o
Mostujte sa nama
Arhiva
Adem Kaljanac - Vjecni simbol

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 101 (12 - nova serija)

Godina XXIII decembar-prosinac 1997./januar-sijecanj 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mima F.
PRAZNA MI JE DUSA, MAJKO!
Zov zavicaja

Upravo tako, kriknuce u nedavnom pismu svojima Mostarka Alma. Odlazili su mnogi, napustali grad iz raznoraznih razloga, al' ona ce s familijom tek nakon porodicne tragedije.

Otputovale su sa jos nekim misleci da ce daleko od ove balkanske klaonice naci zeljeni mir. Trebalo je otici daleko, daleko odavde, u neku normalnu sredinu i, ne samo zbog tuge za svojim najboljim, pa izgubljenim i rastrkanim prijateljima i komsijama, ne samo zbog rata i granata, ne ni zbog bijede i cemera, vec i zbog opsteg ludila i sveopstog haosa.

No, unatoc svemu, Mostar su teska srca napustali i to u predvecerje gotovo totalnog pogroma. Ostavljali su ranjeni rodni grad, ostavljali drage osobe, ostavljali svjeze grobove i mezarove najblizih, najdrazih, ostavljali, a odlazili. Odlazili su iz voljenog, odlazili iz poznatog, odlazili iz toplog grada u neki, daleko na sjever, u grad koji mozda nikad nece zavoljeti, nikad upoznati.

Odlazili su u nesto tudje, u hladno, u suro u neznano. Ipak, otisli su s nekom nadom, iako ispunjenu tugom, zalom i bolom, najvise za svojim bliznjim, pa za svojim rasprsenim prijateljima, ali, bogami i za svojom Carinom i znanim sokacima i poznatim licima, za neretvanskim kupanjima na Pijesku il' oko Skakala, a ponekad i Bunuru i Trokutu, pa i Hadzica limanu i slaufom, sve do Kamenice, a sigurno i za zalickim, mazoljickim ili ilickim beharom, tresnjama rankama sa Baksima i iz Bara, nezrelim zerdelijama sa Bascina, Raljevine i Bakamluka i zutim dunjama s majkina ormara, sto ih u Mostaru i funjama zovu (a Cernicke i funama).

I pisat ce u pismima iz daleke i hladne zemlje o zivotu na sjeveru i telefonom duge razgovore voditi o standardu, poslu, o primanjima i klimi, kao i nastojanjima da okupi u blizini mostarske prijatelje - Piru, Hasu, Pticu, Gagu, Zlatu i ine i sa Srednje i sa Glavne i popreckih sokaka i ispod i iznad Brijega, Zgona i Strelcevine i od Donje Mahale do Bakijine Luke. Pisace i pricace i o okupljanima tamo i liskalucima, te bosanskim i mostarskim vicevima i nafajizima, kojim se na sjedeljkama caste i dogodovstinama sa njih. Sjecace se i tresanja alica i jabuka senabija, smokava, tenica i zutih vinogradskih zerdelija, sipaka volja meduna, volja glavasa, a moze i himberli ljutuna, pa avlijskih musmula i ribizla do bjelusinskih i luckih kivija, sve najbolji mostarski bir do bira.

A tek zilavka i blatina, sto samo pod ovim nebom i na ovom suncu i ovom krsu radjaju.

Pricat ce i smijat ce se do suza i o sitnim djecjim podvalama, radosti njihovih rodjenja, makar i u tudjini, dolasku prijatelja u blisko im okruzenje i dr. I tako, godinu, dvije, tri, ona, nekad, izuzetno vesela zena, sarmantna i atraktivna, nekad, dobro znani kucni i radni seret, smijehom ce potiskivati nagomilanu tugu u prsima, bol i jal, nostalgiju i zal za Mostarom, za svojim, zal za nezamjenljivim zavicajem, sirokim i vedrim nebom mostarskim, za suncem, toplinom i svjetloscu, koja se tu, cini joj se, najvise rasipa, nudi i plijeni. Nju ce taj zov juga poceti i buniti, o njemu ce i snove snivati dok ce je jutrima buditi, sa njim ce zore iscekivati i ko ozebli sunce gledati. Taj zov zavicaja u njoj ce misli raspredati i jednu za drugom vezati, dogadjaje redjati, proslost slagati i buducnost samo u Mostaru gledati.

- Kako si divan grade moj, kako si drag ko rod moj, a kako snen bez mene, bez mojih i tvojih desetljetnih i stoljetnih stanovnika, i bez onih koji su te i za krace voljeli, razmisljace.

- Pa, iako je taj Mostar i razrusen i ranjen, on je satkan od hiljade i hiljade ljubavi, jer, svako ljubi svoj rodni kamen, svoj ostavljeni cosak i kamenu strehu, svoje parce plavog, mostarskog neba, svoju kapljicu Neretve i Radobolje, zraku sunca sto je, pod tom najdrazom kapom nebeskom grijalo, behar, ciju je bjelinu i rozinu cekala, ciji je miris proljecima i proljecima udisala.

- 0, boze dragi i ti covjece mudri, o hrabri, o neustrasivi sokolu mostarski, sto doceka, da ti se najljepsi ljudski biseri, saspu i raspu i ko zna kada, il' i kada ponovo onakvi nanizu. Bili su puni znanja i ljubavi, puni labudje njeznosti i pitomine, a surnuti u bjelosvjetske sunovrati. Ne daj mi ljubavi mostarska, pise dalje, ne daj vodo djevojacka, da kriknem jace, da viknem bolnije, da zacicim od praznine i jeda u tudjini. Neka se stisa sutinski sjeverac i biscanska bura, neka me pomiluje blagi mostarac, topli povjetarac i sa Galca i sa Malog Kuka i neka me ogrije sunce, cim se pomoli iza brda Stoca i pomiluje na zalasku za Planinicu - tugovace Alma. Toga sam zeljna, majko! - pisace.

Mislila je da ce imati puninu kad izbjegne daljoj kataklizmi, daljem ratu, gladi, patnji, stradanju. A kad tamo, odmah za malo osjetila do joj nesto fali, nesto krupno, nesto tu, u grudima i pored svega, nenadoknadivo. Osjetila je, mozda isto, sto i za svjetskog rata u Italiju izbjegla Mostarka, pa, iako je ona nekad u Mostaru imala svega i svacega, a ona, sto ode davno u Italiju, samo udzericu na ubogom Pasjaku i gomilu sirotinje u njoj, zal je isti.

Nista mi ne fali, reci ce Mostarka s Pasjaka u svojoj italijanskoj vili svojoj majci na prvom susretu s njom, ali - dala bih sve ovo i sva blaga na svijetu da mi je samo jedanput uzeti djugum za vodu u ruke, pa sa svojim vrsnjakinjama, k'o nekad, punim grlom zapjevati i zakikotati niz Pasjak, a onda niz Carinu zaklepcat nanulama, do cesme. To je bio zov mladosti, zov radosti, zov ljubavi prema zavicaju. To je ona iscupana punina iz njedara, koju covjek cesto, odmah ne osjeti, ali joj klica ostala duboko skrivena na dnu grudi, negdje u najdaljem kutku. To je ono, sto je nase, sto je intimno, sto nam niko nije u stanju uzeti, niko oteti. To je ljubav, to je nase neotudjivo blago, nesto, sto, kao i znanje pripada samo nama.

Tri su godine vec prosle kako u pismima i razgovorima potiskuje nostalgiju, snove, tugu i zudnju za zavicajem, za starim Mostarom, makar i golim i bosim i sirotim i razrusenim, ali i ponosnim i toplim, i sitim i sretnim, kad ga ugleda.

Ovdje imam sve, kriknuce punim glasom najzad, al' dusa mi prazna, majko!

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Senad Lizde - Velagicevina

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo