PJESME |
|
Mnijem: Novi MOST JE - bolji, nego STARI.
STARI bi se urusio, pod nogama nase
djece.
Preko STAROG MOSTA - dosli bi koljaci.
Preko NOVOG mogu, da dodju MOSTARI.
Bijednici - nece.
Preko NOVOG - nece; jer, to nije njihov
most.
Oni su se ugrobili. Slomili su - kljucnu
kost.
NOVI MOST je cisto srce, okrenuto Svemu.
To je kamen, cist k'o Post - usao u
Rijeku,
pa abdesti. Ibadeti. Sehadeti - Njemu.
Bozija Milost - uvijek je - mogucnost
covjeku.
STARI MOST je kao nam, u Vjeri i Dinu;
K'o Hajredin u nama - mi u Hajredinu.
Nama treba NOVI MOST, jer - mi smo vec
stari;
pa moramo Preko Rijeke, da bi drugi
dosli.
Vjecnost mora znati: da smo MI MOSTARI.
NOVI MOST je dokaz, da smo ljudski
prosli.
Sloboda je proticanja - kamen luk iz
vode.
Da se dodje, da se Bude, da se ljudski:
ODE.
STARI MOST je nasa mladost, data, nekad -
nekom.
Uzaludno! Tek da moze cinit zlo nad
Rijekom!
NOVI MOST je snaga Vjere - jasan dokaz
NAMA:
ZLO JE OCAJ BIJEDNIH, GLUPIH - KOJI DOBRO
- SLAMA.
Tece Voda, Luk ostaje i svijetli na Dnu.
Mi smo ovdje oduvijek, sa MOSTOM u Snu.
02. Dzumade-l-uhra, 1418. h.g.
04. oktobra, 1997. godine |
| |
|
Pjesma Jajcana
rasutih po svijetu
Kad duga svedska kisa
u dusi se utisa,
kad kapi sto snuju rijeku
kroz sjecanja poteku,
mi opet, ko nekad,
cujemo vodopad,
i sve ga vise ima
u nasim glasovima,
sve vise svjetla toci
kroz nase suzne oci.
I voda sto se rusi
raste u nasoj dusi,
u sjaju svih kapljica
smijese se nasa lica.
Dok vode ima, znamo,
i mi bivamo tamo,
jer mi smo bedemi grada
i kaplje vodopada.
Jul, 1998. |
 |
|
| |
|
Gust mrak
kida niti slabasne mjesecine
uvlaci se u sopstvenu sljepocu.
Keraterm
ko tumor se siri nad mojim gradom
vonja crna logoraska noc
slijepa i gluha.
- Majko
otkud ti u ovom gustom neproziru
na smetljistu ljudskih dusa!
Gust mrak
gladan vuk moje utrobe
guta posljednje zalihe civilizacije
trudi se da zada neizdrziv bol
i baca me u bezdan gorcine.
Gladan sam uma i razuma ljudskog
i zedan sluha uha sopstvenog.
Gust mrak
uranja u utrobu covjecanstva
i hrani se znojem moga straha.
Keraterm
ko tumor se siri svijetom
vonja ljigava i besmislena logoraska noc.
Gladan sam od cekanja dana
i prha golubicijeg iznad glave.
- Majko
otkud ti u ovom gustom neproziru
na smetljistu ljudskih dusa
gdje covjek se
covjekovim krikom hrani. |
 |
|
Za ulista nasa stara,
za Kocusu, Krcevinu, Sedru,
drinovinu, tilovinu, cvit behara
sve ja dajem u zlatu i srebru.
Cuj tihi zuj pcela sto se vesele
lipovim dubinama - mekom i toplom drvetu.
Pa valjda zbog toga i ne sele,
ostajuci vjerne kaduljinom cvijetu.
A pelin sto nas prati
pcele ce dobro razaznati.
Duhan dobro podnose. Cak i vole.
Pa kako oci moje da odole
ljepoti zavicaja. Nuder prkosna Klobuka
kojem kano leptir leprsa moja ruka. |
 |
|
Ima besane noci
Oivicene crvenim prstenovima
Sa grkim osmijehom daleke zvijezde
Modrice uramljene u pejzaz zavicaja
Dovoljno je pogledati rane
Nebitu potonj
Sto u krugovima vjecnim
Lehom zasijecaju
Umjesto krvi razvaljeni grad
Useljuje krvozedna sazvijezdja
Sto vatru i otrov kriznicima taloze
Po iscezlim grobistima
Oci sirom otvorene
Ne vide svoje pretke
Dusa u hodu nestanja
Otvara koljarima dvjeri.
Sarajevo, 23.7.1998. god. |
|
