Meliha Husedzinovic
URODJENA POTREBA ZA
LJEPOTOM
O slikaru Behaudinu
Selmanovicu |
Usamljen skoro kao kakav
pustinozitelj, okruzen uglavnom porodicom
brata Sefkije i jos nekolicinom
prijatelja koji su duboko vjerovali u
njega, Behaudin Selmanovic Selman je za
jedino utociste i pribjeziste imao svoje
slikarstvo. Ono mu je znacilo sve - i
potvrdu samog sebe i nacin komuniciranja
sa svijetom, pa mu se zato predao bez
ostatka, rijesen da svoju umjetnicku
pustolovinu dovede do kraja, bez obzira
koliko ga to stajalo. Da je bio
prisutniji u umjetnickom zivotu svoga
vremena, vjerovatno bi bio svrstavan u
vodecu plejadu jugoslovenskih slikara
intimista. Medjutim, on kao da i nije
imao zelje za afirmacijom. Sklonjen od
buke i agresivnosti izvanjskog svijeta u
toplinu kuce ili ateljea, s kristalno
cistim stavom u odnosu na profesiju
"umjetnik", svoj pogled je u
dugim samocama sabirao na tri do cetiri
teme koje je stalno, strpljivo i dugo
varirao, teme u kojima je prepoznao svoj
univerzum. Time se nasao na poziciji na
kojoj se mogu odrzati samo veliki i
najsamosvojniji slikari. Njegovo djelo -
koje plijeni postenjem i iskrenoscu -
istovremeno svjedoci i o procesu
istrajnosti umjetnicke volje i moci. Bez
aluzija i asocijacija, istovremeno i
moderno i uraslo u tradiciju,
prepoznatljivo i osobeno po nekoj svojoj
specificnoj "animi", Selmanovo
djelo govori i o nijemoj ozbiljnosti
covjeka koji je okusao patnju, ali i o
njegovom svojevrsnom hedonizmu. Ukratko,
u ovom djelu je vise neba nego pakla. A
on, koji je oko sebe skoro izgradio
tvrdjavu sutnje, koji iza sebe nije
ostavio nikakav intervju ili izjavu, on
je to svoje djelo, svoju najvecu
dragocjenost predao svojoj sredini,
uvjeren da na taj cin povjerenja ona nece
odgovoriti otporom, prezirom ili
zaboravom.
Selman je umjetnik rijetko skromne
biografije, za biografe skoro nezahvalne
i nezanimljive, za sociologe tipican
primjer fenomena
"neuklopljenosti", kao ceste
sudbine savremenog umjetnika, dok bi
psiholozi, poput Karen Horney, u
njegovorn zivotu, prepoznali simptome
neuroticne povucenosti, kao jednog od
preduslova za stvaralastvo.
Poslije kritickih osvrta na Selmanova
djela izlagana na ULUBIH-ovim izlozbama
do 1956. godine, u kojima su znali da mu
osporovaju i slikarsko iskustvo i sustinu
njegove umjetnosti, sljedecih desetak
godina, sve do Selmanove prve samostalne
izlozbe u kritici gotovo da ne nailazimo
na bilo kakve vaznije opaske. Tek povodom
prve samostalne izlozbe, koju mu je
poetskim govorom otvorila Ljubinka Kojic,
Selman dobija prvi veci prikaz svoga
djela iz pera Muhameda Karamehmedovica,
koji ce dosta toga tu recenog ponoviti
prikazujuci i njegovu drugu samostalnu
izlozbu. Selmanovim djelom najoizbiljnije
su se bavile dr Smilja Sinik i mr Azra
Begic, koje su pisale predgovore - prva
za katalog druge samostalne izlozbe a
druga za katalog izlozbe u Banjaluci.
Povodom tuzlanske i banjalucke posmrtne
izlozbe o Selmanu su opsirnije pisali i
Izet Handzic, Nihad Agic, Dragojla Tosic
i Dejan Socanski, a njegovo djelo je
inspirisalo i nekolicinu knjizevnika
poput Melike Salihbegovic, Abdulaha
Sidrana, Nikole Kovaca i Ljube Jandrica
koji su ga nastojali sagledati sa vise
ili manje poetskog naboja.
Pisuci predgovor za katalog Selmanove
banjalucke izlozbe 1979. godine, Azra
Begic je bila u prilici da konstatuje:
"To sto Selmanovic sem u krugovirna
znalaca i postovalaca nerna u
jugoslovenskorn, pa cak ni u
bosanskohercegovackom slikarstvu ono
mjesto i onu reputaciju koju po svojoj
vrijednosti zasluzuje mozemo pripisati
"duhu vremena" koje je sve
manje sklono cistoj likovnosti" a
sve vise optereceno
intelektualiziranjern, idejama,
konceptima... i u kome mentalno ima
primat nad duhovnim. Tragicno je to sto
je bio neshvacen cak i kad su se njegova
trazenja podudarala sa "estetikom
decenije" (seste): militantna
kritika danas bi ga problemski, spustila
na same pocetke moderne ili jos dublje -
u proslost... i time nas razrijesila
brige i obaveze da se bavimo i njime i
njegovim opusom. Ovo nas ipak ne smije ni
obeshrabriti ni zbuniti: Selmanovicevo
vrijeme nije za nama, vec ispred nas;
njegov garant je urodena covjekova
potreba za ljepotom koja sto je dublje
potisnemo, to sigurnije, eruptivnije i
pobjedonosnije izbija na povrsinu."
Medutim, danas, kada smo vec stekli
postmoderni senzibilitet i saznanja i
kada smo prezivjeli masovna umjetnicka
vracanja na iskustva starije avangarde u
kojoj Matisse ima istaknuto mjesto, danas
nam se Selman cini kao savremenik, a
vrijeme koje dolazi vjerovatno ce ga jos
vise utvrditi. U nastojanju da odredimo
Selmanovu poziciju u umjetnickim
zbivanjima za vrijeme njegovog zivota
nismo se mnogo bavili
bosanskohercegovackom likovnom
situacijorn jer je ona vec tako dobro
obradjena u nekim drugim tekstovima, a uz
to, posto je Selmana tesko vezati za bilo
koji poslijeratni pokret, jer je do kraja
ostao nepovodljiv u nastojanju da stvori
sopstveni pikturalni sistem, suprotan
vremenu i ukusu, ona se i nije previse
odrazila na Selmanovu zatvorenu licnost i
djelo. Medjutim, na neki svoj nacin,
njegovo djelo nije izdvojeno iz cjeline
korpusa bosanskohercegovacke umjetnosti
vec organski izrasta iz nje i urasta u
nju. Jer u samoj sustini ovog djela lezi
stalna koncentracija na neke elemente
regionalne atmosfere. Ono je na izvjestan
nacin taknuto folklorom a nije folklor, u
njegovoj realnosti postoji i neka
projekcija proslosti, neko trazenje novog
u kontinuitetu starog. Kroz Selmanovo
slikarstvo ogleda se i njegov odnos prema
tradiciji, kulturi, podneblju, umjetnosti
i prirodi. Prijateljujuci, u posljednjim
godinama zivota, sa Edom Numankadicem,
cesto mu je znao govoriti: "Velika
je zabluda, ova tamna gama prisutna na
paletama brojnih slikara starije i mladje
generacije, kojoj tako uporno daju
pateticnu dimenziju tragicnog i tamnog
vilajeta." Jer Selman je u Bosni
vidio "toplinu pejzaza, kitnjastu
igru bosanskih basci, sarenilo folklora,
pateticnu nostalgiju narodne poezije i
sve je to Bosna."
Dakle, izvoriste njegove umjetnosti je u
podneblju i njegovoj tradiciji, samo je
nacin na koji je promislio i oduhovio
svoje slikarstvo drugaciji - bez poze i
izvjestacenosti, bez tajanstvenih i
sifriranih znacenja, jer je i Selmanova
veza sa prirodom i tlom bila neposredna i
nimalo simbolicna. Ono sto cini da
njegovo intelektualno skromno djelo zraci
snagom i uvjerljivoscu i cime, na
izvjestan nacin, prevazilazeci puki
realizarn, nalazi se u iracionalnoj i
poetskoj snazi boje, cije je nijanse
rijetke kultivisanosti tesko prevesti na
rijeci, u sklonosti ka rafinmanu
istocnjackog tipa, u brizi da se i
pozicijom predmeta i bojorn ocuva
autonomija slikane povrsine, u odricanju
od bilo kakvih lakih i povrsnih efekata,
u metodicnosti i snazi volje koje nisu
dozvolile da se u slici pojavi bilo kakva
automatska kretnja ruke, ili bilo kakav
trag virtuoznosti i ispraznosti posto sve
u slici mora da ima svoju tacno odredjenu
ulogu. Selman nikada sliku nije zavrsavao
dok za to nisu bili sazreli i likovni i
psiholoski uslovi, dok slika ne bi
postala suma i razmisljanja i
raspolozenja. Zbog toga kroz ekspresivne
vrijednosti njegovih boja isijavaju i sve
njegove radosti i tjeskobe, preko njih se
skoro iz oblasti estetike moze preci na
plan psihologije i kroz djela
prepoznavati sve periode u kojima se
umjesto zivotne radosti pojavljuju laka
sjeta i melanholija i doista, sve sto je
Selman naslikao, pa i kad je to ponekad
bilo slabije i prosjecno, naslikao je iz
dubine svoga ljudskog bica. Slikati na
svoj i jedini moguci nacin, za njega je
bio jedini moguci izlaz, razlog i
opravdanje za zivot. Pred beskrajnim
mogucnostima ljudskog izbora Selman je
izabrao umjetnost jer je samo preko nje -
u onoj mjeri u kojoj su to dopustali dar
i kreativna moc - nastojao savladati
vlastite granice i ogranicenja i samo se
preko nje mogao "mjeriti sa
neizbjeznim" i "nadvladati ono
neumitno" sto nas sve ceka. A za
shvatanje vrijednosti njegovog opusa, za
otkrivanje njegovog suptilnog i
delikatnog izraza koji se od svojih
pocetaka kretao ka nekim konacno
osvojenim licnim formulama, trebalo je
dosta strpljenja jer on svoju privlacnost
i svoje bogatstvo u prividnoj
jednostavnosti otkriva sasvim polako, ali
kad ga otkrije - otkrije ga raskosno.
(fragmenti)
Biografija
1915.
Rodjen 4. jula u Pljevljima kao osmo i
najmladje zivo dijete od oca Salih-bega i
majke Atije rodjene Sijercic-Zubcic.
1917.
Umire mu majka i posto se otac vise nije
zenio brigu o djeci preuzima nena.
1922-1927.
Uci osnovnu skolu u Pljevljima.
1927-1936.
Pohadja gimnaziju u Beranu, Pljevljima i
Sarajevu.
1937.
Nepoznati autor u "JUGOSLOVENSKOM
LISTU" od 7. marta 1937. po prvi put
ukazuje na njegov slikarski talenat i
ujedno nas obavjestava da je jedna
Selmanpasiceva (Selmanoviceva) slika
izlozena u radnji gospodina Ljubisava
Djurdjica. Radilo se o nekom portretu pa
je autor iskoristio priliku da kaze da je
Selmanovic i prije ovog portreta vec bio
uradio portret dra Vladimira Maceka po
narudzbi dra Suteja i portret dra
Safvet-bega Basagica kojeg je poklonio
sredisnjoj upravi "Narodne
uzdanice". Iz ovog teksta takodje
doznajemo da Selmanovic nije u toku
skolovanja imao prilike "ni da se
uci najobicnijem crtanju" ali da je
crtao od svojih najranijih dana, te na
kraju zakljucuje da Selmanpasic
"zasluzuje da bude primljen u
akademiju umjetnosti u Zagrebu".
1937-1941.
Studira na Drzavnoj umjetnickoj akademiji
u Zagrebu i to prva dva semstra u
slikarskoj skoli prof. Krste Hegedusica,
treci i cetvrti semestar u slikarskoj
skoli prof. Joze Kljakovica i ostala
cetiri semestra u slikarskoj skoli prof.
Marina Tartaglie. U toku ovog skolovanja
ornamentalno crtanje i grafiku mu je
predavao Tomislav Krizman, crtanje malog
akta i anatomiju covjeka Omer Mujadzic,
crtanje akta u Tartagliinoj skoli Krsto
Hegedusic, i povijest umjetnosti Ljubo
Babic. U slikarskoj klasi prof. Marina
Tartaglie sa njim su jos bili: Raul
Goldoni, Mirko Pocuca, Otilija Marakovic,
Sonja Voncina-Segula, Gabrijela
Spoming-Zugel i Branko Zinauer. Iz jednog
pisma kojeg je Selmanovicu 17.6.1966.
uputio Stane Kumar i u kojem ga podsjeca
na drustvo sa Akademije moze se naslutiti
da se druzio sa Lojzetom Lavricem, Ladom
Lamutom, Abramom Cirilom, Mirkom Lebezom,
Alenkom Gerlovic, Albertorn Kinertom,
Ivanom Lovrencicem itd.
1941/42.
Provodi jos dva semestra na specijalki
kod prof. Tartaglie.
1942/43.
Dana 24.7.1942. zavrsava osmi razred Drz.
I. realne muske gimnazije u Zagrebu cime
mu je priznata zrelost i pruzena
mogucnost da slusa nastavnicki odsjek
zagrebacke Akademije i da, 22.6.1943.
polozi "diplomski ispit, u ovoj
Akademiji, u odjelu za nastavnike te time
stekne visokoskolsku naobrazbu i pravo na
naslov profesora." (Svjedocba
Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
br. 215. od 22. lipnja 1943.)
1943.
Vraca se u Sarajevo.
1944.
Umire mu otac.
1945.
Uprava Gazihusrefbegovih medresa daje mu
u zakup atelje u potkrovlju zgrade u
Aleksandrovoj ulici br. 35 (danas Marsala
Tita 85) u Sarajevu u kojem je prije
njega radio Petar Tijesic. U istom
potkrovlju bio je do 1947. godine i
atelje Romana Petrovica (sada Ive
Seremeta). Ucestvuje u osnivanju
Udruzenja likovnih umjetnika Bosne i
Hercegovine i na njegovoj prvoj izlozbi
izlaze "Figuru" i "Studiju
glave" nastale na specijalki kod
prof. Marina Tartaglie.
1945-1948.
Odlukom Ministarstva prosvjete Narodne
vlade Bosne i Hercegovine br. 2088 od
9.6.1945. preuzet je u drzavnu sluzbu i
postavljen za profesora I i II zenske
gimnazije u Sarajevu. Tu je radio do
marta 1947. godine, a od 1.3. -
20.12.1947. radi kao profesor -
pripravnik Uciteljske skole takodje u
Sarajevu odakle je opet rjesenjem
Ministarstva prosvjete br. 559/48 od
9.1.1948. ponovo premjesten na Drzavnu II
zensku realnu gimnaziju. Na ovu duznost,
vec nakon nekoliko dana podnosi usmenu
ostavku koja mu se ne uvazava. No, kako
on ne dolazi na posao, to mu, po sili
zakona (cl. 95. tac. 2. Zakona o drzavnim
sluzbenicima NRBiH) od 15.2.1948.
prestaje radni odnos i, od tada do
penzije zivi samo od svog slikarstva i za
svoje slikarstvo, vise izdrzavan od
strane brace.
1954.
Putuje u Tursku i proucava islamsku
umjetnost. U njegovoj licnoj
dokumentarnoj zaostavstini nalazi se i
dokumentacija o lijecenju u carigradskoj
Haydarpasa numune hastanesi iz koje se
vidi da je vec tada imao neke probleme sa
kozom (dermatitis i seboreja).
1965.
U septembru boravi u Umjetnickoj koloniji
Pocitelj i tu zapocinje da slika cilklus
pociteljskih pejzaza koje i tokom 1966.
doradjuje u ateljeu.
1966.
Otvara svoju prvu samostalnu izlozbu u
Izlozbenom paviljonu u Sarajevu od 22.4.
- 2.5.1966. Izlozio je l0 ulja i 20
crteza a izlozbu mu je otvorila Ljubinka
Kojic, kustos Umjetnicke galerije BiH.
Krajem septembra i pocetkom oktobra iste
godine boravi na petnaestodnevnom
studijskorn boravku u Francuskoj.
1967.
Dobija 27. julsku nagradu SR Bosne i
Hercegovine.
1968.
Od 1. juna pocinje da mu tece status
samostalnog umjetnika.
1969.
Rjesenjem Izvrsnog vijeca SRBiH br.
10/04-UPI-1633/69. od 1. maja pocinje da
dobija penziju. Umjetnicka galerija BiH
salje ga u Stolac i smjesta u svoju
ekspozituru "Muzej Branka
Sotre" gdje slika ciklus stolackih
pejzaza.
1971.
U Domu JNA u Sarajevu priredjuje II
samostalnu izlozbu ovaj put popracenu
katalogom za koji mu predgovor pise dr
Smilja Sinik, visi kustos Umjetnicke
galerije BiH. IzIozbu koja je trajala od
15. - 22. aprila otvorio je Ljubo
Jandric, a bilo je izlozeno 38 slika.
1972.
Umire u noci izmedju 31. januara i 1.
februara od melanoma na kozi. Sahranjen
je na sarajevskom groblju Bare 3.
februara uz sve komemorativne pocasti. |
|
