Nikola M. Stepanov
DARINKINA TAJNA |
Slijevali su se, tih dana, ako ne kao
rijeke, onda, sigurno, kao nabujali
potoci otopljenim snijegom. Kao sto ni
potoci u osvit proljeca nisu uobicajeni
ni prirodni, brzi su no sto jesu, mutniji
su i prljaviji, tako su i oni izgledali,
razruseni i nestvarni. Hodali su ubrzano,
kao da ih jos uvijek netko goni,
neuredniji i zapusteniji, u odjeci
prikupljenoj na brzinu, onako, usput, sa
zavezljajima ili bez njih, zamucenih i
ociju i pogleda; odavali su sliku
istinskih muhadzira iz Andricevih prica.
Njihov najveci, ako ne i jedini, teret
koji ih je pokrenuo u ovaj muhadzirluk
bio je kriz, polumjesec ili, pak, krst.
Bili su gonjeni tim trozubim bicevima sto
im ih je Bog ostavio za neke druge
namjene. Tako je to bivalo u ovoj
avetinjskoj zemlji Bosni, od vremena
Andricevih junaka, i prije njih, pa sve
do danasnjih dana, iako je u njoj, u toj
Bosni, mozda, bivalo vise vjere no u
drugim krajevima. Boze, tko to i zasto,
onako, iz obijesti, iscupa te svete
simbole iz njihovog prirodnog stanista, i
zafrljaci ih, k'o Aboridzani svoje
bumerange, pa makar im se oni kasnije
vratili u glavu.
Domaci ljudi, oholi i gordi, sigurni u se
i u svoje, te jadnike primaju rado i
svakojako im pomazu, vjerojatno imajuci
sliku, bar u podsvijesti, svoga sadasnjeg
stanja i naviknutog mira, koji to i ne
mora biti: i neke stabilnosti; i
vjerojatno se u njihovoj svijesti javlja,
makar i slabasna, bojazan gubitka svega
sto imaju. To traje na mah, kao bljesak
opasne vatre, i oni u ovim prognanicima,
bar na trenutak, vide sebe, i mogucnost
da se, koliko sutra, i oni nadju na
njihovom mjestu. Obicno to traje samo par
dana, i ovi dosljaci postaju neka vrsta
tereta koji pocinje da smeta. Ovaj domaci
svijet, za tih par dana, vidi da
objektivno nista ne gubi, a izvjesnost da
bi se to moglo dogoditi brzo se
zaboravlja.
Jednoga jutra, u ovaj kraj, stigao je
Ilija iz Semizovca, sa zenom i dva
odrasla sina. Dosao je iznenada, mimo
kolona organiziranih od stvarnih i onih
drugih dusobriznika. U jednom selu je
imao zeninu rodbinu. Smjestio se u jednu
praznu kucu, ciji su vlasnici radili u
Njemackoj. Kako je i prije navracao u
ovaj kraj, mnogo toga mu je bilo poznato.
Rodbina i njegovi raniji poznanici su ga
primili s malo manje sazaljenja nego
druge, nepoznate i protjerane ljude.
Tragovi, ako ne i sustina, takvog
ponasanja sezu do biblijskih vremena,
kada se prorokom nije moglo biti u svom
selu, pa sve do danas, kada je poznanik
uvijek i manji gubitnik. Tako je Ilija
poceo tavoriti prve prognanicke dane.
Volio je i rakiju, bilo kakvu; pa je
znao, onako, po bosanski,
"odjutriti", da bi se poslije
prihvatio nekog, obicno neucinkovitog,
posla. Sinovi su, iako nevoljko i s
teskom mukom, otisli u vojsku. Poslije ne
mnogo dana pricali su kako im to
vojevanje tesko pada, kao teret koji
nikada nisu ocekivaii da ce ga bas oni
morati nositi. Nije im, kazivali su, bilo
tesko odlaziti na linije fronta, gdje i
nije bilo neke borbe, koliko ih je
pritiskao onaj ljudski odnos domacih
momaka prema njima. Svasta su im
zamjerali; pa i kako govore; i cesto ih
podbadali pitanjem - Tko su, ustvari,
oni? Srbi, Muslimani ili Hrvati?
Prolazili su dani i mjeseci.
Neprijateljstva, pracena neshvatljivom
mrznjom, mijenjala su se, i po zestini, i
po stranama gdje je ta mrznja upucivana. |
 |
Dodje nekad takvo vrijeme,
kazivali su stariji, kada Bog
pripusti ljudima na volju, kada
nitko nicim ne upravlja, a iz
ljudi pokulja mrznja sabijana od
postanka, i oni pomisle da su
bolji poslovi sada u njihovim
rukama, pa pocnu odredjivati tko
se gdje moze radjati, zivjeti i
umirati. Moze to trajati,
govorili su, krace, kada zlo
plane k'o strniste zapaljene
slame iza koje ostaje samo gar,
koji prve kise lako razmute,
speru zemlju i pripomognu
postavljanju prirodnog reda
stvari. Tako i ljudi. Zacude se
tom zlu koje kratko traje,
svakako ga objasnjavaju, krive
svakoga i nikoga, i brzo traze
izlaz; da se oprasta i
zaboravlja. Kada zlo odulji,
zapali i ono sto nikad gorilo
nije, ljudi ga ne gase, niti
pokusavaju. Primaju ga k'o
potpunu kaznu Bozju, i sami
potpiruju tu divlju vatru; ne
objasnjavaju je, jer, kao, sve im
je poznato, samo se cude kako se
to zlo nije izlilo i prije, i
kako su oni sve to mogli trpjeti,
a ono dolazi uvijek od drugoga;
oni su samo zrtve. A ovo je,
izgleda, jace i traje dulje od
najduljeg.
- Ne mozemo mi, bolan, ovako -
govorila su braca iz Semizovca.
- Nismo mi tako naudili. Traze od
nas da mrzimo vise od njih. A
kako? Nasa drustva su bila iz
svih vjera i zakona. Ako nas
natjeras da mrzimo, mi gubimo dio
sebe. Dobar dio. Pa, gdje smo
onda i na sto cemo spasti? To je
kao traziti da budemo drugi
ljudi. Da nam odredjujes drugi
kalup i izbrises sjecanja? Kako
cemo onda usnuti, i zar cemo se
vazda buditi okupani hladnim
znojem? Kako, pobogu, u ovim
godinama? Mi nismo vise djeca.
Kada je mrznja prema jednima
pocela jenjavati, a prema drugima
se rasplamsavala, braca su
iskoristila nekakvu priliku i
obrela se u Svedskoj. A tako su
zeljeli da se vrate u Semizovac.
Jednolicni Ilijini dani postali
su sve dulji. I rakija je postala
sve preca. Bilo kakva i od bilo
koga.
- Ja dos'o malo dok se ovo smiri
- pricao je po dolasku. - Ne bi
mi ni dolazili da nisu dosli oni
hajvani sa strane, ne znam ni
kako im je ime. Od prije su
drzali nekak'e straze, ali to
nama nije smetalo. Do jednoga
dana, kada su dosli nasoj kuci
ovi, k'o vojnici, eto, drugovi
nasih sinova, i rekli nam -
Morate ici - Kuda da idemo? Sto
cemo od kuce, krave, drva..? Kuda
da podjemo? - Mi cemo vas odvesti
do Kiseljaka. Ne znamo gdje cete.
Tamo su vasi. Dolaze ovi sa
strane. Kolju i Srbe. Mi vam
necemo moci pomoci. I tako ti mi
ostavimo komsijama kljuceve i
kravu i sve sto smo imali. Imali
smo i nesto para; u markama.
Nismo smjeli nositi, culi smo da
svak otima. Zakopali ih, u tegli,
kod jedne sljive. Rekli smo
komsinici Darinki kod koje, da
zna.
U svojoj dobrohotnoj naivnosti on
je mislio da ce ti "njegovi
hajvani sa strane" otici za
desetak dana i on ce se vratiti
svojoj kuci, kravi, njivi i tegli
pod sljivom.
Prolazile su godine. Sinovi su se
javljali iz Svedske. Snalaze se,
a Iliji je jedna velika briga
pala s vrata, ili se bar znatno
umanjila. - Em ti ma'nito jutro -
govorio je. - Ko je znao da ce
ovaj gurbetluk ovoliko trajati.
Ta psovka i kletva znacila mu je
mnogo. Objasnjavao je to tako, da
se nikakve odluke, posebno vazne,
ne donose naprecac, uvecer. Svako
jutro je pametnije od veceri i
svaka odluka treba da sazrije,
prenoci, ohladi se i doceka
jutro. A kada i jutro pokaze
krive procjene, onda je ono
mahnito, nikakvo; tada je vrag
dosao po svoje, a covjek je
ostavljen sam sebi, ni s kakvim
izgledima i bespomocan.
- Ti Ilija prosis za rakiju, a
Darinka trosi marke - zadirkivali
su ga obijesni mladici. - Neka
trosi. Dat ce Bog i onima koji
imaju - odgovarao je, a mislio da
im na to zadirkivanje nekako
vrati, jer, svi su oni imali.
Nije vise trazio nikakva posla.
Nedjeljom je, sa jednom prognanom
seljankom od Jajca, odlazio u
crkvu, na misu. Ona je stanovala
u jednoj napustenoj rusevnoj
kuci. Ta kuca je bila uz put, i
ona je svake nedjelje izlazila,
dobro prije vremena, ispred kuce
i cekala. - Sta cekas Kato? -
svaki put je pitao Ilija. - Da
neko naidje - odgovarala je. - Da
ne idemo sami. - Nece niko naici.
Zar ne vidis da ovdje nema
krscana? Oni sve kupuju, pa i
molitvu.
Drugih dana je odlazio do grada,
do pijace. Pomagao je prodavacima
prenositi i slagati gajbe s
vocem, a da oni to nisu ni
trazili. Radio je tako i lunjao
pijacom da dobije bocu piva i da
se druzi sa sebi ravnima. Samo su
se oni razumjeli. Pricali su
stare price i prepricavali davne
dogadjaje i u njih unosili neku
narocitu zivost, kao da su se
isti dogadjali koliko jucer.
Nikoga vise i nisu optuzivali za
svoju nesrecu. Primali su to kao
usud, kao nesto sto se moralo
dogoditi i kao nesto sto se
uvijek dogadja. Vrtili su svoje
price oko svojih navodnih
uspjeha, oko toga sto su oni jos
mogli uraditi, a, eto, nisu. Pa
sto da i jesu? Da su pokupili sve
blago ovoga svijeta, mislili su,
opet bi bili na ovoj ili nekoj
drugoj pijaci s bocom isprosena
piva. Dugo vrijeme van doma i
zavicaja ubija svaku nadu.
Pojacava se to jos i vise, jer
sve sto su slusali govorilo im je
da su od tih domova i zavicaja
sve dalje.
A onda, te zadnje godine rata,
prolazilo je mnogo vojnika, na
sve strane, i mnogo vojne opreme.
Rat je ponovo prokljucao svom
zestinom. Vijesti su govorile da
se vojske smjenjuju. Oslobadjaju
se i osvajaju poznata i nepoznata
mjesta. Mijenjaju se citava
podrucja, sto milom, sto silom.
Velike rijeke izbezumljenih ljudi
ostavljaju svoje, a odlaze na
tudje. U tim kolonama ukocenih i
tvrdih lica samo nejaka djeca
placu. Kao potvrda da, osim njih,
nevinih nema i kao da nitko drugi
nema pravo na plac.
Zacudo, kao da je vodjen
nevidljivom a sigurnom rukom, rat
je ubrzo stao. Ni dva-tri dana
potom nestao je Ilija. Kao da je
u zemlju propao. Kako je
"svakog gosta za tri dana
dosta", nitko to ni
primjecivao nije. Za zitelje toga
kraja, uostalom, Semizovac je bio
dalek i tudj. Ilija takodjer.
Pojavio se nakon petnaestak dana.
- Otis'o sam da vidim je li sta
ostalo. Uvijek neko nekuda hoda.
Neko me poveze do Bugojna, pa
onda do Travnika i tako dodjem do
Sarajeva. Onda je lako. Mnogo
svijeta je otislo. Iskrpio sam
malo kucu i zatvorio. Komsije sto
su ostale doveli su mi kravu. Bog
zna cija je bila. Pocet cu
iznova. Moje je.
- A Darinka, Ilija, a Darinka?
Nadje li pare? - pitali su ga
podrugljivo. - Nema para. Neka ih
sa hairom trosi ko god trosi. Ja
sam dosao po zenu, a bit ce para.
Prije ce, bolan, nestati na
ledjima samara nego u drzavi
para.
Otisao je drugi dan sa zenom.
Nikome nedostajao nije. Kao da je
bio jedna ruzna usputna uspomena.
Tek negdje u jesen, druge godine,
nekako s prvim kisama, ponovo se
pojavio.
- Sredjujem za penziju, pa mi
trebaju nekakvi papiri odavde -
opravdavao je svoj dolazak.
Kako sve prolazi a obijest i
zloba sporo, ili nikako, nije
mogao izbjeci zajedljive
primjedbe bivsih i privremenih
komsija.
- Stize li pare, Ilija - pitali
su ga, a, kao, znali su odgovor.
- Namiri li zijan? Uzela Darinka
da ne sagnjiju. Poslat ce ona, da
sta ce. A i drzava ti dobra, bit
ce para.
- Em ti mahnito jutro, pametne li
celjadi! - odgovarao je Ilija. -
Nije bilo zijana, nije. Nedavno
je dolazila Darinka da vidi sto
joj je ostalo od kuce i pokazala
mi gdje je zakopala pare.
Posumnjala je u svog co'jeka, pa
ih zakopala pod drugu sljivu. Je
li vam sada drago? |
|
|
