Fatima-Mima Vejzovic
SALOM, SALOM
SUGRADJANI ! |
Ne cuje se vise ni
najblazi akord sjetne spanske, sefardske
romanse iz mirisnih mostarskih avlija,
niti melodicni govor ladina po
brankovackim i carinskim sokacima, iako
jos po koji Jevrej ima u Mostaru. Pjesma
i govor poceli su zamirati odmah iza
holokausta, a u posljednjim decenijama
pjevusilo se i govorilo samo u rijetkim
sefardskim domovima. Istina, bilo je i
ima Askenaza, ali jidisa jos manje, jer
su se oni i nazalost, u vecini
asimilirali. |
 |
Vrijeme cini svoje, a meni se nakon
raznih proteklih pogroma slazu slike
sjecanja na neke, meni poznate, drage i
rijetke sugradjane, pa na one za koje
vise ne znam gdje su ili ih vise nema,
ali i na one, koji su otisli daleko,
daleko iza sedam mora i bezbroj gora, a
ciji povratak sa radoscu cekam.
No, cesto se sjetim i majcine price iz
mog ranog djetinjstva o njenoj
prijateljici Jevrejki iz prvih decenija
ovog stoljeca za koju sa sigurnoscu ne
bih znala kako se zvala. Znam samo da joj
kuca bila blizu majcine na Donjoj Carini,
na granici sa Brankovcem i Mazoljicama.
Ta draga joj prijateljica pokazivala joj
je i svoju bogomolju- sinagogu, koju je
majka i havrom zvala, a koja se i sada,
samo u drugoj namjeni nalazi u
nekadasnjem Mukica, a kasnije Brace
Cisica sokaku, na Cumurovini u
neposrednoj blizini nekadasnje
brankovacke dzamije, vladicinog dvora,
Stare i novije Saborne pravoslavne crkve.
Razmjenjivale smo bajramske baklave i
pashalna jaja i maces, a praznik Sjenice,
koji joj je prijateljici, uz Hanuku
izgleda bio i najdrazi, prikazivala joj
je, uz sve djecije radosti kao svoj suma
Bajram. I dok su oca trgovca uz mostarske
Konfortije, Danone, Hajona, Kona,
Fromera, te sarajevske, osjecke
i druge Jevreje vezivali uglavnom
poslovni kontakti, dotle su majcina bila
komsijska druzenja, pa su i njena
saznanja i impresije bile dublje i
trajnije.
Cesto se sjetim i svog profesora Avrama
Gaona, vrsnog profesora
njemackog jezika iz nizih razreda
mostarske Gimnazije i njegovog
nezaboravnog pristupa djacima i predmetu,
ali i momenata, kada bi, ispod cvikera u
krajicku njegovog oka zaiskrilo, kad bi
se, gledajuci nas, sjetio, ali samo za
sebe, sjetio svoje ratne kalvarije,
patnje i stradanja svojih najblizih i
sunarodnjaka. Kamo srece da nam je bio
profesor svih osam gimnazijskih godina.
Ali on je otisao iz nase skole i naseg
grada, a da nikada nisam nista saznala ni
gdje, ni kuda, ni bilo sto o njemu, isto
kao sto vise nikada nisam nista saznala o
svom skolskom kolegi Rehniceru
Ferencu, kasnije Franji
zvanom, a rodom iz vojvodjanskog sora, iz
Srbobrana. Bio je pojam dobrog djaka,
najboljeg u generaciji po strogim
kriterijma ocjene znanja cuvene mostarske
Gimnazije. Sve ovo vrijeme sam mislila da
je Ferenc Madzar iz Vojvodine i tek u
ovom ratu saznala da je Rehnicer Jevrej.
Bio je briljantan djak, natprosjecne
inteligencije, kome nije bilo skolskog
pitanja, bez pravilnog odgovora i koji je
evc tada govorio nekolika strana jezika.
Bio je uvijek spreman da svoje, za mladu
dob izuzetno veliko znanje, stavi na
raspolaganje svakom, posebno slabijem,
ali i ponosan decko, ne ohol, nego
svjestan svoje vrijednosti. Znala sam da
je stanovao u Santicevoj, lipomirisnoj
ulici kod svoje tetke, poznate mostarske
apotekarice Djurin.
Maturu nije polagao sa nama i otisao je,
neznano nam kud.
Moja sjecanja nizu se dalje i vrlo
sjetno, jer, kad god prodjem ispod Lipe
na pocetku Suhodoline i pogledam ducane u
nizu, ne vidim vise majstora Jakoba
Altarca, jednog od sedam Davidovih
sinova, pored jedinice Rifke,
kako sjedi, a niti nanizanih, za onaj,
poslijeratni vakat atraktivnih opanaka na
kanatima zeljeznih vrata. A Jakica
bijase nekada cuveni obucar, koji je u
svojoj nekadasnjoj radnji u
Karadjozbegovu sokaku, povise spomenika
pjesniku Djikicu napravio i izlozio prve
salonske cipele od krokodilske koze u
Mostaru. Pamticemo kao sto se pamti i
Salon na Korzu, vise dzamije sa beckim
modelima u izradi beckog djaka Sulage
Krpe i na Djerizu u Prijeckoj
carsiji njegovog segrta, kasnijesjajnog
majstora Hamdije Raljevica.
Pogledom prema Sahat kuli iznad
Sehitluka, izmedju Mravove i Bijedica
kuce iskrsne mi lik Ane Danonove,
znane bibliotekarke s Malog Brankovca
kako silazi niz siroke basamake Bajatova
sokaka prema Glavnoj ulici, otmjeno i
stameno u predivnom moher kaputu drap
boje i u istoj boji sesirica ili beretke
na prosjedoj loknavoj kosi i modernim
dubokim gumidjonkama. Nema vise ni drage
knjige iz njenih ruku, ni toboze strogog
pogleda pri dolasku i smijeska pri
ispracaju. Znali smo da je njena
"comrda" bila samo prividna i
zato je se uvijek i sa radoscu sjecamo.
Nezaboravna mi je cuvena mostarska
modistica, gospodja Sida Levi
sa cijim je sesirima svaka Mostarka bila
ne dama, nego dama i po. Taj prelijepi
detalj zenske garderobe, koji je ona
maestralno pravila, njene musterije su
tako znalacki i zenstveno nosile da ne
sumnjam da im u tome nije i ona poduke
davala. Zalile smo sto smo bile premlade
za njene kreacije. A cinilo mi se da je
gospodja Sida, nakon sve svoje zivotne
tragedije (izgubila svu svoju blizu i
dalju rodbinu i svoj dom u Fejicevoj
ulici, povise Tiberijeva kina) bial, osim
za svoj rad i musterije skoro
nezainteresirana za okolinu. Njen muz,
poznati mostarski intelektualac - inzenjer
Levi nije uspio prezivjeti
proboj, nego, na samom kraju rata, osta
na jasenovackom gubilistu. Dugo sam se,
susrecuci je, pitala, sto je onako
zamisljena i tiha, onako ozbiljna i
povucenai samo rijetko u ponekom susretu
blago nasmijesena? Tada nisam znala da je
od svih jevrejskih stradalnika naseg
grada ona bila najveci. I, tek sada,
nakon raznih pogroma, nakon svega
prozivljenog, kada trazimo lica kojih
nema, trazimo kuce, kojih nema, i sve
znane, a pobijene ili pomrle ili pak
sirom svijeta rasute, blize i dalje,
duboko u dusi shvatam svu ondasnju bol i
tugu, jos i u samoci gospodje Side. A
koliko li tek nas, sirom kugle zemaljske,
na rubovima dunjaluka "sniva" u
po bijela dana svoje mostarske duvarove,
svoj predratni prozivljeni grad: Jos se
prica njena vrsna kuharica, kako je
mladim gospodjama nesebicno dijelila
najbolje recepte jevrejske i evropske
kuhinje i da su mnoge od njih pored
svojih, domacih nafajiza upravo od nje
naucile predivne snenokle, princeskrofne,
marcipane i druge mespajze, ai cuspajze.
Posljednja i cuvena modistica Sida, nakon
vise seoba, najzad je, sve do svoje smrti
stanovala u Faladzica sokaku, preko puta
svog srusenog doma i ducana koji je bio
na cosku isto srusenog nekadasnjeg
Alajbegovica sokaka. Mozda joj je i to
pojacavalo tugu, a mozda i davalo snagu
da pozivi jos koju deceniju, nakon svega?
To nikada necu saznati! Samo i danas
cujem jednu sretno prezivjelu mostarsku
hanumu da prica, kako je gospodja Sida,
koju je i ona izvrsno poznavala, bila
beskrajno plemenita osoba koja je,
izmedju ostalog, mnogim Mostarkama, koje
nisu mogle kupiti njezine sesire, tokice
drugo iste, bez naknade i bez razlike, za
zabave i druge prigode posudjivala.
Ne vidjam vise ni starog gospodina Haima
Romana, rodjenog Visegradjanina,
a Mostarca od holokausta, za koga mi
rekose da je u ovom ratu umro. Izdaleka
sam prepoznala i uvijek pri susretu, kao
ocevog poznanika, pozdravljala, da bi mi
uvijek ljubazno, ali i pomalo upitno
uzvracao, jer me nije licno poznavao.
Kazu da mu cerke Sara, Erna i
Jadranka i supruga Dragica
ostase citav rat ovdje.
Koliko ce se samo Mostaraca sjecati i
koliko ih je samo ovaj svijet iz njezinih
ruku prvi put ugledalo, jedne od
najpoznatijih mostarskih babica Sarlote
Papo Danon, poznatije kao babe
Lalike. Bila je to korpulentna i
energicna zena, koja je, kao posljednje Gavrino
dijete, nakon ovog rata otsla u vjecnost.
Malo prije nje umri joj i brat Zivko
zv. Henci, nekadasnja
carinska legenda. Atraktivna joj kci Eda,
sto pozivom prosvjetara, sto udajom, jos
ranih sezdesetih ode iz Mostara, a sin Joza
osta.
Moje divne djecije haljine, izmedju
ostalih sila je i gospodja Aranka
Papo iz poznate, velike Papine
kuce povise Hakalove "Lire" na
Gornjoj Carini. Gospodja Aranka i njen Isidor,
inace brat Lalike i Hencija, strucni
nastavnik, volili su prirodu, mlade i
druzenja sa njima. Nju sam iz
visedecenijskog druzenja sa mojom bliskom
rodbinom bolje poznavala. Bila je
elegantna, izuzetno vitalna i osoba veoma
vedra duha, puna prakticnog znanja od
koje sam i ja, kao i mnogi, prihvatila
mnogo savjeta. Iako joj je gradska
"Trznica" bila bliza, cesto se
mogla sresti na staroj poznatoj
mostarskoj "Tepi" sa svojim
svjezim "zerzevatom",
vjerovatno i zato, jer su tamo, sve do
ovog rata bile prostorije i park njenih
izvidjaca, koji je, zajedno sa ostalim
sugradjanima dostojno ispratise, uoci
samog rata, na sutinsko jevrejsko
groblje.
Odavno ne hoda Mostarom ni gospodja Hajon,
a ni muz joj David zv, Davo,
koji je, izmedju ostalog imao i poznatu
trgovinu "Ceralu" zvanu na
Glavnoj ulici, preko puta
"Razvitka", a nekad Renduliceve
automehanicarske i vulkanizerske
radionice i podruma i gostionice Blagoja
Loze. Davo, cuveni veletrgovac i
industrijalac imao je i udruzen kapital
sa mostarskim starosjediocima Ribicama
i Eficama. Pored velike
porodicne kuce u Kurtovu, carinskom
sokaku imao je i drugu, ogromnu, koja je
"izlazila" i na Srednju -
Balordinu, a koju je izdavao na
"partalje", pod kiriju.
Uspomenu na Davinu "Ceralu"
nakon skoro sest decenija, ozivio je i
cuva, na istom mjestu, sa istim imenom,
makar i kao ugostiteljski objekat, jedan
Mostarac.
Njihovu djecu - Beju,
udatu za Ljubu Santica,
trgovca s Luke, Aleksina bratica
i Olgu, koja je, i pored
udaje za knjizevnika Stanka
Dvorzaka, bila poznata kao doktorica
Hajonka, pedijatar, kao i vecinu
njihovih potomaka vihor rata je vinuo
daleko od Mostara isto kao potomke
Konovih i djecu sudije Filipa -
Roberta i Nerinu
sa familijom na kanadska prostranstva. A
tamo iza dalekih kanadskih hrastova i
tihookeanskih obala sigurno mostarske
snove snivaju i gospodja Solcika
Danon i njen Sado
s familijom, svi sa Gornje Carine na
Glavnoj dzadi. Gospodju Solci, uvijek
dotjeranu damu najbolje cu i pamtiti sa
Glavne i najcesce kao briznu nonu s malim
unucima za ruku, a stariji sigurno po
njihovoj trgovini nekad s pocetka
cernice, kod Ricine. Njena Erna
prezivi ratnu golgotu u rodnom gradu.
Vec odavno ne bruji Mostarom ni veliki
motor Cezara - Ceze Danona,
generacijama nezaboravnog profesora iz
"Tehnike kod Carinskog", koji
se danas u londonskoj magli sigurno sjeca
rumenih, suncanih, brankovackih zora, jer
"nije zvuk, nego svjetlost ono, sto
budi u Mostaru", osim u ratu,
naravno. Nema vise na Malom Brankovcu ni
majke mu Sarinke koja je
mogla, sa svojih juznih prozora ispracati
sve one koji su iz Alikalfica i dijelova
Cisica, Sarica i Dracina sokaka isli kroz
Brkicev sokak na Glavnu i dalje, a ne
znam sta je sa sestrom, od milja Plombicom
zvane. A ja bih volila znati i gdje su
dvije od nekad tri sestre Lajhnerke
- Kamile, Darje i Lejle iz
sokaka pjesnika Djikica s pocetka
Brankovca, ciji preci bijahu najcuveniji
mostarski bankari i poznati sportasi, od
kojih jedan donese i prvu fudbalsku loptu
u Mostar.
Tu su i braca Mandelbaum, Zoran i
Zigismund - Ziga i majka Sarinka,
koji ce u tek minulom ratu ostati
upamceni kao neumorni humanitarci i
beskrajni dobrocinitelji onima, kojima je
pomoc bila najpotrebnija. Braca, iako
rodjeni poslije holokausta, osjecajuci i
sami sve tegobe ovog rata pomagali su
svim svojim bicem i sa nevjerovatnom
pozrtvovanoscu po cemu ce ih se, sa
vjecnom zahvalnoscu sjecati generacije i
generacije Mostaraca. I drugi, preostali
Jevreji koji, zajedno sa ostalim
propatise u ratnom, mostarskom paklu, kao
i njihovi preci, te oni, koje nisam licno
poznavala kao Kajoni, Lukaci,
Bergmani, Salomi, Samueli i
brojni drugi koji su davali pecat ovom
gradu i zapravo, svojim zivotom, radom,
kulturom i obicajima uz ostale cinili
grad Gradom, zasluzuju poseban sjet.
A ja bih volila, silno bih volila kad
potomci nasih Jevreja, kao i svih ostalih
nasih sugradjana ne bi u svijetu slucajno
susrele Mostarce pitali da li se raja jos
kupa na neretvanskom Trokutu, ispod
Mejdana, na tepi, pa kradu li
"djecurlija" jos uvijek
nedozrele zerdelije i praske na Raljevini
i Hadrovica bascama i ne bi po obodima
bjelosvjetskih pustinjskih oaza pjevali o
mostarskom bulbulu i "duni vjetre
malo sa Neretve", nego se oni kupali
i pjevali u Mostaru. |
 |
|
Rasuta djeca i nasih Jevreja dolazice iz
svijeta govoreci na raznim svetskim
jezicima, a ja se bojim da mnogi, mozda
nikad nece spoznati da je njihov maternji
jezik, kao i jezik njihovih predaka
Sefarda - ladino sa kastiljanskim
naglaskom ili jidis nasih Askenaza, makar
i spomena radi. Nazalost, to je sudba i
sve druge rasute djece. |
Sve ovo bijase jedan sjet, jedno, tek
malo otrgnuce od zaborava, a cini mi se i
jedan lament nad dijelom mostarskog
svijeta, koji cinise i mostarski Jevreji,
a koji i necujom iscezava. Da, iscezava
iz koliko do jucer zive, koloritne
stvarnosti od naroda, rasa, religija i
kultura, koje su se ovdje skladno
prelijevale, poput visebojnog cvijetnog
polja, a koji se dijelom razleti kao
vjetrom puhnute latice sirom svijeta,
sorom dunjaluckog dunjaluka.
A mi, mi svi njih sa, u Mostaru
preostalim Jevrejima cekamo dobrodoslicom
i starim dragim pozdravom "Salom,
salom, sugradjani". |
|
