o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 115-116 (26-27 - nova serija)

Godina XXV juni-lipanj/juli-srpanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Nikola M. Stepanov
DARINKINA TAJNA

Slijevali su se, tih dana, ako ne kao rijeke, onda, sigurno, kao nabujali potoci otopljenim snijegom. Kao sto ni potoci u osvit proljeca nisu uobicajeni ni prirodni, brzi su no sto jesu, mutniji su i prljaviji, tako su i oni izgledali, razruseni i nestvarni. Hodali su ubrzano, kao da ih jos uvijek netko goni, neuredniji i zapusteniji, u odjeci prikupljenoj na brzinu, onako, usput, sa zavezljajima ili bez njih, zamucenih i ociju i pogleda; odavali su sliku istinskih muhadzira iz Andricevih prica. Njihov najveci, ako ne i jedini, teret koji ih je pokrenuo u ovaj muhadzirluk bio je kriz, polumjesec ili, pak, krst. Bili su gonjeni tim trozubim bicevima sto im ih je Bog ostavio za neke druge namjene. Tako je to bivalo u ovoj avetinjskoj zemlji Bosni, od vremena Andricevih junaka, i prije njih, pa sve do danasnjih dana, iako je u njoj, u toj Bosni, mozda, bivalo vise vjere no u drugim krajevima. Boze, tko to i zasto, onako, iz obijesti, iscupa te svete simbole iz njihovog prirodnog stanista, i zafrljaci ih, k'o Aboridzani svoje bumerange, pa makar im se oni kasnije vratili u glavu.

Domaci ljudi, oholi i gordi, sigurni u se i u svoje, te jadnike primaju rado i svakojako im pomazu, vjerojatno imajuci sliku, bar u podsvijesti, svoga sadasnjeg stanja i naviknutog mira, koji to i ne mora biti: i neke stabilnosti; i vjerojatno se u njihovoj svijesti javlja, makar i slabasna, bojazan gubitka svega sto imaju. To traje na mah, kao bljesak opasne vatre, i oni u ovim prognanicima, bar na trenutak, vide sebe, i mogucnost da se, koliko sutra, i oni nadju na njihovom mjestu. Obicno to traje samo par dana, i ovi dosljaci postaju neka vrsta tereta koji pocinje da smeta. Ovaj domaci svijet, za tih par dana, vidi da objektivno nista ne gubi, a izvjesnost da bi se to moglo dogoditi brzo se zaboravlja.

Jednoga jutra, u ovaj kraj, stigao je Ilija iz Semizovca, sa zenom i dva odrasla sina. Dosao je iznenada, mimo kolona organiziranih od stvarnih i onih drugih dusobriznika. U jednom selu je imao zeninu rodbinu. Smjestio se u jednu praznu kucu, ciji su vlasnici radili u Njemackoj. Kako je i prije navracao u ovaj kraj, mnogo toga mu je bilo poznato. Rodbina i njegovi raniji poznanici su ga primili s malo manje sazaljenja nego druge, nepoznate i protjerane ljude. Tragovi, ako ne i sustina, takvog ponasanja sezu do biblijskih vremena, kada se prorokom nije moglo biti u svom selu, pa sve do danas, kada je poznanik uvijek i manji gubitnik. Tako je Ilija poceo tavoriti prve prognanicke dane. Volio je i rakiju, bilo kakvu; pa je znao, onako, po bosanski, "odjutriti", da bi se poslije prihvatio nekog, obicno neucinkovitog, posla. Sinovi su, iako nevoljko i s teskom mukom, otisli u vojsku. Poslije ne mnogo dana pricali su kako im to vojevanje tesko pada, kao teret koji nikada nisu ocekivaii da ce ga bas oni morati nositi. Nije im, kazivali su, bilo tesko odlaziti na linije fronta, gdje i nije bilo neke borbe, koliko ih je pritiskao onaj ljudski odnos domacih momaka prema njima. Svasta su im zamjerali; pa i kako govore; i cesto ih podbadali pitanjem - Tko su, ustvari, oni? Srbi, Muslimani ili Hrvati?

Prolazili su dani i mjeseci. Neprijateljstva, pracena neshvatljivom mrznjom, mijenjala su se, i po zestini, i po stranama gdje je ta mrznja upucivana.

Lada Pervan - Ilustracija

Dodje nekad takvo vrijeme, kazivali su stariji, kada Bog pripusti ljudima na volju, kada nitko nicim ne upravlja, a iz ljudi pokulja mrznja sabijana od postanka, i oni pomisle da su bolji poslovi sada u njihovim rukama, pa pocnu odredjivati tko se gdje moze radjati, zivjeti i umirati. Moze to trajati, govorili su, krace, kada zlo plane k'o strniste zapaljene slame iza koje ostaje samo gar, koji prve kise lako razmute, speru zemlju i pripomognu postavljanju prirodnog reda stvari. Tako i ljudi. Zacude se tom zlu koje kratko traje, svakako ga objasnjavaju, krive svakoga i nikoga, i brzo traze izlaz; da se oprasta i zaboravlja. Kada zlo odulji, zapali i ono sto nikad gorilo nije, ljudi ga ne gase, niti pokusavaju. Primaju ga k'o potpunu kaznu Bozju, i sami potpiruju tu divlju vatru; ne objasnjavaju je, jer, kao, sve im je poznato, samo se cude kako se to zlo nije izlilo i prije, i kako su oni sve to mogli trpjeti, a ono dolazi uvijek od drugoga; oni su samo zrtve. A ovo je, izgleda, jace i traje dulje od najduljeg.

- Ne mozemo mi, bolan, ovako - govorila su braca iz Semizovca.

- Nismo mi tako naudili. Traze od nas da mrzimo vise od njih. A kako? Nasa drustva su bila iz svih vjera i zakona. Ako nas natjeras da mrzimo, mi gubimo dio sebe. Dobar dio. Pa, gdje smo onda i na sto cemo spasti? To je kao traziti da budemo drugi ljudi. Da nam odredjujes drugi kalup i izbrises sjecanja? Kako cemo onda usnuti, i zar cemo se vazda buditi okupani hladnim znojem? Kako, pobogu, u ovim godinama? Mi nismo vise djeca.

Kada je mrznja prema jednima pocela jenjavati, a prema drugima se rasplamsavala, braca su iskoristila nekakvu priliku i obrela se u Svedskoj. A tako su zeljeli da se vrate u Semizovac.

Jednolicni Ilijini dani postali su sve dulji. I rakija je postala sve preca. Bilo kakva i od bilo koga.

- Ja dos'o malo dok se ovo smiri - pricao je po dolasku. - Ne bi mi ni dolazili da nisu dosli oni hajvani sa strane, ne znam ni kako im je ime. Od prije su drzali nekak'e straze, ali to nama nije smetalo. Do jednoga dana, kada su dosli nasoj kuci ovi, k'o vojnici, eto, drugovi nasih sinova, i rekli nam - Morate ici - Kuda da idemo? Sto cemo od kuce, krave, drva..? Kuda da podjemo? - Mi cemo vas odvesti do Kiseljaka. Ne znamo gdje cete. Tamo su vasi. Dolaze ovi sa strane. Kolju i Srbe. Mi vam necemo moci pomoci. I tako ti mi ostavimo komsijama kljuceve i kravu i sve sto smo imali. Imali smo i nesto para; u markama. Nismo smjeli nositi, culi smo da svak otima. Zakopali ih, u tegli, kod jedne sljive. Rekli smo komsinici Darinki kod koje, da zna.

U svojoj dobrohotnoj naivnosti on je mislio da ce ti "njegovi hajvani sa strane" otici za desetak dana i on ce se vratiti svojoj kuci, kravi, njivi i tegli pod sljivom.

Prolazile su godine. Sinovi su se javljali iz Svedske. Snalaze se, a Iliji je jedna velika briga pala s vrata, ili se bar znatno umanjila. - Em ti ma'nito jutro - govorio je. - Ko je znao da ce ovaj gurbetluk ovoliko trajati.

Ta psovka i kletva znacila mu je mnogo. Objasnjavao je to tako, da se nikakve odluke, posebno vazne, ne donose naprecac, uvecer. Svako jutro je pametnije od veceri i svaka odluka treba da sazrije, prenoci, ohladi se i doceka jutro. A kada i jutro pokaze krive procjene, onda je ono mahnito, nikakvo; tada je vrag dosao po svoje, a covjek je ostavljen sam sebi, ni s kakvim izgledima i bespomocan.

- Ti Ilija prosis za rakiju, a Darinka trosi marke - zadirkivali su ga obijesni mladici. - Neka trosi. Dat ce Bog i onima koji imaju - odgovarao je, a mislio da im na to zadirkivanje nekako vrati, jer, svi su oni imali.

Nije vise trazio nikakva posla. Nedjeljom je, sa jednom prognanom seljankom od Jajca, odlazio u crkvu, na misu. Ona je stanovala u jednoj napustenoj rusevnoj kuci. Ta kuca je bila uz put, i ona je svake nedjelje izlazila, dobro prije vremena, ispred kuce i cekala. - Sta cekas Kato? - svaki put je pitao Ilija. - Da neko naidje - odgovarala je. - Da ne idemo sami. - Nece niko naici. Zar ne vidis da ovdje nema krscana? Oni sve kupuju, pa i molitvu.

Drugih dana je odlazio do grada, do pijace. Pomagao je prodavacima prenositi i slagati gajbe s vocem, a da oni to nisu ni trazili. Radio je tako i lunjao pijacom da dobije bocu piva i da se druzi sa sebi ravnima. Samo su se oni razumjeli. Pricali su stare price i prepricavali davne dogadjaje i u njih unosili neku narocitu zivost, kao da su se isti dogadjali koliko jucer. Nikoga vise i nisu optuzivali za svoju nesrecu. Primali su to kao usud, kao nesto sto se moralo dogoditi i kao nesto sto se uvijek dogadja. Vrtili su svoje price oko svojih navodnih uspjeha, oko toga sto su oni jos mogli uraditi, a, eto, nisu. Pa sto da i jesu? Da su pokupili sve blago ovoga svijeta, mislili su, opet bi bili na ovoj ili nekoj drugoj pijaci s bocom isprosena piva. Dugo vrijeme van doma i zavicaja ubija svaku nadu. Pojacava se to jos i vise, jer sve sto su slusali govorilo im je da su od tih domova i zavicaja sve dalje.

A onda, te zadnje godine rata, prolazilo je mnogo vojnika, na sve strane, i mnogo vojne opreme. Rat je ponovo prokljucao svom zestinom. Vijesti su govorile da se vojske smjenjuju. Oslobadjaju se i osvajaju poznata i nepoznata mjesta. Mijenjaju se citava podrucja, sto milom, sto silom. Velike rijeke izbezumljenih ljudi ostavljaju svoje, a odlaze na tudje. U tim kolonama ukocenih i tvrdih lica samo nejaka djeca placu. Kao potvrda da, osim njih, nevinih nema i kao da nitko drugi nema pravo na plac.

Zacudo, kao da je vodjen nevidljivom a sigurnom rukom, rat je ubrzo stao. Ni dva-tri dana potom nestao je Ilija. Kao da je u zemlju propao. Kako je "svakog gosta za tri dana dosta", nitko to ni primjecivao nije. Za zitelje toga kraja, uostalom, Semizovac je bio dalek i tudj. Ilija takodjer. Pojavio se nakon petnaestak dana.

- Otis'o sam da vidim je li sta ostalo. Uvijek neko nekuda hoda. Neko me poveze do Bugojna, pa onda do Travnika i tako dodjem do Sarajeva. Onda je lako. Mnogo svijeta je otislo. Iskrpio sam malo kucu i zatvorio. Komsije sto su ostale doveli su mi kravu. Bog zna cija je bila. Pocet cu iznova. Moje je.
- A Darinka, Ilija, a Darinka? Nadje li pare? - pitali su ga podrugljivo. - Nema para. Neka ih sa hairom trosi ko god trosi. Ja sam dosao po zenu, a bit ce para. Prije ce, bolan, nestati na ledjima samara nego u drzavi para.

Otisao je drugi dan sa zenom. Nikome nedostajao nije. Kao da je bio jedna ruzna usputna uspomena. Tek negdje u jesen, druge godine, nekako s prvim kisama, ponovo se pojavio.

- Sredjujem za penziju, pa mi trebaju nekakvi papiri odavde - opravdavao je svoj dolazak.

Kako sve prolazi a obijest i zloba sporo, ili nikako, nije mogao izbjeci zajedljive primjedbe bivsih i privremenih komsija.

- Stize li pare, Ilija - pitali su ga, a, kao, znali su odgovor. - Namiri li zijan? Uzela Darinka da ne sagnjiju. Poslat ce ona, da sta ce. A i drzava ti dobra, bit ce para.

- Em ti mahnito jutro, pametne li celjadi! - odgovarao je Ilija. - Nije bilo zijana, nije. Nedavno je dolazila Darinka da vidi sto joj je ostalo od kuce i pokazala mi gdje je zakopala pare. Posumnjala je u svog co'jeka, pa ih zakopala pod drugu sljivu. Je li vam sada drago?

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ahmet Ibukic - Imaginacija 2

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo