o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Bozidar Popovic
EKSTRAKT
Roman o Mostaru

"Kad god ti u zivotu bude sta zatrebalo, obrati se meni", rekao mi je nekad Dzemal Bijedic, a ja to, evo, sada i cinim sjecajuci ga se nakon godina koje su prosle; da time ispunim svoj dug prema Njemu, Mostaru i svemu lijepom i vrijednom sto sam tamo dozivio.
(Autor)

PUT U MOSTAR


Postoji vrijeme za sve u zivotu, pa i za ono sto je B dozivio pedesetih godina u Mostaru. Kada je neko takav kakav je tada bio on, mlad, poletan i pun zelje da na svom umjetnickom putu stice nova iskustva, tu stigao, on je taj prvi susret sa gradom na Neretvi iskusio tako da mu se od svega ucinio neobicnijim.

Putujuci uskotracnim vozom, takozvanim "cirom" kroz dugu, vijugavu i usku dolinu kojom se probijala hucna i dinamicna rijeka, svakoga mu se trenutka ukazivao pred zacaranim ocima nov i zanimljiv prizor. Divio se visokim, najprije gustim sumama obraslim po sve golijim brdima, a voz je iz svakog od brojnih tunela izlijetao kao obodren. Na okomitim strminama, pored kojih je tutnjao, mogli su se vidjeti slojeviti sedimenti sto su opominjali na prastaru proslost Zemlje i na onaj velicanstveni geoloski proces sto je tu tekao kroz duge periode, da bi dospio do tih cudesnih tvorevina kojima se priroda iskazuje u svojoj neprekidnoj stvaralackoj teznji. Tada mu se i taj mali, zajapureni voz ucinio kao covjek koji se napreze iz petnih zila da savlada ogromne preprijeke sto mu se u vidu gorostasnih planina i beskrajnih prostora isprjecavaju na putu, a on ih postupno i samosvjesno nastoji savladavati zahvaljujuci cvrsto postavljenim tracnicama preko kojih je tutnjao.

Zar i to - pomisljao je mladi umjetnik - sto je on tada cinio odlazeci na jedan od svojih pozorisnih angazmana u daleki, nepoznati juzni grad, nije takodje dio sveopsteg procesa koji nagoni na stvaralastvo?

Sa njim tada u kupeu treceg razreda putovala je i mlada studentkinja pozorisne akademije Azra na svoj semestralni odmor u rodni grad. Gledajuci je onako zivahnu i lijepu i slusajuci kako sa velikim odusevljenjem govori o svom Mostaru naslucivao je da i on tada hrli u taj neobicni ambijent gdje se sve, pa i umjetnost, bujno rascvjetava i daje zrele plodove. Zar tamo nije poniklo vec mnogo poznatih pjesnika i slikara: Santic, Djikic, Corovic, Humo, Nametak, Kujacic, De Rivera, Sefic, pa ce sada sa novoizgradjenim pozoristem sigurno biti i dobrih dramskih glumaca, koji ce ga jos obogatiti?

Mastao bi on i dalje i razgovarao sa Azrom docaravajuci lijepe mogucnosti koje su mu se nudile, da ga u tome nije onemogucilo nesto sto se jos u tome kupeu tada naslo prisutno. Bila su to dva mlada covjeka koji su sjedili nasuprot njima. Na prvi pogled moglo se zakljuciti da se radi o strancima. Obojica su bili odjeveni u jednostavne pamucne karirane kosulje podvrnutih rukava i u plave, izbledjele traperice, visoki i stasiti, od kojih jedan crnomanjast i nalik na ljude dinarskog tipa, dok je drugi izgledao standardno amerikanski, crvenokos i pjegavi Jenki. Tiho su i nenametijivo razgovarali i moglo se po svemu zakljuciti da su obrazovani. Cudnim se, medjutim, cinilo njihovo tadasnje prisustvo u tome vozu medju ostalim domacim putnicima. Sve to navodilo je B na razmisljanje i na zelju da dozna nesto vise o njima i stoga se diskretno obratio mladoj buducoj koleginici:

- Sta mislis, ko su ovi mladici? Zar ti se onaj crnomanjasti ne cini covjekom koji potice iz nasih krajeva?
- Otkuda ti takva pomisao - odgovorila je ona - zar ne vidis da su stranci, Amerikanci, po svemu sudeci?
- Da, onaj crvenokosi, ali drugi, crnomanjasti, mogao bih se opkladiti da je nase gore list.
- Bez veze - rekla je Azra.
- Izvinite, gospodine - obratio se on tome mladicu - zelio bih Vas zapitati, niste li Vi mozda porijeklom iz Bosne i Hercegovine?
- Pogodili ste - odgovorio je mladic.
- O tome sam upravo govorio s ovom djevojkom - nastavio je zapoceti dijalog, pri cemu se pokazalo da mladic sasvim dobro govori nasim iezikom, no u kome se ipak nadmocno osjecao americki naglasak.
- Pa otkuda - ako Vas smijem pitati? - Vi ovdje? Putujete li mozda u posjetu starom rodnom kraju?
- Upravo tako - rekao je mladic i nastavio: moj je otac zapravo rodom iz Capljine, odakle je davno iselio u Ameriku, gdje sam se i ja rodio. Tamo je stekao imovinu i veliku tvornicu, a ja sada putujem da posjetim stari zavicaj.
- Znaci li to da Vas je za tim povukla narocita licna zelja?
- Ne bas, jer smo ja i moj drug, zavrsivsi tehnicki fakultet, potpisali petogodisnji ugovor u Ruru, pa sam ja usput posao da ispunim i zelju svog oca.

B se ucinilo neobicnim to sto mu je taj mladic tako sasvim otvoreno rekao o posjeti rodnom mjestu svoga oca, ali je shvatio da je to i realno kada je rijec o Americi i mladim Amerikancima, ljudima koji na neki neobican nacin mogu lako da se prilagode zemlji u kojoj su rodjeni, bez obzira na to sto im korijeni poticu iz nekog drugog kraja svijeta. Mozda covjek, dospjevsi u Ameriku, za kratko vrijeme tamo nauci jezik i stekne prakticnost duha te dinamicne zemlje, pa lako zaboravi stari zavicaj, i to upravo zato sto je emigrirao iz ekonomskih razioga? Tako je i taj mladic, koji je ako nista a ono barem od svojih roditelja naucio jezik stare domovine, rodivsi se i odrastavsi, pa zavrsivsi tamo i skolu, morao postati ono sto mu se neminovno nametnulo. Mozda se B, bez takvih iskustava sto nuzno nastaju u uslovima ekonomske emigracije, u tom trenutku osjetio ponesto zalosnim zbog takvog saznanja, ali se u konacnom i morao sloziti da je to neizbjezna nuznost.

Pa ipak, u zelji da sve to sto mu se tako iznenadno otkrilo u razgovoru sa tim mladicem nekako do kraja razmrsi, zapitao je sta je on vidio i intimno dozivio na svom putovanju, te kako ga se i koliko sve dojmilo. Mladic, pak, ostajuci pri vec iskazanom ni na takvo pitanje nije odgovorio drukcije vec da mu se sve vidjeno, priroda, pa i ljudi, nije ucinilo narocito zanimljivim.

U tom casu, dok su oni tako razgovarali, voz je prolazio mimo jablanicke hidrocentrale centrale u izgradnji, te je B ne bez licnog ponosa, pokaza mladicu.

- Vidite, ovdje se sada gradi nasa prva velika hidroelektrana, koja ce, posto bude zavrsena, davati oko dvije trecine energije Dnjeprostroja, samo s tom razlikom sto ce njena proizvodnja teci konstantno i nece zavisiti od kolebljivog vodostaja. Bice to energija za sedamdeset i pet miliona sijalica, kao i za mnoga fabricka postrojenja, te i za elektricnu zeljeznicu sto ce se uvesti u saobracaj, kada se i Vi, budete li opet ovuda putovali, necete vise voziti u kupeu s drvenim sjedistima vec mnogo udobnije.

Sve je on to rekao s namjerom da toga mladica nekako priblizi onome sto je sigurno i njegov otac, poslavsi ga na taj daleki put, zazelio. Uzalud, jer je mladi Amerikanac, osjetivsi najzad vec i dosadu od takvog za njegov interes sasvim bezvrijednog razgovora, pa prevevsi to i svome kolegi, na sta je i taj, slijegnuvsi ramenima, slicno reagovao, kratko i hladno odgovorio:

- Nije to nista, da Vi samo znate sta mi sve imamo u Americi!

Time je i taj dio njihovog razgovora bio okoncan, a "ciro" je nastavio da se probija mucno kanjonom noseci B i njegove slucajne saputnike do njihovih odredista: njega u Mostar, a njih do Capljine i odatle do spomenutog Rura, gdje ce, kako rekose, imati da u roku od pet godina nauce "biznis".

"Biznis", pomislio je B, to je sva sustina sada i toga bivseg Dinarca, koji je u daljem razgovoru otkrio jos ponesto od onoga sto je uopste karakteristika savremenog americkog zivota, toga, naime, cinioca sto sve vise odredjuje ne samo taj vec i cjelokupan zivot planete.

- Ali kako to - interesovao se B dalje - da Vas otac, buduci da ste uspjesno zavrsili studije, nije zaposlio u svom preduzecu?
- A ne, gospodine, toga u Americi nema. Ja sam svome ocu zahvalan sto mi je omogucio skolovanje, dok je biznis nesto sto moram sada sam da naucim tamo u Ruru, a posto ga izucim i donesem ocu o tome dokaze, dakle i novac sto cu ga tamo zaraditi, steci cu tada i njegovo povjerenje da bi me uzeo za svog saradnika i buduceg nasljednika.

I dok je tako govorio taj unaprijed programirani mladi Amerikanac i buduci "biznismen", B je postalo jasno sve ono sto predstavlja ta zemlja, koja se u cjelini zasniva na prakticnom, proizvodjackom duhu iskljucujuci sve drugo, a ponajprije ono sto je "odlika", na primjer, naseg - balkanskog elementa, cega se onaj lako odrekao, a time i svega sto bi po njemu bilo mlacenje prazne slame. Moglo je to sto je B shvatio ispasti i porazavajuce, ta takva i odvise jasna i neposredna upucenost na sticanje materijalne prednosti sto zapostavlja sve drugo, pa i emocije, ali je cinjenica da se covjek time, htio ili ne, u konacnom ipak svodi na mehaniku, biheviorizam. Pa sta onda preostaje od njega i zasto onda Artur Miler, radikalni americki dramaticar, porucuje kroz usta svog tragicnog junaka Krisa Kelera u drami Svi moji sinovi: "Macke na krovu takodje su prakticne, a ja sam sada takodje praktican i pljujem na samoga sebe!"?

Sa takvim kontroverznim i zbunjujucim mislima, sto su mu u dobroj mjeri poremetile i ugodnost daljeg putovanja u nepatvorenoj, cednoj prirodi, doputovao je B u Mostar - i ne sluteci da ce to sa cim se onda tako iznenadno susreo, posto prodje neko vrijeme, postati stvarnost i u njegovoj zemlji...

A kada je voz, vec dobro uznojen i pregrijan od duge jurnjave, otpuhujuci kao sto bi cinio i umoran konj, zastao na maloj mostarskoj stanici - onoj istoj sto ju je tako impresivno naslikao Jusa Niksic - sto za njega nije oznacila i kraj puta buduci da mu je preostajalo jos zapinjanja i veranja preko krsevite Hercegovine sve tamo do Zelenike na Jadranu, B je, poprtivsi svoj stari, ulubljeni kofer sto ga je ko zna gdje i kako zadobio u minulom ratu, sisao s voza.

Toga casa ugledao je kako je iz susjednog vagona izaslo jos nekoliko putnika, medju kojima i grupica mladih ljudi za koje je odmah mogao pretpostaviti da su i to novoangazovani clanovi mostarskog pozorista. Prisao im je, upitao da li je tako i oni su mu rekli da su novopeceni glumci koji dolaze iz Sarajeva gdje su upravo zavrsili srednju dramsku skolu.

Stajali su neko vrijeme tu: Dana, Kica, Himzo, Antonija, Sadudin i s njima B i cekali - nisu znali sta, da im neko mozda pridje. A ko? Ko bi na ovakvu gotovo praznu stanicu i po zezi od koje se jedva moglo disati tu dosao da saceka njih, glumce, te koji su imali srecu da ih angazuje po prvi put istinski teatar?

A onda se dogodilo nesto neobicno i sto niko nije ocekivao. Odjednom se tu nasla krsna ljudina, covjek kao od brijega odvaljen, guste, talasave kose i sirokog, otvorenog, markantnog lica, po cijem se sveukupnom izgledu moglo lako zakljuciti da ima i takvu siroku, pa, bice, i umjetnicku dusu. Prisao im je krupnim koracima i zapitao impresivnim baritonom:

- Jeste li vi glumci?

Otkuda to da ih taj covjek tako neposredno oslovljava, pitali su se oni iznenadjeno? To pitanje, da li su glumci, tako napadno postavljeno od nepoznatog im covjeka, ucinilo je da su oni, nekako se snebivljivo stisnuvsi u sebe, kao sto se i pristoji umjetnickim poletarcima bez imalo poznate glumacke poze i sujete karakteristicne inace za one starije i vec poznate, odgovorili:

- Da, mi smo glumci...
- E, lijepo - odgovorio je div - a ja sam Dzema, oblasni predsjednik i dosao sam da vas docekam, pozdravim u ime naseg grada i da vas malo po njemu provodam.

Rekao je to srdacno se osmjehujuci, a iz njega takvog obicnog, i po tome vrlo neobicnog, izbijala je neka toplina i ljudskost kakve se nece za sve vrijeme ni za dlaku vise izmijeniti kada god bude u pitanju njegov odnos prema umjetnicima, pozoristu, kulturi, ekonomici, sportu i uopste svemu sto spada u njegov zivot i bogat stvaralacki repertoar. Jer valjalo je znati da se onda pred tim mladim ljudima sto su se tako iznenadno obreli u toj cudnoj mostarskoj klimi, koja iako cesto prevruca, nije drugo do ono sto cini da tu bas sazrijevaju najkrupniji, najvrijedniji plodovi, a dabome i ljudi kakvim im se najprije predstavio taj najizrazitiji predstavnik takvog podneblja.

Mozda stoga ni ona tada jos potpuno suha i neposumljena golet sto je odasvud grlila i stiskala grad u kotlini nije drugo do poznata cvrstina i postojanost mostarskog bica, koje je isto tako pouzdano i jasno u svemu sto cini zivot, zivot sto ga povazdan grije, siri, nadahnjuje i oplemenjuje blistavo Sunce.

Sitnim koracima pozurujuci za svojim dugonogim i za srce im iznenada tako priraslim velikim domacinom kretala se skupina mladih umjetnika, a ovaj ih je, bas kao nekakav cicerone, upoznavao sa svojim i buducim njihovim gradom. Njima se onda cinilo da su bas taj, takav u svemu izuzetan covjek i slucaj sto ih je s njim bio povezao ucinili da im taj grad i sve u njemu i oko njega otprve omili.

Bio je to tada jos onaj starinski, pretezno kaldrmisani grad, sa mahalama i kamenim kucicama prisno stisnutim medju sobom, bas kakvim su se cinili i bili i svi njegovi stanovnici, grad bez mnogo hlorofila, ali vidljivo cist, uredan, dinamican i ambiciozan, sto ce uciniti da, protkan i dubokim stvaralackim patosom, kroz neko vrijeme postane kao grad iz bajki, moderan i napredan.

Prokrstarivsi najprije Rondoom, gdje su razgranate krosnje visoko izraslih starih platana cinile ugodnu hladovinu, pa zatim s djetinjski razdraganom Radoboljom u drustvu do njezinog skokovitog ulijevanja u duboku, zelenu, tajnovitu Neretvu, iznad koje se kao zadivljujuca duga, ili kameniti konjic Grbonjic, izvio njen cudesni most, sto je vijekovima simbolizovao koliko fenomen arhitektonskog umijeca starih neimara, toliko i duhovnu velicinu i znacaj grada, uputila se vesela druzina ka mjestu sto ga je Dzema oznacio kao krunu njihovog hodoljublja, gdje je na raskrcenom prostoru, kao iz najljepseg sna, iznikla moderna novopodignuta pozorisna zgrada.

Umjetnik i sam - zato je valjda toliko pasionirano cijenio i volio glumce i njihov rad – predsjednik je tu zastao nista isprva ne govoreci iako su svi ocekivali njegovu novu besjedu. Kao da je time zelio da takvo djelo govori samo za sebe. Zastao je, kao sto bi dobar dramski akter kada zeli da osobito naglasi znacaj vaznog teksta u predstavi, da akcentira i podcrta ono najbitnije, nacinio prvo poduzu pauzu, pa tada, spustivsi, pozorisnim zargonom kazano, ton do u "ferzenkt", rekao:

- A ovo je nasa i sada vasa nova pozorisna kuca, gdje cete vi odsada raditi dok se odmorite i dok vas najprije negdje smjestimo.

Slusajuci ga tako mogao je covjek da osjeti koliko se taj impozantni Mostarac ponosi tim zdanjem, koje je sve u svemu, moze se slobodno reci, njegovo djelo i buduca zaduzbina; bas kao sto ce to postati i mnogo sta drugo novo i vrijedno sto ce u tome gradu biti nacinjeno tokom decenija neimarskog rada. Pa da tada jos istakne ono najvaznije u pogledu te kuce i onoga sto je pratilo njenu izgradnju, pokazao je Dzema i mermernu plocu na kojoj je zlatnim slovima stajalo ispisano kako je takav dom umjetnosti "izgraden voljom, trudom i odricanjem svih gradjana Mostara".

(odlomak)

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo