o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 115-116 (26-27 - nova serija)

Godina XXV juni-lipanj/juli-srpanj 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Muhidin Camdzic
NOZ POD GRLOM

- Evo, majko, stigla si do bolnice - rece Vodic i pokaza na prizemnu zgradu zasticenih prozora vrecama napunjenim zemljom i pijeskom.

Obliznje zgrade u plamenu osvjetljavale su joj put. Starica spretno spusti sanduk sa municijom, zgrabi zavezljaj i usmjeri se prema bolnickom dvoristu, tu zastade, okrenu se oko sebe trazeci ulazna vrata.

- Sta si stala? Hoces li da te pogode?! - zacu se glas muskarca koji joj snazno obuhvati misicu, grubo je povuce prema vratima.

U hodniku je zapahnu nesnosljiv zadah gangrenoznih rana, etera, lizola. Na kraju hodnika, lezalo je nekoliko mrtvih tijela cija je odjeca govorila da se radi o civilima, a bilo je i dvoje djece. Bili su prekriveni krvavim carsafima. Uzas smrada i mrtvih tijela za trenutak zbunise zenu.

- Sta ti trazis? - oglasi se muskarac koji ju je povukao iz tame, pogleda je i njegova srdzba splasnu.
- Trazim sina! - i ona je bila osorna. - Ranjen je i lezi u ovoj bolnici!

Covjek koji je bio u obezbjedjenju bolnice izgubi se iza vrata bolesnicke sobe, kada se vrati, rece:
- Podji sa mnom. Sin ti je u ovoj sobi.

Usla je u jos veci smrad, pomijesan i sa mirisom medikamenata. Poljski kreveti, poredani jedan uz drugi, na njima usnuli ranjenici. U uglu sobe na spuzvi prostrtoj po podu, lezao je njen sin. Lezao je na ledjima sa dlanovima ispod potiljka. Bio je to jos golobradi djecak sa rijetkim plavim maljama po licu i bubuljicama po obrazima. Majcino srce zaigra od uzbudenja i tesko se savlada da ne izgubi svijest. Pribra se i podviknu radosno:
- Sine moj! - stiskala ga je, ljubila mu lice i kosu punu kovrdza. - Nikada se vise necemo rastajati, sine moj!
- Majko! Majko!" - vikao je djecak, ljubeci je.
Majka polozi djecakovu glavu na jastuk brisuci mu suze krajickom otrcane haljine.
- Ne placi, junacino moja! Nikada se vise necemo rastajati, nikada! Od danas cu te ja njegovati pa ces brzo ozdraviti. Nicija ruka nije toliko meka i toliko sretna kao majcina kad miluje svoje dijete. Evo majka ti je donijela carape, sama sam ih plela.
Djecak okrenu glavu da ne gleda sretno majcino lice, nove suze se skotrljase niz obraze.
- Ja cu ti ih obuci, mali moj - ushiceno podize pokrivac, oci joj se ukocise.

Desna noga mu je bila amputirana iznad koljena, lijeva u clanku. Carape joj skliznuse iz ruku, okrenu glavu u stranu, iz desnog ukocenog Hekubinog oka iscijedi se posljednja krupna suza.

Udri dublje
udri jos jedan put!
Razbodi, razlomi ovo srce!
cemu ovo mucenje
tupozubim strijelama?
Sto opet gledas,
ne zamoren od ljudske patnje,
zluradim gobomuljastim ocima?
Ne zelis da ubijes,
samo da mucis, mucis?
Cemu mene da mucis,
zluradi nepoznati Boze?

Jesenji i zimski dani, ostali su iza mene. Zima koja je pocela ranim snjegovima pretvori se u suncane dane bez vjetra i licili su na odmaklo proljece. Tek iza sredine januara, u noci vedroj i zvjezdanoj, jutro vjetrom i oblacima sa sjevera donese snijeg. Padao je u pocetku krupnim, vlaznim pahuljicama, prekrio zemlju i granje drveca, a onda se pretvori u sitne pahuljice koje su se dugo poigravale sa vjetrom prije nego sto ce pasti na zemlju. Visoki snjezni pokrivac, donese nove brige. Ceste redukcije elektricne energije, ohladise prostore za boravak, hrana, svedena na konzerve jela se hladna. Ljudi na ulicama je malo.

Jakub Hadzic - Prijecka carsija, poslije eksplozije ustaske cisterne 1993.

Na svom svakidasnjem putu do mezarja, sa slabasnom Anicom, gazim po cjelcu. Negdje na putu, prije katedrale, oko jednog prevrnutog kontejnera pratim cudan dvoboj. Stariji, mrsav covjek, oskudno odjeven u proljetnu odjecu, prevrce po trulezi u potrazi za hranom. Na njegovo zaprepastenje pridje i pas podvijena repa, lajuci na jadnika koji se nije dao otjerati. Covjek podize iz kontejnera neki dugi drveni predmet, zamahnu i pas uzmaknu, ali na kratko. Ponovni napad odbi udarom po limenom kontejneru, pas ustuknu, lukavo mu sada prilazeci sa desne strane iskosene glave gledajuci ga opakim pogledom, podignute gornje gubice pokazujuci mu ujed. U tisini snjeznog dana, culo se samo prijetece rezanje psa.

Stajao sam na pristojnoj udaljenosti i ne znam na cijoj strani je bila moja zelja u konacnu pobjedu. Znam, po prirodnom zakonu, pas lutalica ima pravo na hranjivi otpad, a opet, ovo je vrijeme u kome covjek koga sa prezirom nazivaju "balija". Jedinu mogucnost prezivljavanja, kao i pas vidi u otpadu.

Borba je prilicno dugo trajala i na kraju zavrsi pomirenjem, na jednoj strani kontejnera, pas je gurao njusku u otpad, odgrcuci ga prednjim sapama, na drugoj covjek koji je rukama prebirao i kad bi nasao poneku natrulu jabuku, narancu, komadic hljeba, pazljivo je to slagao u najlon kesu, ipak, iz opreznosti, povremeno pogledajuci na onu stranu na kojoj je pas.

Pratio sam neobican rat, zaprepasten i uzasnut. Zurio sam do mezarja, polozio cvijece na Almirin grob, zureci Ismeti i Mehi. Sve im ispricah. Oni nisu bili zaprepasteni. Kazu, da je takvih slika prepun grad. Na kraju razgovora, Meho rece:
- Prezivjet cemo i to. Nije to nase ponizenje.

Shvatio sam. Dugo smo razgovarali o svemu, ali me nije napustala mucna slika. Drugog ojuzenog jutra, snijeg se otapao stvarajuci ljapavicu i velike bare. Sa Almirinog groba krenuo sam na posao. Na samom izlazu presretnu me, meni nepoznat covjek. On me oslovi po tituli:
- Doktore, sinoc mi je umrla zena.
Uz plac i s naporom je govorio:
- Trebao bih joj iskopati grob. Star sam, bez snage i alata, a dva sina na Heliodromu - govorio je, stiskao usne, laktom brisao suze, skrivajuci oci, da ih ne bih vidio uplakane.

Dvije su tuge u njima. Tuga zbog smrti voljene zene, druga je da je ne moze dostojno sahraniti. I ja sam skretao pogled sa okrugle glave prekrivene gustom crnom kosom, cini mi se do samih obrva. Morao sam pozuriti na posao, u dzepu nisam imao mnogo novca, pruzih mu ono malo i on podje s velikim zahvaljivanjem. Ubrzao sam korak, ne zbog straha da cu zakasniti, vec zbog one prevelike zalosti i tuge u ocima covjeka koji se izgubi u mezarju, najvjerovatnije u potrazi za praznim mjestom, Sto dalje od puta gdje ce sahraniti svoju zenu.

Ostavio sam sirotog covjeka u BESPUCIMA Tudjmanove demokracije, a mene pocese muciti brige o konacnoj sudbini grada.

Znao sam da je Armija bez oruzja i municije, da je na desetine hiljada ljudi bez hrane i vode. Da li je moguce u takvim uslovima odrzati polovinu grada, sacuvati goli zivot. Tih dana sam slusao hvalospjev Petom korpusu koga nazvase "Sila nebeska" i Drugom korpusu, njega zovu "Sila zemaljska"". Ako je to tako, a jest, onda je cetvrti korpus "SILA BOZANSKA"!

Zasto sam zalio jadnike na istocnoj strani, ne znam, kada je Muslimanima na zapadnoj strani grada teze. Sve je u meni nejasno, nijemo, zamrseno do te mjere da sam se podijelio izmedju samoga sebe bez izgleda u neko rjesenje. U jedno sam siguran (da sam se mogao opredijeliti) bez pogovora bih presao na istocnu stranu. Gladi se nisam bojao. I ovdje gladujem pored hrane, granata se ne bojim, to me je uvjerio rat sa Srbima, bojim se umiranja iz blizine, bojim se gluhog doba noci, provale u kucu, maltretiranja i ponizavanja. Sve Muslimani moraju podnositi na desnoj obali bez protesta, nekom krajnjom trpeljivoscu, nekom otupjelom ravnodusnoscu.

U takvim razmisljanjima, danima nalik jedan na drugi kao slika u ogledalu, dodje i dan primirja potpisanog u Vasingtonu. Ljudi na istocnoj strani su utazili glad obiljem humanitarne pomoci, utazili zedj vodom po koju nisu morali da idu do cisterne u nocima bez mjeseca.

Nastavak teksta

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ahmet Ibukic - Imaginacija 2

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo