o
Mostujte sa nama
Arhiva
Adem Kaljanac - Vjecni simbol

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 101 (12 - nova serija)

Godina XXIII decembar-prosinac 1997./januar-sijecanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Irfan Horozovic
SLOVO O MAKU

Minulo je vise od cetvrt stoljeca otkako se Mak pridruzio svojim kamenim spavacima.

Njegovo djelo sad stoji kao biljeg, sa svojim znakovima, univerzalnim poetickim kodovima, u svekolikom bosanskom mramorju. Kao stecak. Kao maset. Tekst u kamenu.

I Dizdar je ovremenio, ovremenio se, kao dizdar nespokojnim putnicima i pravednicima.

Citamo ga i razgovaramo s njim na isti nacin na koji je stecke citao i prepoznavao nakon tisuc ljeta probudjeni citac i pjevac, onaj koji je u znakovima s kama, u rijecima iz predanja, vidio svoje lice i naslutio damare svoje sudbine. Jer glas poezije jeste uvijek glas prepiske i razgovora, suocenje pojedinca s pojedincem, bez obzira na orijaski mrmor ili pritiskujucu rijec koja ih okruzuje. I taj glas koji trazi odgovor jednako je upucen bivsem, kao sto je upucen buducem. Upucen sadasnjem. Izmedju jedva nagovijestene artikulacije jezika i visoko kodificiranog pjesnickog govora u kom se sudaraju i gube vlastita znacenja, tece modra rijeka preobrazavajuci se, prepoznavajucih sintagmi, u kojima se tri eliotovska glasa poezije skladno dodiruju i uoblicavaju.

Nikad to nije tako jasno kao kad se nasa sudbina ogoljuje i surovo razotkriva u vremenu. I kad u sasvim oskudnoj popudbini koja nam je jos preostala prepoznamo lice i rijeci nekog prethodnika.

Taj nevidijivi dio unutrasnje odjece, duhovni i dusevni prsluk, upozorava nas da smo znali i ono sto cemo tek dozivjeti, sto cemo tek otkriti kao svoj zivot.

Vrijeme je da se misli o vremenu, jer vremena je tako malo (kao sto razmislja jedan od kamenih spavaca, posve zaronjen u otkrivenja). I vremena nece biti vise.

Vjecni glas sumnje o mogucnosti pjesnicke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan.

Citanje Makovog pjesnickog zavjestanja u netom proslim nocima i danima dalo je mnogima iznenadjujuce odgovore. Prepoznali su da ti stihovi o vremenu covjeka, o njegovoj tjeskobi i patnji, o egzistencijalnom determinizmu u bosanskom srednjovjekovlju, govore zapravo sudbinu citaca, sad i ovdje, i to ogoljeno i precizno do bola. Doista, postoji trenutak kada se rijec preobrazava. Jezik poezije, koja je u svojoj biti polimorf, jezik viseslojne korespondencije, pokazuje svoje tajno lice, izlazi iz sjene sa svojim obogacenim znacenjima i precizno se iskazuje u suocenju s vremenom koje ga cita.

Zar je moguce bilo ne vidjeti da je onaj iz pjesme Putovi i onaj iz Poruke, ponovno dosao, da je nasrnuo sa oruzjem u ime svoje Azdahake, svoje Zmije, svog Tenka, da je mrtvi Gorcin ponovno ubijen, a Modra rijeka poremecena u svom koritu i u svom toku; zar je moguce bilo ne vidjeti silovanu Penelopu i ubijenog Telemaha, zar je moguce bilo ne prepoznati Kirku?

Svi su odgovori oduvijek bili u bicu poezije, u njenom paralelnom jeziku s kojim komuniciramo onako kako jedino mozemo, iz srzi svoga bica.

Makova pjesnicka pustolovina, cini se piscu ovih redaka, ima dva svoja vrha. I u oba slucaja rijec je o lirskim epovima ili o pjesnickim kazama. Jedan je, naravno, glasoviti Kameni spavac, kojeg je pisao i dogradjivao sve do smrti i u kojem se iz prvotnog glasa Maka Gorcina ispisuje i misli sudbina i povijest zemlje, covjeka na zemlji, jednog u mnostvu, suocenog sa spoznajom o svom usudnom koracanju.

Drugi lirski ep formalno je ostao nedovrsen. Pjesme su to koje su nastajale godinama, pojavljivale se u nekim knjigama i svjedocile o jednom posebnom citanju i pjevanju. Citav taj veliki ciklus zapravo je dijalog putnika sa svojim putovanjem, pjesnika sa pjesnistvom i mogao bi se nazvati Makovom odisejom.

Stamenost i bitisanje, s jedne strane, i zudnja i putovanje, s druge, dva su lica istog pitanja ili naprosto ogledalo koje produbljuje i prosiruje sliku, kao sto se Makov Odisej ili Mak Odisej (Odisej se nigdje ne spominje po imenu, Odisej je naprosto Ja) krece jednako po morima, kao i medju zvijezdama, a izmedu Kirke, Kalipse, Nausikaje i Penelope upoznaje polivalentno bice ljubavi koje samo sa svim iskustvima zajedno moze dati odgovor. Kako je to nemoguce, jer taj bi odgovor ponistio zudnju, preostaje putovanje, putovanje cije je krajnje odrediste, u ovoj antickomediteranskoj metafori, samo za putnika vidljiva – jedna carobna zvijezda.

Mozda ista zvijezda na koju, zajedno sa suncem i mjesecom, pokazuje dobra ruka, uklesana u kamenu, ruka koja trazi svjetlost sto ce dusi pravednika pokazati put. Ruka sa stecka. Ili nevidljiva ruka s nisana.

Tjeskoba i zudnja obiljezavaju skoro svaki korak u ovom svijetu. A odgovor i lijek, i za jedno i za drugo, kako je Dizdar procitao u kamenim i duhovnim tekstovima, koje je prepoznao kao tekstove svojih predjih, kao svoje tekstove s kojima je na ingeniozan nacin zapoceo razgovor, odgovor i lijek su negdje drugdje. I u toj svijesti je zemaljski mehlem.

Svaki je istinski pjesnik ujedno i citac. Citac vremena. I citac svoga citaca napose.

Pjesnicka ostavstina Mehmedalije Maka Dizdara zivo je vrelo koje ce svakog nadahnutog citaca uciniti takodjer i pjesnikom.

I u tome je mozda tajna poezije.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Senad Lizde - Velagicevina

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo