Ismet Smajlovic
SLIKAR LAZAR DRLJACA |
Zivot: Osvajanje slobode
"Ja sam poslije Rima i Pariza, gdje
sam radio i izlagao, postao tvrdi
bosanski seljak. Ja sam bogumil."
Tako je, godine 1932., za sebe rekao,
slikar Lazar Drljaca, izdvojivsi se
svojim zivotom i djelom kao osobena
stvaralacka licnost. Desio se paradoks:
sklonivsi se od buke i bijesa zivota, od
materijalnog obilja uzimajuci tek samo
mrveni, Drljaca je puninom zivota
naseljavao svoje slike, akvarele, crteze.
Do slikareve "postojbine ptica,
divokoza i zaboravljenih ljudi",
izmjestene u Jazvama, ponad Borackog
jezera, zivot je zivovan svakovrsno.
Drljaca, suocivsi se sa zivotom 1883.
godine (na drvenom biljegu iznad
slikarevog groba pisalo je da je u zivot
usao 1882.), iz zaseoka Blatine kod
Bosanske Krupe krenuo je u
egzistencijalnu i stvaralacku avanturu.
Sarajevo je glavni grad Lazareve rane
mladosti, potom austrougarski Bec,
mediteranski Rim, a onda, zna se, Pariz,
na Rue Descartes 11. Od osam pariskih
godina, tri prve su fovisticke, i zivotom
i slikarski (Drljaca ima atelje,
istrazuje Luvr), pet narednih su
tajnovite, skrajnute, tako da u zavicaju
nista ne znaju o svom Lazaru. Tek 1919.
proculo se da je, juznije, u Italiji, bio
u logoru interniraca.
Dvadesetih godina vraca se u Krajinu,
medju svoje planine, potom danima plovi
rijekom Unom, u camcu koji je sam
konstruisao "po ugledu na fenicansku
ladju". Drljaca se vec tada,
sagradivsi u zavicaju "slikarsku
kolibu", pripremao za visedecenijski
bogumilski zivot na Borcima.
Prije nego je 1931. definitivno postao
zatocenik planinske ljepote, Drljaca
intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo
od zavicaja, uputvisi se drvenom
dvokolicom u Sarajevo, potom - niz
Hercegovinu, sa stvaralackim izletima u
dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod
Durmitor.
Poratno razdobije, koje nije u Drljaci
umjelo da prepozna umjetnika,
"prekvalifikovalo" ga je u
sumskog radnika, pa u kosca. Poceo je da
"gine od tereta zivotnoga".
Uskoro ce se, godine 1970., smrt
potpisati ispod njegovog zivota, koji kao
da je stao u onaj epitaf sa stecka:
"Dokle bih, posteno i glasovito
bih".
Djelo: Stvaralacki dijalog
izmedju prirode i umjetnika
Od "Portreta Berte", prve
zapazenije Drljacine umjetnicke kreacije,
koja mu se dogodila 1909., pa do
"Kopernika" i
"Capinera" iz 1969. godine,
stvaralacki vijek ovog
bosanskohercegovackog slikara trajao je
sest decenija.
Mijenjajuci mjesta zivljenja, mijenjao se
i slikar, susretao sa razlicitim
slikarskim poetikama, profilirajuci
sopstveni stil.
Drljaca je, kao becki djak, bio
"ozracen" tzv. beckim
plenerizmom, karakteristicnim po
"iskoraku" iz ateljea i ulasku
u vrevu zivota. U slici "Iz bosanske
mahale" Drljaca je na sokaku, boje
su razlivene; iz slike, prema nama, idu
najprije starac, pa, iza, pokrivena zena.
Arhitektonska cvrstoca slike postignuta
je kontrastiranjern sjenke vremesnih
kuca, koje "nasrcu" na ljude i
bljeska svjetlosti, pojacavajuci jos vise
skrajnutost zivota.
"Tri konjanika" su iz pariskog
perioda slikarevog. Mestar je sad u
fovizmu, tom "derivatu"
evropskog ekspresionizma. Konjanici
odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost -
dva minareta "zabodena" u nebo
su im, izgleda, orijentir. Disperzija
boja, kojima je naslikano nebo, takodjer
pojacava dramu odlaska "junaka"
slike.
Dvadesetih godina Drljaca "ide"
prema akvarelu, hvatajuci u zamku slike
impresije, ponajvise iz Italije, "na
putu iz Firence za Viterbo",
"vjencavajuci nebo i zemlju",
receno blejkovski. Kroz Drljacine
akvarele "proticu" Una,
Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su
takodjer cesto u "fokusu"
akvarela, ocito u vizuelnom
"srodstvu" sa kolibama koje su
bile dom slikaru. Rustikalni su pejzazi u
koje bismo da se naselimo. Tek pokatkad
borovi, u paru, kao usklicnici, sa
akvarela nas opominju na okrutnosti
egzistencijalnog kruga. Odmah tu negdje
su i "Capineri", ciju je gotovo
sizifovsku dramu Drljaca
"ispricao" u cetiri akvarela.
Slikar je s planina, bojama, silazio i u
gradove, na mostove. Akvarelima se
pripremao za tu novu "koloristicku
ekstazu", prepoznatljivu na slikama
koje su ekspresionisticki odgovor na
stvaralacki susret sa mostarskim i
konjickim starim mostorn. Na tim slikarna
Drljaca se upravo nije priklonuo nego je
u "zavadi" sa tzv.
"koloristickim realizmom",
napravivsi otklon od
"prepisivanja" stvarnosnog.
Boje su ozvucene, stihijnost prirode
ukrocena arhitektonikom mostova - to je
svojevrsna slikarska sinestezija: slikama
"sumi" Neretva.
"Koloristicki kosmar" bit ce
uslikan i u portrete, one poznije,
"kopernikanske", sa izvariranim
likom tog astronorna s kojim ce se
Drljaca "druziti" decenijama,
cak do pred smrt. Nije li slikar svoje
"emotivne pejzaze" posudjivao
ovom renesansnom Poljaku?
I portret majke sa djecom, iz godine
1968., vidjen nedavno kod slikarevog
"pobratima", bivseg lugara s
Boraka Andrije Andjelica, sveden je na
slikanje briznosti, emocija; otud i
asketizarn, prigusenost boja, priklonuce
ka odgonetanju "panike tijela",
intimitetu, mentalnoj drami covjekovoj. |
|
