o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 112-113 (23-24 - nova serija)

Godina XXV mart-ozujak/april-travanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Dr Petar Knoll
O MUSLIMANSKOJ UMJETNOSTI
U BOSNI

Poznati hrvatski historicar umjetnosti Dr Petar Knoll (Vukovar, 1872 - Zagreb 1943), zavrsio je studij historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Becu. Proucavao je probleme teorije umjetnosti, urbanizma, historije domace umjetnosti i zastitu spomenika kulture i umjetnosti te je o tim problemima publicirao vise studija, prikaza i kritika.

Njegove studije iz historije arhitekture odlikuju se u prvome redu dubinom estetske valorizacije, kod cega sferu naucne zainteresiranosti prosiruje na analizu ambijentalnih vrijednosti unutar urbanisticke problematike. Tekst koji donosimo objavljen je u zagrebackom casopisu "Knjizevnik" br 2., 1929. godine. U uvodniku za ovaj svoj tekst Dr Petar Knoll kaze: "Lako zaboravljamo na sjajno doba bosanske prethistorije, na zlatne vjekove ranog joj krscanstva i na narodnu kulturu Bogumila. Ali malo tko zna, da je doba turskog perioda u Bosni ostavilo kulturnih i umjetnickih spomenika, koji se mogu sravniti sa umjetnickim spomenicima svijeta."

Umjetnost bosanskih Muslimana obuhvaca, kao muslimanska umjetnost uopce, ponajvise arhitekturu i umjetni obrt. Kako je naime vjera iz umjetnosti izopcila covjecji lik, imade muslimanskog slikarstva samo u malom opsegu, dok plastike uopce nema.

Umjetni je obrt, kao i kod svih orijentalnih naroda, zastupan u tolikom opsegu i tako je raznolik, da se s njime radi pomanjkanja prostora ovdje ne mozemo baviti.

Stari most u Mostaru

U muslimanskoj arhitekturi zauzimaju dakako prvo mjesto dzamije. Njih je puno vise, nego krscanskih crkava, jer gotovo svako mjesto imade po vise dzemata, a svaki dzemat svoju dzamiju. Rjedje su medrese (bogoslovne skole) i sahatkule (tornjevi sa urom), dok je nadgrobna umjetnost u muslimana tako velika i raznolika, da ona sacinjava posebno poglavlje.

Bosanske dzamije nastale su po istim onim nacelima, kao muslimanske dzamije uopce, jer je to zahtijevala jednolicnost vjerskoga obreda. Bogomolja, taj glavni prostor za muslimansku sluzbu bozju, u pravilu je cetvorina. Ona imade u svom istocnom zidu izdubljenu nisu, koja pokazuje prema Meki, a zove se mihrab. Do nise je propovjedaonica na stubama s ukrasenim kamenim vratima na pocetku stuba, a zove se mimber. Preko puta od mihraba nalazi se nad ulazom mahvil, po bosanski tavan, "na kojem mujezin odgovara hodzi kod klanjanja". Pred svakom je dzamijom predvorje - sofe, dok se desno od ulaza dize prema nebu visoki minaret - po bosanski munara, sa koga mujezin vjernike na molitvu poziva. Dzamije su zidane, a samo omanje dzamije imadu drveno predvorje i drveni minaret. Omanje su dzamije natkrite ravnim drvenim stropom, a sjajne bosanske dzamije redovito jednom kupolom, koja sa svojim osmerostranim tamburom na zidu lezi. Sjajne dzamije imadu niz kupola i nad predvorjem, ali su puno nize i manje od glavne kupole.

Prozori su gotovo kod svih dzamija siljasti, da ne kazemo gotski. Ulazna vrata iz predvorja u dzamiju, mihrab i minaret: sve je to bogato ukraseno ornamentom od stalaktita. Stalaktita imade i nad svim vratima, prozorima i nisama, a pogotovo nad mihrabom. Na sjajnim dzamijama imade stalaktita i na kapitelima od stubova u predvorju i pod tavanom, a imade ih i u trompama, a to su udubljeni arhitektonski prelazi iz uglova bogomolje na kruznicu, koja nosi tambur i kupolu.

Stalaktiti su plasticki ornamenat od kamena, drva i sadre, koji je sastavljen od brojnih omalenih siljastih nisa, a te su nanizane i jedna nad drugom koso poredane. Prema gore pomakle su se te nisice naprijed, a prama dolje odmakle su se natrag, a tamo, gdje bi ih se po tri sastale, objesila se svagdje po jedna sisica, kao stalaktiti u spiljama, a od tuda i naziv ovom ornamentu.

U dzamijama su gotovo sve plohe ukrasene sto slikanim ornamentom, sto ornamentom u plosnom reljefu, a taj je ornamenat ili geometrican ili vegetabilan. Kod jednog dominira heksagram (zvijezda od dvaju trokuta, koji se sijeku), a kod drugoga arabeska, a to je po arapski stilizirani vegetabilni motiv, koji potjece od helenisticko-rimskog akanta, dok je ornamenat sa stalaktitima indijskog podrijetla, a bio je nekada drven.

Dika sjajnih bosanskih dzamija je trijem nad ulazom, sa stupovljem, siljastim lukovima i oniskim kupolama, sto trijem natkrivaju. Stupovi su uvijek od odlicnog kamena, ponajvise od crvenkastog mramora, a kapiteli su im ukraseni ili stalaktitima ih cikcakom. Ali i pod tavanom imade stupova.

Pred sjajnim dzamijama ili tik do njih stoji sedervan ili sadrvan, zdenac za ritualno pranje, a imade oblik ciborija. Lijepi oblik sedervana i zubor tekuce mu vode daje tom cijelom sklopu svjezine i zivota.

Bosna imade sjajnih i seoskih dzamija. Kod sjajnih dzamija razlikujemo velike sjajne od malih sjajnih dzamija. Obe potpadaju zapravo jednom te istom tipu, samo su male sjajne dzamije jednostavnije i manje od velikih, u kratko njihova redukcija. Ali zato one nikada nisu bez kupole. Tip oblih dzamija potjece svakako iz Male Azije, jer ih je tamo bilo jos prije (Jesi-dzamija u Isuiku 1392.), nego sto je Carigrad pao pod Osmane, iako je vise nego vjerojatno, da je taj tip u Bosnu dospio preko Carigrada.

Svako ovece mjesto imade svoju glavnu dzamiju, a to je ili mala ili velika sjajna dzamija sa kupolom (Begova dzamija u Sarajevu, Ferhadija u Banjaluci), dok su glavne dzamije bez kupole u vecim mjestima redovito iznimke (Fetija u Bihacu). U manjim mjestima imade u pravilu samo glavna dzamija kupolu, a ostale je nemaju, samo u velikim mjestima (Sarajevo, Banjaluka) imadu osim glavne dzamije jos i druge dzamije kupolu. Ali ako je u kom vecem mjestu glavna dzamija bez kupole (Fetija u Bihacu), nemaju je obicno ni druge dzamije, iako su ovece (Pasina dzamija u Bihacu).

Vece se dzamije u pravilu nazivaju imenom svoga sagraditelja, a nikad se ne posvecuje svecima, kao kod krscana i ako ih muslimanska vjera imade.

Seoske dzamije razvile su se iz gradjevnog tipa bosanskih seoskih kuca. One su doista zidane, dok su prave bosanske seoske kuce drvene, ali zato imadu bas kao i one strmi i visoki krov i veliku strehu. Visoki su im i zidovi, jer imadu po dva niza prozora, pa im je zato i nutarnji prostor bogomolje vrlo visok.

Predvorje lezi u pravilu na zapadnoj strani dzamije, gdje joj je i ulaz. Ali ima seoskih dzamija, kojima je ulaz i sa strane (Ripac) ili cak seoskih dzamija bez predvorja (Ribic kod Bihaca). Ali i drugih nepravilnosti imade na seoskim dzamijama, a te su obicno nastale radi prometa, kome su se one prilagodile.

Mihrab je kod seoskih dzamija uvijek iz kamena, ali zato imade u dzamijama drvenih mimbera (Hatinac kraj Bihaca), a cesto je i ostali ukras od drva. Plosni drveni dijelovi u seoskim dzamijama ukraseni su cesto posebnim ukrasom u obliku pravokutne ili kose mreze od pribitih drvenih sipaka, a na glatkim drvenim plohama iznenadjuje nas cesto glatka bojadisana ornamentika od cvijeca, vitica i rozeta (Hatinac), ali toga imade i na sjajnim dzamijama (Jajce), od kojih je ova ornamentika vjerojatno i presla na seoske dzamije. Rezbareni arhitektonski detalji od drveta, sto ih u mnogim seoskim dzamijama imade (pod mahvilom), imadu oblik stalaktita, sto za pravo i jesu.

Izvana su bosanske dzamije sasvim bijele, a malo ih je, koje bi bile ukrasene sa slikarijama (Hatinac).

I seoske i sjajne dzamije imadu iznutra manje ili vise bogatu ornamentiku, ponajvise na mihrabu i na mimbaru, a ta je gotovo uvijek orijentalna. Rijedak, ali tim dragocjeniji je u seoskim dzamijama geometricki ornamenat i stilizirano cvijece, kako ga narod rabi (mimber u Ribicu), a taj zato svakako i potjece iz naroda. Boje su ornamentu elementarne, nemijesane, kao i kod orijentalnog ornamenta, samo nema narodni ornamenat pozlate, a ta kod orijentalnog gotovo nikada ne fali.

Seoske dzamije stoje obicno usred groblja (harema), a uza svaku je dzamiju zasadjena lipa. Dzamije su ogradjene niskim drvenim plotom, a na ulazu im je drvena bosanska kapija sa krovicem (Ribic), a sve to skupa zna biti prekrasan, slikoviti motiv.

Ferhadija u Banjaluci
 
Sjajnih dzamija vecega tipa nema u Bosni previse, cesce su dzamije manjeg tipa, dok su seoske dzamije gotovo neizbrojive. Be- gova dzamija (1530.) i Careva dzamija u Sarajevu, te Aladza dzamija u Foci (1549) uopce su poznate dzamije vecega tipa. Manje su poznate Ferhadija i Arnaudija u Banjaluci, koje toj grupi takodjer pripadaju, pa cemo ih zato ovdje opisati.

Ferhadiju je sagradio bosanski vezir Ferhadbeg Sokolovic i to po tradiciji od otkupnine, sto ju je dobio za zarobijenoga grofa Engelberta Auersperga, nakon sto mu je njegova oca, austrijskog generala Eberharda kod Radonje u Hrvatskoj (1576) potukao. Ferhadija je prva dzamija u Banjaluci, a jedna od najvecih bosanskih dzamija uopce. Ona stoji na uzvisini usred grada u velikom ogradjenom dvoristu, pa odmah pred ulazom joj je lijepi sedervan sa kupolom na osam stupova. Dzamija je 24 1/2 m duga i 24 3/4 m siroka. Nad njezinom bogomoljom dize se oveca kupola sa tamburom do visine od 17 1/2 m od zemlje. Na tambur prislonile su se tri polukupole, a na nutarnjem su trijemu dzamije kao obicno tri oniske kupole poredane. Dzamija imade naime dva trijema, nutarnji i vanjski, a oba na stupovima. Vanjski je daleko dulji od nutarnjega, a njegove su interkolumnije kasnije zazidane. Unutarnji trijem nose sjajni mramorni stupovi sa siljastim lukovima i kapitelima od stalaktita, dok se na kapitelima vanjskoga trijema izmjenjuju stalaktiti sa cikcakom.

U trijemu se sjaji glavni portal, kroz koji se u dzamiju ulazi. Uokviren je sarenim kamenom, dok su mu masivna dvokrilna vrata ukrasena bljestavim alkama i okovima.

Jos je bogatija nutrina dzamije, a najjaci nam dojam ona cini za vrijeme vecernjeg bogosluzja, kad svjetiljke gore, pa kad se bljesta zlato i bogata joj ornamentika na stijenama i na velikom kamenom mihrabu. Minaret Ferhadije je 41 1/2 m visok, a pod njegovim serefom, od kuda mujezin "uci", izbocila se naokolo konzola, sa stalaktitima. Dzamija je navodno za vrijeme kasnijih nemira izgorjela, pa zato i cini na nas dojam nove zgrade i ako je vjerojatno, da je nova dzamija po uzoru stare sagradjena.

Arnaudija u Banjaluci
 
Arnaudija ili Tefterdzamija u Banjaluci je manja i cednija od sjajne i raskosne Ferhadije, ali je zato puna duboke poezije. Lezi u hladu prastare lipe, u tisini jedne uvale na kraju grada. Tiho je i raspolozenje u njezinoj mracnoj nutrini, kud svijetlo kroz sarena stakla od prozora samo slabo dopire rasvjetljujuci divne boje otmjenih sagova, sto pokrivaju pod. Ali desno od mimbera vidimo kroz jedna vrata zatvoreni prozor, gdje su dva zelenim suknom pokrivena mrtvacka kenotafa, a na jednom bijeli turban.

To je osmerostrano turbe Hasan Tefterdara, - visokog cinovnika Ferhadpase, sto ga je sagradio skupa sa dzamijom za sebe i za svoju zenu. Njegovo se ime moze citati na interesantnoj vakufnami - zakladnici, sto ju je sastavio Ferhadpasa, kada je Ferhadiju sagradio. Tu je vakufnamu Hasan Tefterdar, kao svjedok supotpisao.

Od brojnih manjih dzamija sjajnoga tipa bit ce valjda Esme-Sultan-dzamija u Jajcu jedna je od najljepsih, a to narocito radi svog divnog polozaja. Ali i ona nam - navodno radi pozara - nije vise sacuvana u svom prvobitnom obliku. Glavna je dzamija tog prastarog historijskog grada, a sagradila ju je po tradiciji Esma, tesko bolesna kcerka Dzaursultana, moleci se Bogu za milost, da ozdravi. Stoji tik pod brijegom od starog kraljevskog grada i pokraj ceste, koja onuda prolazi. Dzamija kao i sve druge dzamije ovoga tipa jest kocka sa ovelikom kupolom nad tamburom, a kraj dzamije kao obicno minaret. Desno od nje, tik do ulaza u vrt stoji sedervan, nalik na vrtni glorijet. Dzamija je istocnim zidom okrenuta prama cesti, a prava strana i ulaz je njezin od brijega, gdje se izmedju dzamije i brijega na terasama uzdize cvijetnjak. U njem su brojni i prekrasni nisani, a sve je to skupa slika neprispodobive romantike.

Veliko i zasebno poglavlje u umjetnosti muslimana jesu njihovi nadgrobni spomenici. Za odlicne pokojnike sagradili bi oni posebne dzamije (Arnaudiju u Banjaluci) i turbeta. To su zidani rjedje drveni mauzoleji obicno oktogona tlocrta, koji su ili od vana zatvoreni ili su to otvoreni kameni baldahini sa cetiri stupa. Zatvorena turbeta stoje kao i inace, (turbeta oko Aje Sofije u Carigradu za porodicu osmanskih vladara) redovito pokraj dzamija, dok su turbeta na stupovima uvijek na groblju. U turbetima su obicno sahranjena po dva, rjedje po vise mrtvaca skupa.

Grobne su dzamije na evropskom tlu dosta rijetke, pa zato i spada Arnaudija u Banjaluci medju iznimke. Mnogo cesca su dakako turbeta pokraj dzamija. Tako stoji u dvoristu Begove dzamije u Sarajevu turbe Gazi Husrefbega, koji je tu dzamiju i sagradio, a do njega turbe Muradbega Tardica, njegova prijatelja i prvog mutevelije. I oko Ferhadije u Banjaluci imade turbeta: jedno za Ferhadpasu i njegova unuka, drugo za njegova pomocnika Mustajpasu i njegova barjaktara, a trece za Ferhadpasinu unuku Safi-Kadunu.

Turbeta sa baldahinom imade po mnogim muhamedanskim grobljima dosta, (groblje na Alifakovcu u Sarajevu), ali mnogo su rjedja turbeta, koja izvan groblja sasvim za sebe stoje, a medju njih spada divno Halil-pasino turbe, na putu iz Banjaluke u Gornji Seher. To je oktogon sa niskim cunjastim krovom, koji je osam puta poput lepeze prelomljen, a osam malih trokutastih procelja naokolo ovjencali su atiku turbeta.

Na grobovima imucnih Muslimana vidjamo cesto kamene spomenike nalik na sarkofage, a zovu se oklopi. To su kameni sanduci bez poklopca, ciji je prazan prostor obicno napunjen zemljom, a iz zemlje strsi u vis nad glavom i nad nogama pokojnika, svagdje po jedna zataknuta kamena ploca: nisan i basluk. Izvana su oklopi redovito bogato ukraseni.

Ali najobicniji nadgrobni spomenici u Muslimana su nisani. Okolo dzamije i na grobljima imade ih tolika mnozina, da bi ih se moglo uz minarete nazvati simbolom Muslimana. To su kameni stupci razne velicine, u pravilu veci, a cesto puta i znatno veci od covjeka. Nisani za muskarce su masivni, pa imadu na vrhu turban ili fes. Zenski su nisani tanji, a ukras, koji na nijednom nisanu nikada ne fali, mnogo je finiji, nego li na muskim nisanima. Zastupane su sve glavne osim zelene boje, koja je rijetka. Ali najljepsi je koloristicki ukras na njima crna sa zutom bojom, a najljepsi su oni zenski nisani sa "solufama". Solufe su fine vanredno ukusne, pravilne plasticke rezbarije na kamenu, koje sigurno potjecu od drvenih originala, jer potsjecaju na tokarsku umjetnost Istoka. I ornamenti su pretezno orijentalni, ali imade medju njima i narodnih ornamenata. Orijentalni motivi na nisanima su raznoliki i gotovo nepregledni, a medju njima vlada u glavnom arabeska. Narodni su motivi naprotiv uvijek geometricki, a to su: kruznice, sestari (Zirkelsterne), zmijice (Wellen), cikcak, mreze i jos mnogo toga. Ali imade istocnjackih motiva, sto ih je narodni dekorativni duh prestilizirao na svoje, kao inace sto biva. I na bogumilskim grobovima bilo je svakako narodnih motiva, a odande je muslimanska umjetnost mnogo toga vjerojatno i preuzela. Sendjer, taj lijepi vrlo obljubljeni plasticki ornamenat, s kojim su obicno ukraseni bridovi na nisanima, a nalik je na uze, preuzet je po svoj prilici sa bogumilskih spomenika, i ako ga je bilo vec i prije toga u rano krscansko doba.

Orijentalnog su podrijetla po svoj prilici i brojni figuralni motivi na nisanima, jer su u vezi sa turskim zivotom i sa muslimanskom vjerom, a to su: sablje, handzari, nozevi, sjekire, buzdovani, puske, pistolje, zatim polumjesec, zvijezde, heksagrami, zastave i ibrici.

Nastavak teksta

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Avdija Coric - Kraljevci

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo