Dzemal Humo
ESO HUMO U KABULU
Dnevnik iz pakla |
 |
Mostar, nedelja 30. maja '93.
Evo me u ovoj velikoj zgradurini, 5-6
stubista i 50-tak stanova, sto ce strci
izmedju Fejiceve i Titine ulice i
Zvijezdom je zovu. Svojom duzinom, a
narocito visinom, kucetina odudara od
nizih, susjednih, zgrada pravljenih po
mjeri covjeka pa ona i susjedna joj kuca,
Razvitak, narusavaju visestoljetnu
graditeljsku tradiciju lijeve obale
Neretve, od Carine do Tekije. U stanu sam
odbjeglog pukovnika Bulatovica, ima 3
dana, odkako sam zdimio sa one na ovu,
nasu, stranu. Na vratima mi stana pise
Vojna policija, a u jednoj sobi drincaju
3-4 Ljiljana koji, najcesce po noci, idu
nekud sa oruzjem, a nema ih, nekad, ni po
danu. To su nakvi specijalci, valjda.
Prvu heftu, kao i onu predhodnu,
racunajuci sa danom "D" (9.
maj), proveo sam u svojoj kuci na Rondou,
sam samcat. Do 5. maja su mi, moji,
donosili hranu, a, sad ih vise nema.
Dolazili su mi, doduse, neki pvijatelji:
dolazio Enver kroz bascu, ponio mi nesto
hrane, ali ga bojovnici stimali i dobio
je takav degenek, jadnik, da ce cutit
jugovinu dok je ziv. Na Alu i Edinu puco,
sa Doma kulture, Mladen Misic,
zapovjednik 4. bojne i oni jedva zivi
kutarisali.
A po kuci mi, od zore do mrkle noci,
servane bojovnici vojne policije HVO-a u
grupama: 3, 4, 5. njih i po 10-tak puta
dnevno, "traze oruzje"!
Na avliji u suterenu nam je privezan
krasan primjerak rasnog dobermana -
Astor, Esin, a posebno Mirzin, ljubimac.
I cujem, jedno popodne, dva metka iz
pistolja, dole pod mojim prozorom. Znam -
ubise Astora; sad ce se lesinari dati na
svoj, strvinarski poso i raznosit sve iz
radione.
Po noci dolazi kamion, neugasen motor
brunda pred kucom, a bojovnici vuku,
nose, tovare, "sve za zivog
hadzije". Kada su opustosili
suteren, red je doso na stan na I katu pa
na stokove repromaterijala slozene u
potkrovlju i na nastresnici iza kuce.
* * *
Eso je odsluzio Specijalce u Nisu i
diplomiro Arhitekturu '86 god. Gluhario
je jedno dvije godine; radio i zanimo se
sa svacim i nicim: crncio nekoliko puta
na bausteli, skako padobranom, pilotiro
jedrilicu i letece krilo, ronio
ronilackom opremom u Neretvi i gornjim
jezerima: interveniso na podvodnim
zatvaracima na hidroelektranama i vadio
utopljenike, statiro skupa sa Mirzom po
Hercegovini, Lici, Plitvickim
jezerima.... zundo po kaficima, svadjo se
sa ocem zbog malog djeparca i nerijetko
previjo kuci obloge, na modricama, sto bi
ih fasovo u carsiji.
I Mirza je odsluzio Specijalce u Nisu i
zavrsio tri godine Gradjevine i batalio
studije; nema perspektive, kaze. Jedno je
vrijeme istovaro vagone na Zeljeznickoj
stanici, bio je dubler: penjo, se uz
liticu iznad Vrela Bune, skako po jurecim
vozovima "u preriji", zvali ga
Ameri sa sobom u US-a, onda se dao na
kompjutere, izradjivo vrlo uspjesno
softvere, pa i to izgustiro. Naposljetku
se vas dao na alpinizam i penjanje uz
okomite litice.
I onda se obojica, zajedno, dali na poso,
crnacki. A posla je bilo na pretek. I
pored ocite privredne recesije, kafici,
kao drugi, sitan biznis, poceli su nicati
po Mostaru, ko gljive poslije kise. Za
dvije godine je radiona, u suterenu nase
kuce na Rondou, bila krcata masina,
alata, pristroja.....
Prvo su poceli sa stolarijom, ali posto
se danas, najcesce, poslovi pogadjaju po
sistemu Kljuc u ruke, djelatnost se
postepeno prosirila i na druge zanate:
bravariju, limariju, plastiku,
modelastvo..., tako je nikla radiona sa
sirokim spektrom poslova.
Ubrzo su formirali projektno-
konstruktorski biro za izradu projekata i
radionickih nacrta i otvrili prodavnicu
zeljezne galanterije i elektricnih alata
u Cernici; sve za dvije godine.
U sva ova tri pogona radili su njihove
sulkolege iz gimnazije: neki su vec bili
diplomirali, neki razvukli, a neki
batalili studije. Neki su imali oceve
inzinjere ili vrsne majstore u Sokolu pa
im je, uz njihov savjet ili asistenciju,
svaki tehnicki problem bio lahko rijesiv.
Uglavnom, radilo se danonocno, ali sve uz
osmijeh i zajebanciju, u atmosferi koju
samo moze pozeljeti mlad covjek. Probudi
me nocu u 1, u 2, u 3, u 5 zuka masina
podamnom, a ja vas cvatem, ko i svaki
roditelj rad vidi da mu djeca o hajru
calise. A pored svega lova- do krova.
Mirza ne bi skido, sa sebe, kombinezon i
po 10-tak dana, sem kad ide na kupanje
ili na spavanje. On je asketa u svemu, u
svojoj sobi spava na luft madracu, ljeti
samo u kupacim gacama, a zimi u vreci za
spavanje, razumljivo, samo na podu. Nista
u svojoj sobi nema sem ormar krcat:
skijama, skafanderima, sljemovima,
gojzericama, vjetrovkama, uzadima,
derezama, karabinima, capinima....
U ovim poslovima Mirza je zahuktala
lokomotiva, a Eso dirigent orkestra,
otprilike su imali raspodjelu duznosti
slicnu ovoj kakvu danaa imaju na vatrenim
linijama odbrane Mostara.
I, evo, gledam sada ove golovrate
orlusine kako cerece i halapljivo zderu
svoj plijen, pa da covjek ne svisne, od
muke. Nije meni zao ovog sto oni
razvlace, ni najmanje, ali mi je zao onog
vakta u kojem su mi sinovi, a i brojne
njihove kolege, nasli svoj smisao
zivljenja, dok je, u isto vrijeme, na
moju veliku tugu i zalost, masa njihovih
akrama tumarala po carsiji praznih
dzepovu i jos praznijih dusa.
Sve se ovo desavalo u vrijeme kad je
djavo odnio salu, kad su Jugi otkazivale
sve bremze, na nizbrdici. Vozd Milosevic
je, u Srbiji i Crnoj Gori, sve uzde uzo u
svoje ruke. Sa Bezistana, sa Kosova, na
600 godisnjicu Kosovske bitke, na
Vidovdan, 28. juna '89., pred milion i po
okupljenih Srba iz cijele Jugovine,
porucio svim Nesrbima da oni, Srbi, znaju
svoja, oteta, prava izboriti i oruzjem,
ako ustreba. To je bila prva puska u tzv.
Antibirokratskoj- jogurt revoluciji.
Zaredali su mitinzi "sloge i
prijateljstva" ili "dogadjanja
naroda". Prvo u Novom Sadu, gdje je
smjenjeno sve pokrajinsko rukovodstvo, pa
u Zutoj Gredi o Titogradu, gdje je
smjenjeno crnogorsko rukovodstvo, na Uscu
u Beogradu, gdje se, takodje, okupilo
milion i po ljudi, na Prtrovoj Gori u
Hrvatskoj, u Gacku, Nevesinju, Bileci,
... Nepregledne kolone autobusa prevozile
su, svakodnevno, najcesce jedbe te iste
mitingase, od kojih je nemali broj bio iz
Hercegovine pa i Mostara, sa kraja na
kraj Jugoslavije.
Crkvena procesija, sa stotinama popova u
svecanoj odori, poje i bogoradi po
istocnoj Bosni noseci mosti Svetog save
po Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, …
U Hercegovini se, ravno poslije pola
stoljeca, vade kosti Srba i Nesrba, iz
ustaskih jama i uz zvucna crkvena
opijela, u masovnu prisutnost
audiovizuelnih medija, sahranjuju u
novoizgradjenu - zajednicku kriptu,
Prebilovcima, gdje su vec udareni temelji
velikog Srpskog hrama i podignut Zid
placa. Znamo dobro svi mi Nesrbi cemu ovo
sluti i od svega nam se ovog dize kosa na
glavi.
I evo ti sad; tjerali su zeca a istjerali
vuka, ovo je ustasama doslo ko kec na
jedanest; safa vise nema srbskog uha u
Dolini Neretve, od Visica do Bradine, a
svi su hatemice pojurili na prvi zov svog
Vozda i onog durmitorskog grmalja. Boze,
Boze, zavrnute li im pameti. |
 |
|
Sredili ustase stvar sa Srbima, bas ko u
onom ratu sa Cifutima u BiH i Hrvatskoj
i, evo, sada sredjuju sa nama, sa
"cvijetom hrvatskog naroda".
Hoce prvo da nas, "uljude" pa
da nas onda "uvedu u Europu"
ali tek posto svi predhodno prodjemo kroz
cistiliste, tj. ahiret. |
Bas ko u onom ratu sto su radili sa
Srbima. Pitali oni, Srbi iz Korduna,
fratra zasto ih bijiu kad su ih
prekrstili, a on im veli da mu Crkva
nalaze da im duse spasi ali ne i tijela.
To slicno govori, sada, moj prvi komsija
iz Cima i bivsi mi prijatelj, fra
Miljenko Lasta, krsteci mnogohrojne
Muslimanke po Mostaru.
* * *
Ceribasa ovih HVO bojovnika, sto mi
vrsljaju po kuci, je jedan
dvadesetpetogodisnjak, Stanko Kresic iz
Sovica, povrh Cima, sirova i bahata
momcina; puco mi u tasnu kad je nisam
mogo odmah, na njegov zahtjev, otvoriti.
Jedan, iz ove bratije, dodje jednom sam,
sjede polovinom guzice na pisaci sto pa
me pita:
- Za koju si ti stranku?
- Nisam za Tvoju, velim ja, ja smo i Tvoj
otac u istoj stranci.
- Niste, on je u mojoj stranci, veli
bojovnik.
- Nije, kazem mu ja, Tvoj otac u Tvojoj
stranci. On bi sada puno vise volio da si
Ti na svome redovnom poslu, da dodjes s
posla kuci, da rucas, da se malo odmoris,
a onda sa zenom i djecom calisis nesto na
svom imanju, a ne da te iscekuje kad ce
Te, nedo Bog, kuci, mrtvog u vreci,
donijeti. Svi smo mi roditelji u istoj
stranci.
Suti bojovnik, trepce ocnim kapcima i
nista ne zbori.
* * *
Odmah sjutradan, poslije cetnickog napada
na Mostar, prije godinu dana, kazem
sinovima:
- Eto vidite, sad znate sta su cetnici,
ali ne znate sta su ustase, cuvajte se, i
nista im ne vjerujte, ista je to, u
dlaku, koljacka bratija.
- Znamo Stari, ne brini se Ti.
- Kako znate, Boga vam vaseg, nisu vama
ubili tri brata, ko meni, pa da znate
koji su to zlocinci i sta sve od njih
moras ocekivati?.
I evo, ovih dana, stalno razmisljam o
tome, sta im tada rekoh. No to je tada
ipak bila samo moja slutnja, a ovo je
sada gola realnost.
Moji su, svi, kutarisali na onu stranu,
za njih ne brinem, razmisljam o svojoj,
mogucoj, sudbini.
Ubice me sigurno, govorim sebi, dok mi se
onaj jezivi ustaski slogan iz '41.
"Vez' u lance, goni u
Surmance", stalno vrti po glavi. Ali
nece me voditi i bacit u jamu - to je
zanovetli, ovdje ce me ubit. Mogu me
upucat iz masinke, mogu me zaklat,
rascijepiti mi glavu sjekirom, ili politi
benzinom i zapalit da izgorim, zajedno sa
kucom. Za divno cudo, nicega se ovog ne
uzasavam; bilo sto odaheru, racunam,
trajace vrlo kratko vrijeme dok ne
izgubim razum, odnosno svijest i gotovo.
Ovima se danas plaho zuri i nemaju oni
puno vremena za izivljavanja, pa to bolje
po mene. Nabio sam, racunam, 67 godina,
niko nece reci jazuk mu njegova mladost.
Zato, kazem sebi, primi ovo ko svoju
sudbinu, nemoj pred njima, cmizdrit,
pizdit i kukumcavit, dzaba ti je da im
stope ljubis. Glavu uzgor. Putuj igumane,
ne brini za manastir, ponavljam u sebi
toliko puta.
Udjose, jednom, njih trojica, i odmah me
ejdan, sa vrata pita:
- Gdje ti je bio stariji sin, u junu '86.
?
Hm... Bogati, kakvo je ovo pitanje,
razmisljam sta mu na ovo odgovorit.
- Da imam steku Marlboroa dao bih Ti je
kad bi mi znao kazat gdje si Ti bio tada.
Ja ne znam gdje je bio prije mjesec dana,
a kamoli da znam gdje je bio prije 6
godina.
- Bio je u Kabulu, imamo mi cvrste
dokaze, veli bojovnik.
- Ma kakvom Kabulu, Bog s tobom. Preso
sam ja cijelu zemaljsku kuglu i
razgovarao sa desetinom mojih kolega i
prijatelja, koji su, takodje, obisli
cijeli svijet ali nikad nisam cuo da je
neko bio u Kabulu.
- Jes', jes', znamo mi to sigurno.
- Dobro, velim, neka bude Tvoja starija.
Pripovjedam ja ovo Esi, kad sam ovamo
doso, a on mi kaze da u tome zehra
istine. Mirza je. te, '86. godine,
statiro na jednom filmu, sto su ga Ameri
snimali u Podvelezi. Film je obradjivo
temu Palestinaca pa se Mirza i Edo Kajan
slikali sa onim palestinskim mahramama
oko glava, a ustase nasli te slike, kad
su vrsili premetacinu u Kajana.
* * *
Dan prije nego ce me odnijeti iz kuce, u
predsoblju se pojavi jedan bojovnik, koga
do tada, medju ovom stalno vrsljajucom
bratijom, nisam vidjo. Zastade momak pred
otvorenim vratima, pokuca na njih i pita
je li slobodno. Da covjek ne povjeruje,
svojim ocima ni usima.
- Jeste, velim, klimnuvsi malo glavom i
gledajuci ga sa krajnjim nepovjerenjem.
- Kako ste, jeste li dobro?
- Pa dobro sam, velim i ibretim se.
- Treba li Vam nesto, ne bojte se, nista
se Vama nece desiti, kaze bojovnik.
- Pa, vjerujem da nece nista dok ste Vi
ovdje ali, cim zamaknete iza kuce, doce
drugi i siju mi zavrnut.
- Treba li Vam nesto, ne bojte se, Vama
nista nece biti.
Ma, vidim ja "da nesto nije u
redu" pa mu ponudih da sjedne na
seciju i velim da nisam ja od onih koji
na svaki susanj napune gace, ali sam
toliko star da dobro znam kakav je ovo
vakat doso.
Na njegovo ponovno pitanje, sta mi treba,
rekoh, ako je pusac, da mi da jednu
cigaretu.
- Sta, jednu cigaretu, donit cu Vam ja
steku cigara, sta jos treba?
- Ma, sine, nije ovo normalno stanje i da
Vam dam 10 maraka pa da mi, preko puta
kupite ono sto mi treba. Zar nisu sve
prodavnice zatvorene?
- Imamo mi magazin iz kojeg nasa bojna
trebuje, kazite sta cu Vam donijet?
- Pa, eto, dehidriro sam, ako ima jedan
tetrapak mlijeka i koja narandza ili
jabuka.
- Vidim ja da Vi nemate nista ni jesti,
kaze bojovnik, dize se i nesta kroz
vrata.
Dodje momak poslije 20-tak minuta i nosi
punu kesu svega i svasta. Kaze mi, na
moje pitanje, da je on N.N. iz Livna, da
je automehanicar, u vojnoj je policiji,
dosli na pojacanje u Mostar i da mu je
jedinica kod HIT-a. Presuti mi pitanje
"zasto nije na polozaju?" Reko
sam mu da cu mu pisati ocu, ako prezivim,
da je odgojio sina sa kojim se svaki
roditelj moze ponositi.
Ode N., doce nocas na sijelo, da
eglenisemo. Nije doso, a mene su sjutra
odveli u Djacki dom.
Kada su me iznosili iz kuce, vidim na
jednom bojovniku moje, nove, oputne
opanke, sto sam ih sebi, birvaktile,
skrojio za lova. Htjedoh mu nesto
dobaciti, ali se "ujedoh za
jezik": Suti i ne izazivaj sudbinu,
jadan nebio, kazem sebi.
* * *
Sa Rondoa me, bolnickim kolima, poslije
nekakvog lutanja po Mostaru, odvezose u
Djacki Dom. Dom je, do nazad mjesec dana,
bio prihvaliliste za nase muhadzire iz
Podvelezi i Nevesinja, a sada su ustase,
unj, postavile svoju posadu, sve muskarce
sposobne za vojsku nekud odveli, ostali
samo starci, zene i djeca i eto sada i
ja, jedini Mostarac medju njima. Za rezim
u Domu, ne moze se reci da je
konclogorski. Moze se, sa dozvolom, izaci
i nesto kupiti pa i primiti posjetu.
Dolazili i stranci, iz Medija i sa puno
peripetija i zanovjetanja, neke od njih,
pustali do nas, ali ne i u moju sobu.
Uredio ja, sa nasim, da ih i meni
presvercaju. Napiso ja jednu govoranciju,
prevo je na angleski, nabiflo je edjbeile
i saspem je u diktofon, kad mi ga
prinesu. Naruzio ja, pored ustasa -
fasista i Medije i Medjunarodnu
zajednicu, sto se samo motaju, blehnu u
nas, a nista nam ne pomazu.
Smjestili me u jednu veliku sobu, nas
10-ak, 15. Dodje jednog dana Komandir i
kaze mi da predjem u jednu malu sobu,
gdje cu biti sam. Odmah sam pristo, jer
mi je bila muka sto svoje fizioloske
potrebe obavljam u krevetu, posto mi
kolica ne mogu proci kroz uska vrata, na
WC-u. Komandir mi rece da zaerezavam
vrata u sobi i da nikoga, sem njega, ne
pustam unutra. Rekoh mu da je ereza ko
babin zuh, a onda on postavio strazu,
danonocno, pred moja vrata.
Pricali su mi, ovi moji nesretnici, da
je, kad su Ljiljani napustili Dom, sve u
njemu ostalo intakta. Kad je doso HVO,
bojovnici su ga za tren ispraznili.
Odnijeli su sve iz njega: frizidere,
zamrzivace, sporete, autoklave, ves
masine, masine za susenje, za peglanje,
za sivanje, za drotanje parketa,
usisivace, sobne klimatizere, radijatore,
telefone, telefakse, televizore,
videorikordere, pisace masine,
kompjutere, tepihe, posteljinu, stolove,
stolice, ormare, te svu ostalu opremu iz
kancelarija, ucionica, veseraja,
spavaonica, stacionara, ambulante. U Domu
se nalazilo i skladiste odjece i hrane
Merhameta, kojeg su takodje ispraznili.
Dvadesetog maja prolomi se strasna
eksplozija, strese se Dom, iz temelja.
Pomislih da je to supersonicni avion
nisko proletio i "probio zvucni
zid", sto se sada, nerijetko,
desava. Rekose mi, poslije, da je na kat
vise nas uletio kompletan kamionski
motor. Ustase su naime, dovukli punu
cisternu dinamtta i uputili je, ispred
Gimnazije, na Titov most, ali je ova
skrenula i udarila u Banku i skoro je
cijelu razorila.
Istu vecer, tj. 20-og maja u 19 i 30, HTV
je prenijela reportazu CNN-a na kojoj se
vidi kako mi gori kuca na Rondou. Neki
bojovnik nazove Mirzu motorolom i kaze mu
neka pogleda reprizu u 22 sata i vidjece
kako mu gori kuca i otac u njoj.
Sjutradan je bio neki sastanak HVO-a i
Ljiljana, uz prisustvo Medjunarodne
zajednice, na njihovoj strani, na kojem
je i Eso prisustvovo. Bili su tamo i
engleski i turski ambasadori u Zagrebu i
vazdan nekakvih glavesina. Pod dojmom
sinocne CNN reportaze i poruke putem
motorole, kad je Eso uso u sobu za
pregovore i ugledo tamo generala
Petkovica, komandanta HVO-a, zgrabio ga
za prsa, mlatno njime o zid i reko mu da
ce pobiti 100 njegovih bojovnika, ako
bude istina da su mu oca zapalili.
I kao sto je senator i cenzor Katon
stariji, u Rimskom senatu, poslije svakog
i bilokakvog svog govora, uporno
ponavljo: Ceterun censeo.... da Kartaginu
treba razoriti, tako je i Eso, na
nebrojenim pregovorima i prije i poslije
svakog svog izlaganja pa replike, uporno
govorio: Vi ste meni kucu i oca u njoj
zapalili.
Za par dana o moju sobu udjose trojica u
bojovnika i kazzu mi da mi je stariji sin
ubio 6 bojovnika- zarobljenika.
- Nije, kazem ja, to nije istina.
- Jes', nije, jes', nije.
- Kako mozes govoriti da nije kad mi
imamo pouzdane podatke da , jes'.
- Poznam ja moje sinove, uceni su oni da
ni mrava ne zgaze, da ni gusterici rep ne
otkinu, ni cuki da cvoku cvoknu, a
nekamoli da biju bespomocne robljenike. A
da nije ni to, nama Muslimanima nije u
adetu da bijemo prave- zdrave ljude,
velim im ja. |
Poslije pola sahata dodje druga grupa i
zametne se ista prica: te jes', te nije,
te jes', te nije. Dodje i treca grupa, a
meni prekipi.
- Nije 6, nego 16, velim ja, ovi vasi,
sto su bili prije vas, tvrdili mi da mi
je sin ubio 16 bojovnika, sad ce doci
neki vasi treci i tvrdit da ih je ubio
100 i 6. Dogovorite se vi, koliko ih je
moj sin ubio.
(Pricace mi rodica Mina Muminagic,
poslije dva mjeseca, da se i u
Tasovcicima pricalo, prije nego su ih
Hrvati protjerali, da su mene ustase
zapalili, a Eso ubio 12 njihovih
zarobljenika.)
Otvorise se vrata na mojoj sobi, ujutro
24. maja, i stoji jedan povisok covjek i
pita je li ovdje Humo.
- Vi ste vec peti, od jutros, sto
provjerava je li ovdje Humo, jeste, a ko
ste Vi, molim Vas, velim ja njemu.
- Ja sam Marinko Tadic, ministar za skrb
i izbjeglice u Vladi Hrvatske Republike
Herceg - Bosne, a na slijepocnici mu
podobra modrica. Gledam ga, a mrak mi se
navlaci na oci.
- Bas lijepo, cast mi je vidjeti
novokomponovanog "miniatra".
Lijepo Bogami, a odakle ste Vi
"ministre", ako smijem znati?
- Iz Studenaca, kod Capljine, kaze
"ministar".
- Eto Vi "ministar" iz
Studenaca i ministrujete u Mostaru,
stolnom gradu Hrvata, a ja camim ovdje u
zatvoru, ni dvjesta metara od kuce koju
ste mi zapalili, samo zato sto sam
Musliman, a svima su vam puna usta o
saradnji sa nama Muslimanima. Cujte
"ministre", ne znate vi dusu
Mostara niti poznajete one tamo srsljene,
na koje ste ograisali. Na onoj je strani
jos 30.000 dusa i dokle tamo jos samo
jedno uho miga, Mostar nece biti ni
stolni ni hrvatski grad. Uvrtite to vi
sebi u svoje usijane glave.
"Ministar" se premjesta sa noge
na nogu, a ja vidjeh da sam van pameti.
Vidi i "ministar" da sam
presvratio i da sa mnom nema razgovora,
poceka malo i ode. Pokajo sam se,
strasno, zbog ove nesmotrenosti, sto ga
ne pustih da kaze sto je doso pa da mu
onda citam lekciju. Ali, to je bilo jace
od mene, jednostavno sam otkacio kad sam
vidio pred sobom "ministra" iz
Studenaca.
Da mi je "ministar" dolazio sa
razlogom doznacu odmah po prelasku na
nasu stranu. "Ministar" je,
naime, dan ranije, bio u nekoj hrvatskoj
delegaciji na nasoj strani. Kad su oni
izlazili iz UNPROFOR- ovih oklopnjaka,
onda je nasa raja probila kordon njihovih
bezbjednjaka. Neko je zgrabio Vladu Seksa
za berikat i poco ga daviti. Nasa
ambasadorka u Zagrehu, Turkovicka,
skocila je da brani Seksa, ali je dobila
vojnicku cizmu u guzicu da se odmah
prilijepila na trotoar. E tada je i moj
"ministar" fasovo modricu na
obrazu i sjutra, eto, doso kod mene, u
Dom.
Ustase su, inace, od prvog dana,
pokusavale cosati i samnom i sa oba moja
sina.
Odmah s pocetka '91. Hrvati su prisli
formimnju "svoje drzave", pa su
tako i Elektroprivredu rascijepali,
prisvojili sve do cega su sligli.
Formirali su i "svoje"
hidroelektrane na Neretvi, na kojima, sam
radio sve do penzionisanja, '91. Mada sam
primo svoju redovnu penziju, oni su mi
slali jos i moju punu platu, svakog
mjeseca, razne poklone, invalidska kolica
i redovno mi dolazili u kucnu posjetu,
zvali me na savjetovanje u Neum, oktohra
1991. god. i trazili mi da napisem
referat o izgradnji malih hidroelektrana
u Herceg- Bosni, sto sam, razumljivo,
eskiviro.
I Esu i Mirzu zvali su dva puta na
razgovor, u martu '92... I nudjeno im da
predju iz Armije BiH u HVO, razumljivo uz
brojne beneficije: visoki cinovi i
ostalo.
- Hajde, kazem im ja jednom, hajde
ozbiljno, prihvatite izaov i budite,
tamo, nase krtice, skupa samnom.
- Nemoj, stari, Bogati, nemoj nas jos i
na to natentavat. Znnamo mi ratovat ali
to ne znamo. Nismo mi studirali glumacku
akademiju, ali i da jesmo- gluma je u
realnom zivotu sto puta suptilnija od one
na daskama. Cini mi se da bih se tamo,
medju njima, ponaso ko slon u izlozbenom
salonu porculana; kako se god okrenes
razbijes jednu skupu kinesku vazu. Tamo
je zvjerinjak, u kojem, da boravis, moras
tesku i dugotrajnu dresuru da prodjes,
veli jedan od njih.
- Pa jeste, jeste. Nisam, vala, ni ja,
bas, posve siguran da bih i ja, svaki
put, dobio prolaznu ocjenu, mada mi se
cini da poznajem sve njihove marifetluke,
udusu, mozda i bolje od dosta njih samih,
saglasih se i ja s njim.
Pa sama cinjenica da me jos nisu ubili
kada su vec pobili toliko Mostaraca,
mnogo njih i od velikog ugleda, da me
nisu odveli ni u Dretelj ni na Helidrom,
pa tvrdnja onog Livnjaka da meni nece
nista biti te posjeta ovog
"ministra" govori u prilog moje
hipoteze da bi ustase i pored toga sto su
mi kucu poharali i zapalili, jos uvijek
zeljeli cosati samnom.
Sve mi je ovo sinulo kroz glavu, kad je
"ministar" Tadic zatvorio vrata
za sobom. Ali nazalost, suvise kasno.
Zadnja pamet, macku pod rep.
* * *
Sjede, jednom, na stolicu pored moga
kreveta, jedan mlad bojovnik, krsan,
blag, vidi se da je gradsko celjade, pa
me pita:
- Boga Vam, kako Vama sve ovo izgleda?
Klepnem ga malo po koljenu pa mu kazem:
- Moj sine, nikakvog iskrenog razgovora
ne moze biti medju dvojicom ljudi kada
jedan bespomocan sjedi na krevetu, a u
drugog je kaljasnikov, sa punim
redenikom, u krilu.
Odsuti on jedan tren, zagrli me, osmjehnu
se, pa veli:
- Izvinite, molim Vas.
Jednog dana Komandir mi kaze da se digla
velika prasina zbog mene, niko ne zna sta
je bilo samnom, ni njegovi sefovi u
policiji, jer im ni on nije (!) kazo da
ja camim u Domu pa mi veli da napisem
jedno kratko pismo i da ce ga on dati Esi
posto ga vidja na Pregovorima, gdje on
vrsi obezbjedjenje. Esi su pokazali, na
jednom sastanku, to pismo, pozno mi
rukopis, vidio da sam ziv i da sam u Domu
ali je tvrdio da to nije moj rukopis pa
se i dalje, u susretima sa ustasama i
Medjunarodnom zajednicom, svaki put
prisjetio i senatora Katona.
Desetog dana po mom dolasku u Djacki dom,
pocese protjerivati ove nesretnike, sa
desne na lijevu obalu. Sva strka i zbrka,
bojovnici vicu i galame po hodnicima i
sobama, zene, djeca i starci uz stepenice
niz stepenice, skupljaju svoju sirotinju,
hucu, dozivaju, zapomazu; opsti metez.
I u ovoj halabuci uleti mi u sohu Eso, sa
jos jednim hrmbalijom, zgrabise me i
samnom niz stepenice. Odmah, tu iza Doma,
u Radicevoj ulici kod Vranice, ubacise me
u UNPROFOR-ov oklopnjak i gas do daske. U
ovom kokosinjcu: Eso, Sejo Pintul i 3 - 4
vojnika. Kazem: - Good morning everybody,
a Sejo mi kaze da su ovo Spanjolci, a ja
cu: Buenos dias, mucacos. Klimaju vojnici
glavama i smijure se. Jurimo kroz
Zuanicevu, taremo lipove grane povaljane
po ulici i preko novoizgradenog mosta na
Musali, stizemo za nepunih 15-tak minuta
pred Narodnu hanku - SDK, u kojoj je
smjestena Komanda 41. brigade.
Iznose me iz oklopnjaka i pozdravljam
UNPROFOR-ce, sa jos par spanjolskih
rijeci koje znam: Gracias e adios
senjores.
(Moja generacija Mostaraca zivjela je
jedno vrijeme sa Spanijom i za Spaniju.
Sjecam se kad su nasi odlazili '36. i
'37. u Spaniju i kad su se vracali '39 i
'40. Tada je vas Mostar pjevo La kukavacu
i Oj Madrid, glavni grade Espanjole. '52.
god. u Mostaru, u kinu Zvijezdi davani su
filmovi iz meksicke revolucije: Viva
Zapata i Mama Huanita. Danima se nije
moglo doci do ulaznice, puna kinosala,
mahom zena, jos uvijek najveci broj u
zarima, avazile placu i pjevajw Mamu
Huanitu. To cijelo ljeto, u ljetnim
bascama Veleza, Pariza i Lire i na terasi
hotela Neretve, muzike su trestale Mamu
Huanitu).
Kad sam ugledo Ljiljane, prvi put u mom
zivotu na okupu, srce da mi iskoci od
radosti, svih bih ih, odjednom, zagrlio i
cmoko do besvijesti, a oci mi pune suza.
Da mi je onda, ili bilo kad, postrojio
neko dvije cete vojnika, jednu bojovnika
i jednu Ljiljana, od kojih, recimo, nikog
ne poznajem, kladim se da bih Liljane
prepozno, izpika.
Ne razlikuju se oni ni po uniformama, ni
po stasu, pa puno ni po fizionomijama,
nego se ocito razlikuju po cehri. Nurli
im cehre, svaka im se dlaka na glavi
cakli, kako bi znala kazat moja,
rahmetli, majka. Oni su, tamo, hladni,
mrki, zatvoreni use, odbojni, jednom
rijecju - glotni.
Ja, Bogami, ni do dan- danas, ne upitah
Esu odakle mu ideja da dodje po mene, u
osinjak, ravno u dusmanske sake. Jer, da
su ga, nedo Bog, prepoznali pa uhvatili,
rascerecili bi ga, zivog, na komade.
Vjerovatno pa nikad, za ovo, necu ni
upitati, jer sto mi god kaze, za mene,
njegov odgovor nece biti racionalan,
nego, u najbolju ruku, empirijski.
"Dnevnik iz pakla"
Dzemala Hume, na zahtjev autora, nije
lektorisan. |
|
