o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mladen Caldarovic
MORALNA VELICINA I HRABROST
Uz stogodisnjicu rodjenja Nike Milicevica

Nika Milicevic je budio nadu u drugo, jedno drugacije vrijeme, ali nije vjerovao da ce ga docekati. Rekao mi je, ne jednom: "Bjezi iz Bosne!". Ja bih uzvratio pitanjem: "A zasto ti ne odlazis?" "Ne mogu, previse je volim". Takav je on bio.


Odmah po oslobodjenju, kasnog proljeca 1945-te, u sobi upravnika Pozorista u Sarajevu Nike Milicevica, razgovor je vec dospio u ponocne sate. Bili smo sami, tek nedavno smo se upoznali. Tema - repetoar Pozorista, premijera drame: Leonova "Najezda", a ubrzo iza nje Molierov "Tartuffe". Zasto bas te dvije drame? O tome se sve intenzivnije raspravljalo tih tjedana u uzim pozorisnim krugovima. Direktor sarajevske Drame Skender Kulenovic slijedio je Niku Milicevica u sirokim kulturno - povijesnim razmatranjima, i u isticanju aktualnosti upravo tih komada. Trebalo je pronaci odgovarajuci akcent za otvaranje nove ere sarajevskog teatra, u danima oslobodjenja, nagovijestiti repertoarnu politiku.

Promijenili smo temu te noci, presli na tekuce dogadjaje, naprezali se da shvatimo zbivanja i ljude novog vremena. Kao neki zakljucak, Nika je rekao: "Nema slobode". Rekao je to obicno, ni tiho, ni preglasno, sa grimasom bola i gestom rezignacije. I ponavljao je te rijeci jos nekoliko puta, kao refren.

U jednom trenu otisle su, izgubile se, sve licemjerne mudrosti o tome sto je burzoaska a sto revolucionarna socijalisticka sloboda. Rijec je bila o elementarnoj slobodi covjeka da kaze svoju misao, i da ne progoni drugoga zbog njegove drugacije misli.

Bio sam zatecen. Prepoznao sam svoje vlastite zapretene rijeci, a joc vise sam bio u "soku" zbog jednostavne njihove istinitosti. Nika me je poucio sto je to duboka, potresna hrabrost covjeka, u tom razdoblju naseg zivota. Reci te rijeci u proljece 1945. bila je zaista hrabrost i rizik. S naporom sam se oslobadjao uplasenosti i osjetio sam da u Nikinim rijecima, u ovim trenucima njegove eruptivne licnosti, ja dobijam podrsku u mom vec petogodisnjem stradanju. Naime, godine 1938-me i ponovo 1940-te sam rekao, i napisao, da treba da se "osigura slobodna diskusija slobodnih ljudi, jer samo takvi ljudi mogu biti po uvjerenju komunisti a po djelu disciplinovani revolucionari", i "da ce jedino slobodna kritika i diskusija slobodnih ljudi stvoriti od nas borce".

A sada, evo, Nika je rekao pravu stvar i ja sam se - tako bi to rekao - stavio pod njegovu zastitu. Tu temu ostavio sam samo za nase buduce razgovore.

Tesko je naci onu jednu kljucnu rijec kojom bi sveobuhvatno odredili pojavu Nike Milicevica. On je svakako bio bard bosansko - hercegovacke inteligencije, u razdoblju kada je ona bila na rubu svoje najdublje urusenosti. Bio je to na jedan neponovljiv nacin, primjeren posebno onim prvim decenijama poslije II svjetskog rata. Ova rijec "bard" vodi nas izravno u zamisao o covjeku umne ozbiljnosti, neospornog autoriteta u dosezanju najtocnijih, najdubljih misli o zivotu, o ljudima, i teretu historijski naslijedjenog bremena koje su najhrabriji medju njima nosili decenijama, a narocito poslije II svjetskog rata. On je bio bard intelektualne Bosne prije i poslije rata, za vrijeme reakcionarne protu- komunisticke kraljevine i za vrijeme birokratsko - staljinisticke "strahovlade mediokriteta". Ranije proklamirani ideali zagubili su se u manipulacijama nove "elite moci" koja se piramidalno ustrojila kao sistem rukovodjenja i vladanja ljudima, zatiruci demokratsku revoluciju i braneci prigrabljene privilijegije.

Jedan ambiciozni profesor, Ljubo Tadic, koji se trudio da stekne reputaciju pobunjenika, izasao je u javnost sa terminom "strahovlada mediokriteta" kao svojim pronalaskom. Nika ga je pred svjedocima ostro napao zbog plagiranja. Bio je zadovoljan svojom formulacijom bezizlaznog stanja. On je to rekao, i preuzeo je puni rizik za posljedice svoga izazova.

Ali odrednica - da je Nika Milicevic bio bard bosanske inteligencije - ne bi mogla evocirati niti znacaj, ni duh, ni humor, niti gorku potistenost, ni praskavu radost njegovog bucnog smijeha, koji je vec sam po sebi bio puni komentar neke pojave, niti ubitacnu ironiju kojom je otkrivao i rusio laz i prevaru". To su bile njegove rijeci, uvijek primijenjene tocno. Pokazivale su njegovu preokupaciju u traganju za istinom i postenjem koja ga je nosila takoreci iz dana u dan.

Mnogi intelektualci, mladji od Nike, ostajali su zapanjeni u dodiru s njim, bilo u osami tihog razgovora, ili u bucnom drustvu kakvog kluba kulturnih radnika ili filmskih umjetnika, ili u skucenom restoranu Pozorista, ili na otvorenom prostoru, u parku, na ulici. Mnogima, vjerovatno, ne bi palo na pamet da ga odrede kao barda. Izgledalo im je da Nika pretjeruje, zato sto je za njih tesko podnosljivim rijecima govorio o pojavama, sto im je njegova osuda nekih postupaka izgledala suvice britka. Ali, on je samo izrazavao pritajeno zaprepastenje, zbog tih postupaka, kod velikog broja ljudi koji su zeljeli propast Hitlera i kvislinga i koji su ocekivali komuniste kao pravednike i zastitnike sirotinje. Nika je jakirn rijecima govorio o ruznim pojavama, prije drugih je vidio smisao necije izjave, ili necijeg postupka, prepoznao ih je u svoj njihovoj opakoj prijetnji slobodi, kulturi, drustvenorn napretku.

Niku nisu voljeli, ili su se snebivali u nedoumici, oni koji su se komotno prepustili tokovima situiranog zivota - u konfisciranim stanovima, uz osigurano specijalno snabdijevanje, sa dodatnim prihodima. Priznavali su mu - da je bard - i oni koji su se plasili njegovih reflektorskih osvjetljavanja zakrinkane lazi, njegovih ostrih rijeci koje bi jos dugo zivjele izazivajuci divljenje zbog svoje istinitosti.

Mladim intelektualcima, kao i znatizeljnoj omladini u naporu duhovnih pregnuca, Nika je bio na neki drugi nacin nedohvatijiv, ne samo kao ucenjak koji raspolaze neizmjernom riznicom knjizevnih izraza, metafora, ocjena i podataka. Tek ponekad bi se osjetili posvijetljeni bljeskom njegovih doskocica, historijskih usporedbi, citata brojnih i nedovoljno poznatih umnih ljudi svijeta, svojim enciklopedijskim znanjem. Prije bi se moglo reci da su bili osamuceni nekom neocekivanom salom, cak neozbiljnoccu toga snaznog covjeka visoka stasa, krupne pojave, koji ne bi pustio i prekinuo struju ironizirajuceg oslikavanja neke bosansko - hercegovacke "kasablijske" tj. provincijalne manifestacije, "taslihanskog" mentaliteta ili klerikalne zatuhljivosti. U svom eseju "Boem domaci" Nika ce iskazati svoj odnos prema provincijalizmu: "U tipicno nasoj sitnogradjanskoj sredini, ucmaloj i zakrzljaloj, boem u pupoljku pocinje da analizira, da se buni i da negira... Negirajuci filisteriju on negira i drustveni zivot uopste". Taj "boem domaci" je "duhovno radoznao, nadmocniji, zivahniji i emocionalniji od svoje letargicne filistarske i polutanske okoline, cije moralne norme onemogucuju svaki slobodniji zamah misli i savjesti".

Ironizirao bi neki clanak, neciju izjavu, ili neku knjigu, objavljene pjesme, lose prijevode u favoriziranim casopisima, ili u listovima najnizeg kriterija. Ne moze se pojam barda lako povezati sa onom praskavom, mladom, uzbudjujucom rijeci koja u slapovima protice i siba, kao, nemilosrdno ruganje, kao poruga, i kao vapaj za punorn istinom, mrvicom postenja i plemenitosti.

A u brojnim situacijama ljudi bi ostali zapanjeni lapidarnoscu, i istovremeno elasticnoscu misli koja upravo otkriva i iznenadjuje u razmatranju slozenih problema knjizevnosti, filozoflje, kulture.

Niku Milicevica ne bi mogli zamisliti i odrediti kao barda oni koji su, poslije visesatnog boravka s njim, ostajali zateceni i zabezeknuti, bez mogucnosti da utvrde - kakav je to njihov utisak, u cemu je nedefiniranost utisaka koje sad nose u sebi, i veoma cesto ne uspijevaju da srede, izaberu, prepoznaju i zapamte ono sto su culi. Nika nije uvijek govorio sve, znao je osjetiti da se primice opasnost, da ga neko moze optuziti. On je znao govoriti "ezopovskim jezikom", i to je uvijek bio njegov osobeni splet metafora, aluzija, asocijacija. Pri tome bi najvise dolazile do izrazaja mimika i intonacija, volsebni smijeh, ili samo smijesak, i iznenadne pauze zamisljenosti i sutnje.

Kad Nika sugestivnom snagom ilustrira "taslihanski mentalitet" ili kmetsku i fanaticno - religioznu zatuhljivost pojedinih krajeva i regija Bosne i Hercegovine, koji se pojavljuju iz nekih uspavanih predjela i dolaze na drumove, u urede, u skole, u gradove, u jednom sarenilu proturjecnosti, pa egzistiraju jedna pored druge i jedna u drugoj, - onda iz njegovog enciklopedijskog znanja i svega duboko dozivljenoga defiliraju likovi Grge Martica, Jukica, Kacica, Pelagica, Kocica, Davida Kamhija, Corovica, Skarica, Mehmeda Handzica, Basagica, Nuri-Hadzica, Santica, Jevtica, Kranjcevica, Andrica, Alaupovica, Ducica, Muse Catica. Onda oni dobijaju svoje mjesto u toj panorami koja Bosnom znaci.

U pronicljivoj interpretaciji Milicevica, nekako iznenada, ali cvrsto i logicno, oni se mijesaju sa suvremenim pojavama i likovirna politicko-knjizevnog i uopce drustvenog zivota. Onda su oni zajedno sa Gacinovicem, Krsicem, Rodoljubom Colakovicem, Todorom Krusevcem, Muradbegovicem, Henrikom Baricem, Moricom Levijem, Curcinom, Jaksom Kucanom, Bucukom, Subicem, Markom Markovicem, Samokovlijom, Emilom Petrovicem, Fincijem, Susicem, Djurovicem, Nametkom, Hamidom Dizdarom, Kikicem, Selimovicem, Maslesom, Enverom Colakovicem, Sopom, Alicem, Grbicem, Sijaricem, Zijom Dizdarevicem, Oljacom, Erihom Kosom, Slavkom Micanovicem, Nusretom Idrizovicem, Malikom Muhicem, Rasimom Filipovicem, Dijakom, Tosovicem, Pandzom, Lukom Pavlovicem, Krupicem, Begicem, Boskom Novakovicem, Nazecicem, Kapidzicem, Samicem, Sarcevicem, Bogicevicem.

Mnogi pripadaju Nikinom krugu intelektualnog druzenja: Antun Branko Simic, Roman Petrovic, Ivo Seremet, Nedo Zec, Vlado Jokanovic, Hamza Humo, Vilko Vinterhalter, Ilija Kecmanovic, Milan Gavric. A od mladjih: Ladan, Matvejevic, Focht, Kisic, Mak Dizdar, Hromadzic, Trifkovic, Lukic.

Ovdje navedeni nisu svi sa kojima je Nika dolazio u doticaj. Spomenuti su oni knjizevnici, teoreticari i povjesnicari knjizevnosti kao i lingvisti koji su djelovali priblizno u isto vrijeme kada i Nika Milicevic. Uzeti su u obzir jos i istaknuti javni radnici iz drugih profesija koji su pripadali uzem krugu Nikinih suradnika i prijatelja. Sto se tice vremenske granice, uzeti su u obzir uglavnom knjizevnici koji su djelovali prije 1945. godine i oni koji su se, od mladjih, javili krajem cetrdesetih i u pedesetim godinama, a neki medju njima bili su u suradnickom krugu Nikinom, ponekad u blizim i cescim kontaktima s njim.

Iz proslosti knjizevnog zivota Bosne i Hercegovine u ovom popisu nalaze se oni znacajniji, a posebno oni koji su bili predmet Nikinog knjizevno – kritickog i historiskog istrazivanja. (Svi ovdje navedeni nalaze se u enciklopedijskim izdanjima Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleza", kao i u drugim poznatim nasim leksikonima).

Nikin krug postovalaca i prijatelja imao je svoje posebno srediste u Mostaru. I u Sarajevsko pozoriste, i u Mostarsko pozoriste dolazili su istaknuti knjizevnici i kazalisni radnici iz drugih centara, diskutirali o repertoaru, inicirali nove rezijske koncepcije, ostvarivali svoje zamisli, suceljavali se u misljenima. Tu, u Mostaru, oni su onda i fizicki zajedno – sa bastinom prethodnika, i zajedno na poletnom poslu, dohvatajuci najbolja ostvarenja u dramskoj umjetnosti, domacoj i svjetskoj, trazeci i nalazeci prave i trajne vrijednosti ljudskog ocitovanja, propitujuci revolucionarne domete ruske i pocetne sovjetske prakse i teorije glume i rezije, zamisljajuci razvoj novih ideja i mogucnosti dostignuca u zajednickim naporima. Zajedno su u neponovljivom zaristu kulturnog duha i umjetnickog zanosa toga vremena – u sobi upravitelja Mostarskog pozorista Safe Cisica, u prvorazrednoj intelektualnoj atmosferi koju je samo on umio godinama stvarati. Onda su oni zajedno s prijateljima Bosne, iz Zagreba i iz Beograda, sa Gustavom Krklecom, Milanom Bogdanovicem, Milanom Djokovicem, Veliborom Gligoricem, Oskarom Danonom i Zukom Dzumhurom, Rasom Plaovicem i Bojanom Stupicom, Dimitrom Kjostarovim i Oskarom Davicom, i mnogim drugim.

Sumnjam da je itko vidio Niku u nekoj jarosti sukobljavanja u misljenjima. Uporno je i dugo suprotstavljao svoje procjene i uvjerenja nekom sugovorniku. U krugu svojih prijatelja on bi krajnje ostro kvalificirao i osudjivao neko reakcionarno stanoviste, pa i onog sugovornika sa kojim je vodio polemiku.

Ali, Nika nije koristio partijsku poziciju da nekoga difamira, da mu oduzme rijec. Razlike u misljenjima unutar marksisticki orijentiranih suradnika i suboraca, kao sto su se javljale u Jajcu, Mrkonjicgradu i Petrovcu za vrijeme partizanskog ratovanja, on je shvacao kao prirodne i same po sebi razumljive. Takvih diskusija je bilo mnogo. Razumije se, sukobljavale su se pozicije dogmatskog simplificiranja i tradicionalnog marksistickog analiziranja. U poslijeratnim sjecanjima na dugotrajne diskusije u agitopropovskim krugovima krajiskog komiteta i ZAVNOBIH - ovih odbora i tijela, Nika je ispoljavao izvjesnu sjetnu veselost. Superiorno je gledao na skucene pristupe onih koji su hvatali i memorirali direktivne tekstove sovjetskih i nekih nasih autora. Evocirajuci te partizanske dane drugovi iz rata Milan Gavric i Skender Kulenovic bi podsjecali Niku kako su ga tada neki cuvari partijske ideologije stavljali pod sumnju - da je "biologista". Razdragano su se smijali, a Nika je obnavljao neke detalje iz tih diskusija.

Medjutim, vec od 1947. i dalje neki "jaki ljudi" kao pomocnik ministra unutrasnjih poslova, i rukovodilac agitpropa centralnog komiteta KP BiH, i predsjednik komiteta za nauku i kulturu - pokrenuli su kampanju protiv Nike Milicevica, zahtijevajuci njegovo odstupanje iz Pozorista. Kadrovska odluka je sprovedena. Dajuci trazenu ostavku, Nika je predao pismeno svoje misljenje o problemima Pozorista. Taj dokumenat nikada nije publiciran.

Dakle, imao je jakih razloga za suzdrzanost. U toj kampanji dozivio je jak udar, nazivali su ga "nas neprijatelj", i jos gore. Objede su sirili neformalno, nikada javno. Sto su mu konkretno zamjerali, to bi se eventualno moglo saznati iz arhiva, kad budu otkriveni. Bio je okruzen provokatorima i dousnicima, a oni sigurno nisu bili u stanju da prenesu Nikine temperamentne monologe. Dovoljno je bilo da kazu kako je bio "nejasan".

Nika Milicevic je bio suzdrzan u pojavljivanju, jer nije mogao pristajati na prilagodjavanja onome sto se trazi, na birokratsko favoriziranje ili odbacivanje tema, licnosti, u bilo kakvim manirima, ublazavanja ili euforickog isticanja, u nijansama, koje ce zadovoljiti vlast, kriterije vladajucih krugova. A to je znacilo da nije odustajao od kritickog stava, da je osjecao pravo gnusanje prema bilo kakvoj jezuitskoj dvolicnosti, prevazidjenom konzervativizmu, konkretno - prema vjerskom fanatizmu i nacionalistickoj zagrizenosti, prema laznim oslikavanjima proslosti, velikosrpskom balkanizmu, hrvatskom frankovluku, muslimanskoj zacahurenosti. Odustajao je da pise, ako nije mogao iskazati sirinu i britkost svoga duha. Povlacio bi rukopis, odbacivao vec obecani tekst cim bi osjetio zakamufliranog cenzora, vlast koja pritisce. Sirokim pokretom ruke, kao uvlaceci skupljene prste desne ruke u luku negdje prema dolje, pa jos nize, govorio bi, zgrcena lica od prezira: "Mrtva ruka". Tako bi tumacio i ilustrirao, sto se to dogodilo, odakle je misao zagusena, akcija zaustavljena. I kad bi susretao, gotovo svakodnevno, prenemaganja i obmanjivanja, vikao bi glasno, preglasno, do boli ojadjen: "Laz i prevara!" Taj visoki covjek, uspravan, uzdignute glave, cirokih pluca, planinar atletskog stasa, plasio bi okupljene oko njega, javno, na ulici, vikao, bi "Laz i prevara!" i tako zavrsavao diskusiju koja je zapocela u nekom klubu tri sata ranije. Uplasili bi se ljudi od takve provale istine i snage, ali bi duboko u sebi dozivjeli i zapamtili Nikine rijeci, plasticne i neizdjelane, zapamtili i ponijeli u svojoj dusi, za svoju buducnost, za neke vedrije dane.

Nika Milicevic je budio nadu u drugo, jedno drugacije vrijeme, ali nije vjerovao da ce ga docekati. Rekao mi je, ne jednom: "Bjezi iz Bosne!". Ja bih uzvratio pitanjem: "A zasto ti ne odlazis?". "Ne mogu, previse je volim". Takav je on bio.

Nika nije bio "neranjivi" cinik koji sve opravdava. On uopce nije bio cinik, njega je jako boljelo sto je to tako, i ostro je davao svoje sudove o ljudima i pojavama, a vidio je ljude dublje. Bio je razocaran dometima antifasisticke pobjede, modelima koje su ljudi na vlasti u svom postupanju i ponasanju preuzeli iz teske proslosti Bosne i Hercegovine. Upoznao je tu nasu "vrhusku" i njezinu "nomenklaturu" - taj brizljivo zamisljen i razgranat regulativ razlikovanja.

I oni su mislili da su upoznali Niku. Znali su za njegov ugled, ponesto i o njegovim sposobnostima, znanju, o njegovoj javnoj predratnoj djelatnosti. Ali, kolebali su se - kako iskoristiti njegovo golemo drustveno znacenje za Bosnu i Hercegovinu i cijelu zemlju. Zato se dogadalo da su mu naizmjenicno dodjeljivali funkcije, i rusili ga sireci partijskim i policijskim putem najnegativnije ocjene. Sa duznosti upravnika Pozorista u Sarajevu smijenili su ga s obrazlozenjem da je Partiji potreban solidniji partijski covjek. Sa polozaja predsjednika Savjeta Izdavackog preduzeca "Narodna prosvjeta" otjerali su ga organizirajuci nocne policijske premetacine urednickih i kancelarijskih stolova. Nalaza nije bilo, ali je on otisao, i glavni urednik takodjer, pa je "Narodna prosvjeta" prestala postojati, fuzionirala se sa nekim drugim preduzecem, a ukinut je i opcejugoslavenski anonimni konkurs za najbolji roman.

Neposredno prije zvanicnog preuzimanja polozaja glavnog urednika bosansko - hercegovacke redakcije Enciklopedije Leksikografskog zavoda, otjerali su ga i imenovali njegovog dugogodisnjeg suradnika, koji je dopustio da se tako dogodi. Ta notorna prevara i uvreda nastupila je samo nekoliko dana poslije Nikine posjete Upravi Leksikografskog zavoda u Zagrebu, gdje je obavio principijelne i konkretne dogovore o radu.

Milicevic nije mogao probirati svoje tekstove i objavljivati ih s odobrenjem takvih mocnika, podesavati svoje misli i uvjerenja kako bi kriterij cenzure bio zadovoljen. On se povukao, a neki uticajni ljudi policije i partije su pakosno sirili misljenje da je Nika "usmeni knjizevnik". Miroslavu Krlezi su pripisivali jednu pejorativnu izjavu o Niki, kao da njega niko ne poznaje. Tesko je pomisliti da je Krleza "pustao u opticaj" nekakve aluzije i anegdote o Milicevicu, koje bi ga minorizirale, tim vise sto su istih godina u Zagrebu izdavali dva casopisa slicne revolucionarne orijentacije - PLAMEN i JURIS. Koliko mi je poznato, ne postoji Krlezin tekst o Niki Milicevicu.

A Nika je pisao o Krlezi, kriticki, jos 1930-tih godina. I ponovo je napisao esej u povodu Krlezine 60-godisnjice, 1953. godine. Objavljen je u casopisu za drustvena pitanja PREGLED (Sarajevo, 1953, br. 10, str 348). Nika Milicevic je vjerovatno imao kriticki stav prema Krlezinom romanu "Povratak Filipa Latinovica", jer je tada, 1953. godine, napisao da u tom romanu "dolazi do izrazaja dekadentni estetizam koji je u svoje vrijeme nasa napredna kritika ocijenila kao trenutno skretanje sa revolucionarne linije". Medjutim, na istorn mjestu on je rekao da Krleza "nesumnjivo predstavlja jednu od najkrupnijih figura u istoriji nase kulture, neuporedivom savjesnoscu i odanoscu tekovinama nase Narodne revolucije stoji i danas na najistaknutijem borbenom mjestu nase kulture".

Nekim poznavaocima nasih prilika u pedesetim godinama ce biti poznato kakva opasnost je prijetila Krlezi, samo osam godina prije objavljivanja ovog teksta; kako je Krleza pao pod zastitu na najvisem mjestu i kako se zauzvrat morao zadovoljiti pozicijom prilicno izmanipuliranoga; ograniciti se na vodjenje ogromnog leksikografskog posla; tek povremeno uzeti rijec i nastupiti u prepoznatljivoj svojoj pojavi najostrijeg i najdubljeg branioca revolucionarnog demokratizma.

Malom broju poznavalaca tadasnjih prilika biti ce jasno kakvu hrabrost i moralnu velicinu je pokazao Nika objavljujuci ove rijeci, i nastavljajuci:

Casopisi koje je Krleza izdavao i u kojima je suradjivao su imali "... ogromnog uticaja na usmjeravanje drustvene svijesti napredne omladine, pa i radnicke klase, u pravcu revolucionarne borbe protiv vladajucih rezima stare Jugoslavije". I jos: "Mnogi kriticari su istakli da je Miroslav Krleza, poput velikih stvaralaca svjetskog glasa, poput jednog Balzaka, poput Zole i Golsvordija i Tomasa Mana, stvaralaca koji svoje umjetnicke vizije daju na siroko postavljenoj socijalnoj osnovi, da je Krleza svoje Glembajeve zamislio i ostvario na istinski grandioznom planu kome u nasoj knjizevnosti nema ravnog". "Moze se reci, da su casopisi PLAMEN i KNJIZEVNA REPUBLIKA, kao svojevremene tribine naprednih ideja, branjenih i propagiranih rijetkom britkoscu i borbenoscu, dostojnom tradicije velikih francuskih prosvjetitelja, imali ogromnog uticaja... U tim i ostalim casopisima, najmocnije je grmjela i odjekivala Krlezina rijec. ... Nijedan nas knjizevnik u istoriji nije imao toliko svojih epigona, nijedan, jamacno, nije u tako sirokim razmjerama budio i razvijao u svojim savremenicima potrebu i zelju za pisanjem, nijedan nije bio blizi dusi i temperamentu napredne omladine".

U prvom broju JUGOSLAVENSKE REVIJE, mjesecnika za kulturne probleme, Sarajevo, marta 1930. pod urednistvom Nike Milicevica i Ilije Kecmanovica, - nema uvodne rijeci. Umjesto nje pojavio se clanak Svetomira Lazarevica sa ostrim suprotstavljanjem ekskluzivnom estetizmu u knjizevnosti i afirmacijom zivotne realisticke sustine, a u povodu Remarqueove knjige "Na zapadu nista novo", Lazarevic kaze: "Od jezovitog materijala i od scena, u kojima je rat dostigao granice bezumlja i ludila, Remark je stvorio najplemenitije delo koje pozna knjizevnost" (str. 2).

Dvadesetpet godina poslije Lazarevicevog clanka, Nika Milicevic, kao predsjednik Izdavackog savjeta "Narodne prosvjete", obnavlja prevodjenje i izdavanje Remarqueovih knjiga, zalazuci se za antimilitaristicke i antiratne ideje Zapadne Evrope, sada - na ishodistu II svjetskog rata.

Tipicno zapadnjacka atmosfera tridesetih godina pojavila se na stranicama JUGOSLAVENSKE REVIJE kada je Nika Milicevic objavio prikaz djelovanja tada glasovitog Coudenhove-Kalergija u napisu "Panevropski pokret" (br. 1, str 19). Taj "pisac uzorno zbunjenih knjiga", predavac i misionar, u naporu da ucvrsti pobjednicku nadmoc saveznickih sila, na kongresu toga pokreta 1926. pa dalje, posjetio je i Zagreb. Nika je prenio kritiku evropske ljevice koja je temeljito osvijetlila ulogu toga tipa, pa kaze da je na torn kongresu bilo "do radosti sareno, drustvo politicara veceg kalibra... Program ovog pokreta ili je siguran od opasnosti da se ostvari, a zamaman po svojim glavnim linijama i prikladan kao ideolosko sredstvo za ostvarenje izvjesnih ciljeva svetsko - politickog znacenja, ili je mozda tako sirokogrudan, i elastican, i volsebno konstruktivan, da bi mogao uneti stabilizaciju u odnose svetsko - politickih snaga, te tako posluziti svetskom miru na osnovi kapitalistickog poretka. Na svaki nacin ne moze mu se odreci veliko znacenje, iako ga je osnivac miropomazao ponesto sramezljivom recenicom: "Svaki veliki istorijski dogadaj poceo je kao utopija, a svrsio kao realnost!".

Sve dalje receno i citirano, ispoljavajuci poznatu Nikinu ubitacnu ironiju, upadno asocira na danasnju situaciju. Nema pomaka, moglo bi se reci, u ovim devedesetim.

Zanimljiva je koincidencija: priblizno u isto vrijeme Krleza je ostrom persiflazom donio komentar o predavanju u Zagrebu, koje je odrzao grof Coudenhove - Kalergi na istu temu.

Jos znacajnija je i Nikina i Krlezina afirmacija Karla Krausa. U JUGOSLAVENSKOJ REVIJI i u KNJIZEVNOJ REPUBLICI oni su isticali borbu ovog austrijskog knjizevnika, antifasistickog borca i uvjerenog internacionaliste.

Nikin prikaz satire Karla Krausa, i njegove pojave uopce, izravno ukazuje na evropsko ozracje kome pripada Bosna i Hercegovina. To je bio znacajan, mozda najznacajniji medjuratni napor da se zasnuje ideja ukljucenja Bosne i Hercegovine, prije svega, u Srednju Evropu. Trebalo je zamisliti - kako usmjeriti domace intelektualne krugove, sa kojim snagama povezati ih u najblizim evropskim sredistima.

Stogodisnjica rodjenja Nike Milicevica podstice razmisljanje o stoljetnim naporima napredne i revolucionarno - demokratske misli, i o zalosnorn njihovom bilansu. A ideje i zivotna snaga Nikina ostaju narn kao oslonac i nada, barem na ovim nasim prostorima, prije svega u nasoj Bosni i Hercegovini. "Bilans bosanskohercegovackog termidora", da parafraziram Zivojina Pavlovica, bi trebalo promijeniti, uporno i neopozivo.

U Zagrebu, 19.12.1997. godine

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo