! Kazni ih Boze!
Ja nisam mogao naci ni rijeci ni kletvu.
Usao sam u kucu. Nered. Kao da je tornado
prohujao kroz nju. Ispravih prevrnutu
stolicu, sjedoh i zagnjurih glavu izmedju
koljena.
- Sta da radim? - upitah se glasno.
- Ne smijes ostati u ovoj kuci - kroz
suze odvrati Anica.
Dobro je ona znala da se aveti vracaju u
gluho doba noci da bi likvidirali
svjedoka. Nekako kao po dogovoru,
presvukoh se u cistu odjecu i krenuh iz
kuce. Anica iza mene, dva, tri koraka.
Pozvonismo na vrata, jednog, drugog,
treceg Hrvata, mojih starih prijeratnih
prijatelja. Isti odgovor.
- Oprosti, ne smijem te primiti.
Noc je vec sasvim pala, ja na ulici, sam,
sa bespomocnom Anicom. Ohladjene rane su
stravicno boljele. Koza ledja kao u
plamenu, peku, polomljena rebra skracuju
disanje grcevitim bolom, krupne kapi
znoja izbijaju na svaku poru koze. Anica,
uoci moju muku i spoznaju da se necu jos
dugo odrzati na nogama, predlozi:
- Idemo Eni - ne cekajuci odgovor, povuce
me za lakat, prema ulici u kojoj je
stanovao Ena.
Na vratima se ukaza njegova zena, a onda
i on. Ispricah mu citav dogadjaj
zavrsavajuci rijecima:
- Necu ti suditi, ako me odbijes.
- Ne trabunjaj! Ulazi! - odlucno mi rece,
onda uslijedi druga naredba:
- Skidaj se i idi u kupatilo! - sve sam
izvrsavao bez pogovora.
U pocetku sam hladan tus osjecao kao
spasonosni melem na zivu ranu, onda me
obasu silan bol kao da me neko posipao
vrelim pepelom, okliznuh se na glatkoj
povrsini kade, padoh. Svijesti me
povratise Enini udarci po obrazima, cuo
sam i zabrinuto izgovaranje mog imena:
- Probudi se! Probudi se!
Dolazio sam svijesti. Maglovito se povise
mene ukazivalo Enino zabrinuto lice.
Preveli su me, ili prenijeli, ne sjecam
se, u sobu i polegli na lezaj. Pokusavao
sam se svega prisjetiti, osjecajuci
pomalo i stid zbog slabosti i zbog
iskazivanja uzasnih bolova u grudima,
ledjima, rukama, nogama. Dugo sam trazio
najpovoljniji imobilizacioni polozaj koji
ce bol, koliko toliko ublaziti. Tesko sam
ga nalazio, jer je svaki polozaj
pozljedjivao poneku ranu.
Noc je odmakla od svoje polovine, samo se
cuje ponekad moj krik kog ne mogu
obuzdati, a pri pomisli da me traze i da
me mogu pronaci u Eninoj kuci, spoznaja
ocaja bila je jos veca. Zazalio sam sto
me nisu odveli u Bare i tamo, kao mnoge,
pokosili kratkim rafalom. Bojao sam se za
stradanje nevinih ljudi, zbog mene krivca
(ako sam kriv). I Ena je kriv koliko i
ja. I on nosi ime ponizenih. Ta spoznaja
me nije umirila, ona me je jos vise
okrivljavala. Ja, u odstrijelu, u
njegovoj kuci, to je pridodato njegovoj
krivici. Mislio sam i na druge. Pred oci
mi Lovorka, sklopljenih ruku, Bogu
upucuje molitvu za moj spas. Bog je ne
cuje. Bog je zaboravio jednu vrstu ljudi.
Njena molitva je bogohuljenje. Ismeta i
Meho? I oni brinu, ali ne mogu pomoci.
Gutam tablete za umirenje bolova, pljujem
u maramicu, tesko iskasljanu sukrvicu.
U najgroznijim mukama, prolazi, drugi,
treci dan, dalje ih i ne brojim. Bol je
podnosljivija, ponekad mi oci sklopi san,
plitak, kosmaran. U trenutku sklapanja
ociju, iznad mene, Vjernik, ogroman, veci
od svih onih dzina iz Hiljadu i jedne
noci, na vratu mu ogromni krst,
pricvrscen lancem debelih karika, tri
kraka su polumjesecasta sjeciva koja se
klate. Svaki pokret krsta, priblizava
sjeciva mom vratu sve blize, blize. Jos
malo, jos sasvim malo, samo nekoliko
milimetara do mog vrata... dolazi...
osjecam krckanje grlene jabucice, krv na
sve strane, gusi me... krkljam... zlatna
se Gospa, zajedno sa krstom, klati,
sablasno kikoce... budim se sa sakama na
vratu, okupan u hladnom znoju. Sanjao sam
isti san nocima, iza "prvog bliskog
susreta". Dvanaestog dana vratio sam
se u "svoju kucu". U noci sam
izasao na verandu. Nebo je prekriveno
teskim crnim oblacima, munja mi zaslijepi
oci. Grom riknu, meni se ucini da nije
dosao s neba, vec iz hiljadu mostarskih
srca u jednom mahu. I kisa pljusnu
krupnim kapima. Nisu to opjevane
"Mostarske kise", to su
mostarske suze. Nebo rice, avetinjski
vjetrovi zavijaju kroz zidine spaljene
kuce.
Nema vise Almire, humka je prekriva. Nema
vise sjetnog cuka da nas uspavljuje u
ljetnim nocima. Ni mjeseca nema sa dugim
trepavicama, suze ih rastopile.
Najdraza na svijetu je daleko od mene...
Izlazim na bastu, mostarske suze me
oblijevaju, sare munja me zasljepljuju,
grom rikne, ja ga svojim glasom
nadjacavam. Vicem:
- Boze! Sam sam! Zasto me, Boze, obiljezi
najtezim pecatom!? Sam sam! Boze moj,
sam!
(Odlomak iz romana u stampi "Pakao
zvani grad M.", a iz trilogije
Korijeni zla.) |
|
