Munib Delalic
ROLF JACOBSEN:
DRUKCIJA ZEMLJA
Savremena norveska
poezija |
POSLIJEPODNE
Auto se zaustavlja na cosku.
Bijela je i tiha ulica.
Lijeni se barjaci zavjesini vihore
ponad jednog svijeta od sjenke i prasine.
Prazne su sad sve blagovaonice.
Srebrene vaze sjaje na crvenim
mahagoni kredencima u polumraku.
U sjenci, na teskim, slabo obasjanim
kredencima stoji bakrena zdjela s vocem.
Sad se svi neobicni dezeni bude.
Paun svilenkasta sjenila. Izvezena
cvijetna
polja. Prasni se dusi igraju
u sumama hrastova lisca. Iz kineskoga
hrama struji tiha muzika.
Prazne su sad sve blagovaonice.
Cas je poslijeobjedna odmora, gradjanine.
Samo veliki tvoj kredenac zivi
i svilenkasto sjenilo i cvijetna vaza.
Dok tepihna prasina
plese u zrakama tek upaljenih
ulicnih lampi.
Brod zavija u luci.
Vani su plocnici vlazni.
LEDENJAK
Ledenjak je vitez bijel sto do nas dodje
iz svemira.
Ljeti se bijelim ogrtacem pokrije
i s konjem pod suncem spava.
Zimi se probudi iznov prepoznavsi sebe.
Tad zemljom projahava i sa smijehom
podize svoj leprsav ogrtac put
neba. Lijeze besumno iznad suma
i krsa, povrh ptica, vrhova borja i mrava
u vrijesu.
Tad jesu oni koji spavaju i on sto bdije.
NOVINE
Dan je mrtav
i s njegove zivice
bijela utvara
s tisuc zivota
i necujnih znakova
krilima lepece
k mojoj obrvi.
Jedan se rosom vlazni
i njezni demon
koji lahko nocnim
ognjem leluja
s radosnim cijukom
probudi
i na vid mi dise.
Gle, utvara dana
kraj mojeg stola
razvi cetrn'est
krila
u mracnu plesu
i sapce rijeci
na oko, da ih vidim.
S mrtvackim prahom
vlazne zemlje
truhli dan
svoju dusu k mojim
nosnicama iscvjeta
-zelja, bol i zavist,
nasilje i prijevara
i do Boga stize.
I njih nije vise.
DINAMA
Dinama je vjestica u gori koja pjeva
samotne pjesme.
Danonocno ona sjedi sa svojim gvozdenim
klupkom
i njeno se bakren-vreteno vrti.
Dok namata mrak na svoj kolovrat
prede zlatan konac koji nam povezuje oci.
Pod lampinu carobnu sesiru moze ona
stvoriti:
- Ljude koji placu i smiju se, vole se i
muce
uzajamno.
- Mnostvo ljudi po ulicama, usamljene
sobe
kamo neko sjedi i ceka osluskujuci
korake na stepenicama.
- Plesuce i pjevajuce ljude.
- Stol sto je pokriven cvijecem i
kristalom,
siromasni stol i ruke koje nocu rade.
- Bolesne i umiruce. Prste sto miluju
bijele
djevojacke grudi i kukove, uznika koji u
zid
zuri, ustaje i ide naprijed i natrag,
naprijed
i natrag.
Gore u zraku visi ona svijetlim nebeskim
tronom -
kraljeva kruna od bijela ognja sto se
moze sa zvijezda
vidjet.
Kad se ujutro probudimo nema je vise.
MAHOVINA, HRDJA I MOLJAC
Mahovina izlazi iz zemlje.
Besumna kao nocni sismis
sjeda na stijenje i ceka,
ili dolje u travi
sa svojim pepelno sivim krilima.
Hrdja ide od zakivke do zakivke
i s jedne do druge zeljezne ploce
i precizno u mraku pregledava
stize li cas.
Kad zigovi su smireni;
kad nosivi su stubovi daleko u noci,
cinit ce ona svoj krvavi, tihi posao.
Zvjezdani bijeli moljci
u grozdovima sjede na nebeskom
mracnom oknu
i zure
i zure na svjetlo grada. |
BILJESKA O PJESNIKU
Rolf Jacobsen
(1907-1994) je jedna od najmarkantnijih
norveskih i skandinavskih pjesnickih
pojava. Neko ga nazva, cini se s pravom,
"portal-figurom" nordijskog
lirskog modernizma. Pisao je uglavnom
poeziju i za zivota je objavio dvanaest
zbirki pjesama.
Od pocetka je njegov poetski glas bio
neslican drugima. Nesto novo, itekako
moderno, taj pjesnik unese vec u norvesku
medjuratnu liriku: i novi opis prirode, i
opoetiziranje stisanoga ozracja i malih,
sitnih stvari, al i novi stav spram
"nepoetskih" tema kakve su,
recimo, tehnicki izumi, ili bogata
problematika urbanoga miljea.
Jacobsenova poezija je, ipak, prije svega
pitanje smisla, aktivnosti i pasiviteta,
pitanje covjekova ravnodusja i
"jadnog prezivljavanja
evropskog" kad kisa je "krv u
licu, kal u ocima". I kad
"svijet gori, al to je plamen
hladnoce". I onda "sta cemo
povjerovat", pita se pjesnik. Kakvom
se ulomku priklonit, kakvoj krhotini?
Sto se tice samog prevoditelja -
Jacobsenovi stihovi su za njega imali i
odredjeno terapeutsko djejstvo. Izopcen i
raspolucen, daleko od svega, druzeci se s
poezijom ovoga mudroga sjevernjaka kusao
je prikupiti krhotine svojeg razbijenog
bica. Uvjeravajuci se, po ko zna koji
put, da doista nista nije slucajno, ili
je pak u domenu nevjerovatne zakonitosti.
Prijevod i biljeska: Munib Delalic |
|
