o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Meliha Husedzinovic
URODJENA POTREBA ZA LJEPOTOM
O slikaru Behaudinu Selmanovicu

Usamljen skoro kao kakav pustinozitelj, okruzen uglavnom porodicom brata Sefkije i jos nekolicinom prijatelja koji su duboko vjerovali u njega, Behaudin Selmanovic Selman je za jedino utociste i pribjeziste imao svoje slikarstvo. Ono mu je znacilo sve - i potvrdu samog sebe i nacin komuniciranja sa svijetom, pa mu se zato predao bez ostatka, rijesen da svoju umjetnicku pustolovinu dovede do kraja, bez obzira koliko ga to stajalo. Da je bio prisutniji u umjetnickom zivotu svoga vremena, vjerovatno bi bio svrstavan u vodecu plejadu jugoslovenskih slikara intimista. Medjutim, on kao da i nije imao zelje za afirmacijom. Sklonjen od buke i agresivnosti izvanjskog svijeta u toplinu kuce ili ateljea, s kristalno cistim stavom u odnosu na profesiju "umjetnik", svoj pogled je u dugim samocama sabirao na tri do cetiri teme koje je stalno, strpljivo i dugo varirao, teme u kojima je prepoznao svoj univerzum. Time se nasao na poziciji na kojoj se mogu odrzati samo veliki i najsamosvojniji slikari. Njegovo djelo - koje plijeni postenjem i iskrenoscu - istovremeno svjedoci i o procesu istrajnosti umjetnicke volje i moci. Bez aluzija i asocijacija, istovremeno i moderno i uraslo u tradiciju, prepoznatljivo i osobeno po nekoj svojoj specificnoj "animi", Selmanovo djelo govori i o nijemoj ozbiljnosti covjeka koji je okusao patnju, ali i o njegovom svojevrsnom hedonizmu. Ukratko, u ovom djelu je vise neba nego pakla. A on, koji je oko sebe skoro izgradio tvrdjavu sutnje, koji iza sebe nije ostavio nikakav intervju ili izjavu, on je to svoje djelo, svoju najvecu dragocjenost predao svojoj sredini, uvjeren da na taj cin povjerenja ona nece odgovoriti otporom, prezirom ili zaboravom.

Selman je umjetnik rijetko skromne biografije, za biografe skoro nezahvalne i nezanimljive, za sociologe tipican primjer fenomena "neuklopljenosti", kao ceste sudbine savremenog umjetnika, dok bi psiholozi, poput Karen Horney, u njegovorn zivotu, prepoznali simptome neuroticne povucenosti, kao jednog od preduslova za stvaralastvo.

Poslije kritickih osvrta na Selmanova djela izlagana na ULUBIH-ovim izlozbama do 1956. godine, u kojima su znali da mu osporovaju i slikarsko iskustvo i sustinu njegove umjetnosti, sljedecih desetak godina, sve do Selmanove prve samostalne izlozbe u kritici gotovo da ne nailazimo na bilo kakve vaznije opaske. Tek povodom prve samostalne izlozbe, koju mu je poetskim govorom otvorila Ljubinka Kojic, Selman dobija prvi veci prikaz svoga djela iz pera Muhameda Karamehmedovica, koji ce dosta toga tu recenog ponoviti prikazujuci i njegovu drugu samostalnu izlozbu. Selmanovim djelom najoizbiljnije su se bavile dr Smilja Sinik i mr Azra Begic, koje su pisale predgovore - prva za katalog druge samostalne izlozbe a druga za katalog izlozbe u Banjaluci. Povodom tuzlanske i banjalucke posmrtne izlozbe o Selmanu su opsirnije pisali i Izet Handzic, Nihad Agic, Dragojla Tosic i Dejan Socanski, a njegovo djelo je inspirisalo i nekolicinu knjizevnika poput Melike Salihbegovic, Abdulaha Sidrana, Nikole Kovaca i Ljube Jandrica koji su ga nastojali sagledati sa vise ili manje poetskog naboja.

Pisuci predgovor za katalog Selmanove banjalucke izlozbe 1979. godine, Azra Begic je bila u prilici da konstatuje: "To sto Selmanovic sem u krugovirna znalaca i postovalaca nerna u jugoslovenskorn, pa cak ni u bosanskohercegovackom slikarstvu ono mjesto i onu reputaciju koju po svojoj vrijednosti zasluzuje mozemo pripisati "duhu vremena" koje je sve manje sklono cistoj likovnosti" a sve vise optereceno intelektualiziranjern, idejama, konceptima... i u kome mentalno ima primat nad duhovnim. Tragicno je to sto je bio neshvacen cak i kad su se njegova trazenja podudarala sa "estetikom decenije" (seste): militantna kritika danas bi ga problemski, spustila na same pocetke moderne ili jos dublje - u proslost... i time nas razrijesila brige i obaveze da se bavimo i njime i njegovim opusom. Ovo nas ipak ne smije ni obeshrabriti ni zbuniti: Selmanovicevo vrijeme nije za nama, vec ispred nas; njegov garant je urodena covjekova potreba za ljepotom koja sto je dublje potisnemo, to sigurnije, eruptivnije i pobjedonosnije izbija na povrsinu."

Medutim, danas, kada smo vec stekli postmoderni senzibilitet i saznanja i kada smo prezivjeli masovna umjetnicka vracanja na iskustva starije avangarde u kojoj Matisse ima istaknuto mjesto, danas nam se Selman cini kao savremenik, a vrijeme koje dolazi vjerovatno ce ga jos vise utvrditi. U nastojanju da odredimo Selmanovu poziciju u umjetnickim zbivanjima za vrijeme njegovog zivota nismo se mnogo bavili bosanskohercegovackom likovnom situacijorn jer je ona vec tako dobro obradjena u nekim drugim tekstovima, a uz to, posto je Selmana tesko vezati za bilo koji poslijeratni pokret, jer je do kraja ostao nepovodljiv u nastojanju da stvori sopstveni pikturalni sistem, suprotan vremenu i ukusu, ona se i nije previse odrazila na Selmanovu zatvorenu licnost i djelo. Medjutim, na neki svoj nacin, njegovo djelo nije izdvojeno iz cjeline korpusa bosanskohercegovacke umjetnosti vec organski izrasta iz nje i urasta u nju. Jer u samoj sustini ovog djela lezi stalna koncentracija na neke elemente regionalne atmosfere. Ono je na izvjestan nacin taknuto folklorom a nije folklor, u njegovoj realnosti postoji i neka projekcija proslosti, neko trazenje novog u kontinuitetu starog. Kroz Selmanovo slikarstvo ogleda se i njegov odnos prema tradiciji, kulturi, podneblju, umjetnosti i prirodi. Prijateljujuci, u posljednjim godinama zivota, sa Edom Numankadicem, cesto mu je znao govoriti: "Velika je zabluda, ova tamna gama prisutna na paletama brojnih slikara starije i mladje generacije, kojoj tako uporno daju pateticnu dimenziju tragicnog i tamnog vilajeta." Jer Selman je u Bosni vidio "toplinu pejzaza, kitnjastu igru bosanskih basci, sarenilo folklora, pateticnu nostalgiju narodne poezije i sve je to Bosna."

Dakle, izvoriste njegove umjetnosti je u podneblju i njegovoj tradiciji, samo je nacin na koji je promislio i oduhovio svoje slikarstvo drugaciji - bez poze i izvjestacenosti, bez tajanstvenih i sifriranih znacenja, jer je i Selmanova veza sa prirodom i tlom bila neposredna i nimalo simbolicna. Ono sto cini da njegovo intelektualno skromno djelo zraci snagom i uvjerljivoscu i cime, na izvjestan nacin, prevazilazeci puki realizarn, nalazi se u iracionalnoj i poetskoj snazi boje, cije je nijanse rijetke kultivisanosti tesko prevesti na rijeci, u sklonosti ka rafinmanu istocnjackog tipa, u brizi da se i pozicijom predmeta i bojorn ocuva autonomija slikane povrsine, u odricanju od bilo kakvih lakih i povrsnih efekata, u metodicnosti i snazi volje koje nisu dozvolile da se u slici pojavi bilo kakva automatska kretnja ruke, ili bilo kakav trag virtuoznosti i ispraznosti posto sve u slici mora da ima svoju tacno odredjenu ulogu. Selman nikada sliku nije zavrsavao dok za to nisu bili sazreli i likovni i psiholoski uslovi, dok slika ne bi postala suma i razmisljanja i raspolozenja. Zbog toga kroz ekspresivne vrijednosti njegovih boja isijavaju i sve njegove radosti i tjeskobe, preko njih se skoro iz oblasti estetike moze preci na plan psihologije i kroz djela prepoznavati sve periode u kojima se umjesto zivotne radosti pojavljuju laka sjeta i melanholija i doista, sve sto je Selman naslikao, pa i kad je to ponekad bilo slabije i prosjecno, naslikao je iz dubine svoga ljudskog bica. Slikati na svoj i jedini moguci nacin, za njega je bio jedini moguci izlaz, razlog i opravdanje za zivot. Pred beskrajnim mogucnostima ljudskog izbora Selman je izabrao umjetnost jer je samo preko nje - u onoj mjeri u kojoj su to dopustali dar i kreativna moc - nastojao savladati vlastite granice i ogranicenja i samo se preko nje mogao "mjeriti sa neizbjeznim" i "nadvladati ono neumitno" sto nas sve ceka. A za shvatanje vrijednosti njegovog opusa, za otkrivanje njegovog suptilnog i delikatnog izraza koji se od svojih pocetaka kretao ka nekim konacno osvojenim licnim formulama, trebalo je dosta strpljenja jer on svoju privlacnost i svoje bogatstvo u prividnoj jednostavnosti otkriva sasvim polako, ali kad ga otkrije - otkrije ga raskosno. (fragmenti)

Biografija

1915.
Rodjen 4. jula u Pljevljima kao osmo i najmladje zivo dijete od oca Salih-bega i majke Atije rodjene Sijercic-Zubcic.
1917.
Umire mu majka i posto se otac vise nije zenio brigu o djeci preuzima nena.
1922-1927.
Uci osnovnu skolu u Pljevljima.
1927-1936.
Pohadja gimnaziju u Beranu, Pljevljima i Sarajevu.
1937.
Nepoznati autor u "JUGOSLOVENSKOM LISTU" od 7. marta 1937. po prvi put ukazuje na njegov slikarski talenat i ujedno nas obavjestava da je jedna Selmanpasiceva (Selmanoviceva) slika izlozena u radnji gospodina Ljubisava Djurdjica. Radilo se o nekom portretu pa je autor iskoristio priliku da kaze da je Selmanovic i prije ovog portreta vec bio uradio portret dra Vladimira Maceka po narudzbi dra Suteja i portret dra Safvet-bega Basagica kojeg je poklonio sredisnjoj upravi "Narodne uzdanice". Iz ovog teksta takodje doznajemo da Selmanovic nije u toku skolovanja imao prilike "ni da se uci najobicnijem crtanju" ali da je crtao od svojih najranijih dana, te na kraju zakljucuje da Selmanpasic "zasluzuje da bude primljen u akademiju umjetnosti u Zagrebu".
1937-1941.
Studira na Drzavnoj umjetnickoj akademiji u Zagrebu i to prva dva semstra u slikarskoj skoli prof. Krste Hegedusica, treci i cetvrti semestar u slikarskoj skoli prof. Joze Kljakovica i ostala cetiri semestra u slikarskoj skoli prof. Marina Tartaglie. U toku ovog skolovanja ornamentalno crtanje i grafiku mu je predavao Tomislav Krizman, crtanje malog akta i anatomiju covjeka Omer Mujadzic, crtanje akta u Tartagliinoj skoli Krsto Hegedusic, i povijest umjetnosti Ljubo Babic. U slikarskoj klasi prof. Marina Tartaglie sa njim su jos bili: Raul Goldoni, Mirko Pocuca, Otilija Marakovic, Sonja Voncina-Segula, Gabrijela Spoming-Zugel i Branko Zinauer. Iz jednog pisma kojeg je Selmanovicu 17.6.1966. uputio Stane Kumar i u kojem ga podsjeca na drustvo sa Akademije moze se naslutiti da se druzio sa Lojzetom Lavricem, Ladom Lamutom, Abramom Cirilom, Mirkom Lebezom, Alenkom Gerlovic, Albertorn Kinertom, Ivanom Lovrencicem itd.
1941/42.
Provodi jos dva semestra na specijalki kod prof. Tartaglie.
1942/43.
Dana 24.7.1942. zavrsava osmi razred Drz. I. realne muske gimnazije u Zagrebu cime mu je priznata zrelost i pruzena mogucnost da slusa nastavnicki odsjek zagrebacke Akademije i da, 22.6.1943. polozi "diplomski ispit, u ovoj Akademiji, u odjelu za nastavnike te time stekne visokoskolsku naobrazbu i pravo na naslov profesora." (Svjedocba Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu br. 215. od 22. lipnja 1943.)
1943.
Vraca se u Sarajevo.
1944.
Umire mu otac.
1945.
Uprava Gazihusrefbegovih medresa daje mu u zakup atelje u potkrovlju zgrade u Aleksandrovoj ulici br. 35 (danas Marsala Tita 85) u Sarajevu u kojem je prije njega radio Petar Tijesic. U istom potkrovlju bio je do 1947. godine i atelje Romana Petrovica (sada Ive Seremeta). Ucestvuje u osnivanju Udruzenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i na njegovoj prvoj izlozbi izlaze "Figuru" i "Studiju glave" nastale na specijalki kod prof. Marina Tartaglie.
1945-1948.
Odlukom Ministarstva prosvjete Narodne vlade Bosne i Hercegovine br. 2088 od 9.6.1945. preuzet je u drzavnu sluzbu i postavljen za profesora I i II zenske gimnazije u Sarajevu. Tu je radio do marta 1947. godine, a od 1.3. - 20.12.1947. radi kao profesor - pripravnik Uciteljske skole takodje u Sarajevu odakle je opet rjesenjem Ministarstva prosvjete br. 559/48 od 9.1.1948. ponovo premjesten na Drzavnu II zensku realnu gimnaziju. Na ovu duznost, vec nakon nekoliko dana podnosi usmenu ostavku koja mu se ne uvazava. No, kako on ne dolazi na posao, to mu, po sili zakona (cl. 95. tac. 2. Zakona o drzavnim sluzbenicima NRBiH) od 15.2.1948. prestaje radni odnos i, od tada do penzije zivi samo od svog slikarstva i za svoje slikarstvo, vise izdrzavan od strane brace.
1954.
Putuje u Tursku i proucava islamsku umjetnost. U njegovoj licnoj dokumentarnoj zaostavstini nalazi se i dokumentacija o lijecenju u carigradskoj Haydarpasa numune hastanesi iz koje se vidi da je vec tada imao neke probleme sa kozom (dermatitis i seboreja).
1965.
U septembru boravi u Umjetnickoj koloniji Pocitelj i tu zapocinje da slika cilklus pociteljskih pejzaza koje i tokom 1966. doradjuje u ateljeu.
1966.
Otvara svoju prvu samostalnu izlozbu u Izlozbenom paviljonu u Sarajevu od 22.4. - 2.5.1966. Izlozio je l0 ulja i 20 crteza a izlozbu mu je otvorila Ljubinka Kojic, kustos Umjetnicke galerije BiH. Krajem septembra i pocetkom oktobra iste godine boravi na petnaestodnevnom studijskorn boravku u Francuskoj.
1967.
Dobija 27. julsku nagradu SR Bosne i Hercegovine.
1968.
Od 1. juna pocinje da mu tece status samostalnog umjetnika.
1969.
Rjesenjem Izvrsnog vijeca SRBiH br. 10/04-UPI-1633/69. od 1. maja pocinje da dobija penziju. Umjetnicka galerija BiH salje ga u Stolac i smjesta u svoju ekspozituru "Muzej Branka Sotre" gdje slika ciklus stolackih pejzaza.
1971.
U Domu JNA u Sarajevu priredjuje II samostalnu izlozbu ovaj put popracenu katalogom za koji mu predgovor pise dr Smilja Sinik, visi kustos Umjetnicke galerije BiH. IzIozbu koja je trajala od 15. - 22. aprila otvorio je Ljubo Jandric, a bilo je izlozeno 38 slika.
1972.
Umire u noci izmedju 31. januara i 1. februara od melanoma na kozi. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare 3. februara uz sve komemorativne pocasti.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo