o
Mostujte sa nama
Arhiva
Adem Kaljanac - Vjecni simbol

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 101 (12 - nova serija)

Godina XXIII decembar-prosinac 1997./januar-sijecanj 1998.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Mugdim Karabeg
PALME U SNIJEGU
Pismo iz Amerike

Iscupase nas s korijenjem, otpremise u zemlju daleku deset hiljada kilometara, presadise u snijegom zavaljene prostore, na vjetrometinu ledenih vihora sa Sjevernog pola, i gle cuda: korijenje poce ponovo, istina s mukom, da upija zemljine sokove, a malo obahvelo lisce opet zazeleni. Nas, palme juznije od juga, koje se svojom unutrasnjom prilagodljivom snagom covjeka, uspravise prema nebu i suncu, prkoseci nesviknutim cudima stihije.

Ameriko, kao da ipak nisi cemerika, kao sto su davno, pradjedovi, pjevali!

POSTA

Vadim iz sanduceta svakodnevnu postu, Chicago, opstina Bensenville, ulica Sauth York. Aha, tu je sitna knjiga od Mise Marica, Exester, England! Javlja se i Fazlija iz Norveske, pa Zujo iz Hanau-a, Deutschland, sto de reci Njemacka. Jedna koverta je od burazera Fike, koji se stanio na Sjevernom krugu Norveske. Onda pregrst reklamnih materijala cikaskih trgovackih kuca, restorana, servisa. U jednoj posiljci pismo, sadrzine od koje mi zastaje dah: "Dear mister Mugdim Karabeg, vi ste dobitnik nase glavne premije od 5.100.000 dolara. Pare ce stici na vasu adresu oklopnim kolima posebne kompanije za transport vrijednosti, ukoliko ispunite slijedece uslove..." Zatim nabrajanje "uslova". Vidim da sam samo korak od basnoslovnog bogatstva. Povjerovao bih u tu malu podvalu da nisam i ranije, sa stotinama drugih zemljaka, primio poruke slicne sadrzine. Imam u najlon vreci sedam funti takve poste, sto je reci oko tri kilograma. Prema obavijestima vec sam dobio 22 miliona dolara, jednog "sevroleta", dva luksuzna "forda", "kuhinju od orahovine" itd. Samo: ako ispunim jos neke "malecne uslove".

I to je, eto, Amerika!

AVIONI

Jedno pismo je od moje opstine Bensenville. Traze da ih obavjestavam, telefonom, svaki put kada buka aviona postane nesnosljiva. Tu je i broj telefona: 1-800-344-556. Vec sam u nekoliko navrata citao u dnevniku "Chicago Tribune" o pobuni stanovnika, skola, bolnica i drugih institucija u blizini aerodrome O'Hare, koji protestuju protiv grmljavine mocnih mlaznih motora iznad njihovih glava, od koje se tresu krovovi i zidovi. Traze zvucnu zastitu, koja kosta milijarde dolara...

Sta da radim? Aerodrom O'Hare je najzaposleniji u svijetu. Dnevno prima i otprema i do cetiri hiljade letjelica, propusta preko 200 hiljada putnika i na stotine hiljada tona tereta. Prostire se kao, recimo, od naseg Bijelog Polja do Bune i Bunice. Svaki dan mi iznad glave, na visini od pedesetak metara prolijece po tri hiljade aviona. Vec po zvuku ja znam o kakvom se tipu radi. "Dzambo dzetu" sa cetiri mocne masine, mlaznjacima sa dva motora na krilima ili ispred repa, o turbo-mlaznim propelerasima sa dva ili cetiri motora...

Uzivam prateci njihove uzlete i spustanje na dugacke piste. Oko pola noci, kada promet ohane, ja ne mogu da zaspim, nedostaje mi uspavljujuci tutanj. Sta ako nazovem onaj broj Bensenville-a i kazem im: "Posaljite mi medikamente za uspavljivanje, nedostaju mi avioni!"

Reci de da sam provokator, izdajica naroda bensenvilskog, ili neki ludi Bosanac kojeg su uspavljivali plotuni minobacaca i "sijaca smrti", pa sada gospodinu nedostaje takve muzika. Zakljucih: najbolje se ne javljati!

INTIMA

Kako su samo pronasli moju adresu, svi ti koji salju reklame, ponude za zivotno, zdravstveno i drugo osiguranje, pa cak i za sahranu i rezervaciju parcele na skupim cikaskim grobljima, od cega me zazebe oko srca, jer mi najavljuju neumitnu blizinu smrti? Gdje je moja intima: hocu da budem anoniman, nepostojeci! Susretoh slucajno zemljaka koji zivi i radi u New Yorku, dosao u posjetu prijateljima u Chicagu. Kaze mi da radi u kompaniji za prikupljanje i distribuciju licnih podataka. Trgovci od njih traze, recimo, strukturu starosti zenskog ili muskog spola, uz imena i prezimena. Moj i vas zemljak ulazi u kompjuterski sistem i putem socijalnih ili telefonskih brojeva dobija takve podatke, na stotine i hiljade stranica. Mogu obavijestiti partnere o novopristiglim "Amerikancima", koji se tek snalaze na tlu SAD. Koristeci se neiskustvom novajlija, razna preduzeca nastoje da im ponude "najbolje osiguranje", "najbolju finansijsku karticu", "najbolju" banku, "najbolju" robu, sve naj, naj, naj...

Gdje god se pojavim traze mi vozacku dozvolu. Kada kazem da je nemam (ne vozim zbog oslabljenog vida), gledaju me u cudu pomijesanim sa prezirom: gle, pa taj nema ni auto! U pocetku, dok smo se tek smjestali u stan, traze mi, kao dokaz postojanja, telefonski broj. Ja tada jos nisam uveo telefon. Gledaju me razgoracenih ociju: kakav je ovo jado kada nema ni telefona!?

AUTOMOBIL

Jer bez telefona u Chicagu ne postojite, bez automobila, medjutim, nema rada ni zarade. Stanujemo u zgradi sa sest stanova, u cetiri su nasi zemljaci iz BiH. Nacionalno mijesani brakovi pa opet njegujemo to prokazano zajednistvo, da ne kazem bratstvo i jedinstvo. Cetiri porodice, a pred zgradom, na parkiralistu, osam bijesnlh limuzina. Pomislilo bi se kako smo se pohasili i postali americki troskali, ali nije tako. Na svakog zaposlenog clana porodice mora doci po jedno solidno vozilo. Jer do posla i natrag svako se vozi svojom trasom barem sahat, poneki i dva, jedan tamo, drugi ovamo. Kada se razbole muz i zena - nastaje glavobolja, ali kad stane limuzina, iskrsne neprelazna prepreka. Ode radni dan, ode zarada od 60 do 100 dolara dnevnice!

Na spratu zivjeli jedan nas ljekar i profesorica. On, najzad, polozio verifikacione ispite iz medicine i primljen u jednu od stotinjak i vise cikaskih bolnica na staziranje za specijalizaciju interne. Ona dobila mjesto sekretarice u kompaniji za proizvodnju motorola, posrecilo joj se jer odlicno barata engleskim. Javljaju nam se supruznici Zlaja i Verica iz centra Chicaga, pitaju mogu li oni useliti u prazan stan? Dojadilo im u vrevi Downtowna, odnosno sredista gradske buke. Dvoje djece - osnovaca, kad nisu na nastavi, came u kuci po cijeli dan. Roditelji ih ne pustaju van kuce. Boje se "gangova", odnosno kvartovskih bandi maloljetnika i mladica koji rukuju pistoljima kao sljedbenici Al Kaponea. Boje se napasnika na malu djecu - pedera na djecake, manijaka na djevojcice. Doselise i odahnuse. Kazu da je u nasem predgradju sto puta bolje nego u sredistu velegrada, gdje je tesko procijeniti ko je mafijas, a ko posteni prolaznik.

PALACINCI

Zlaja je imao jos jedan razlog za privremenu zabrinutost. Radio jedanaest mjeseci u veletrgovini tepiha, razvozio cilime po cikaskim stanovima. Vrijedan radnik, iako kao pravnik bez iskustva u toj "razvozackoj" bransi; gazda prema njemu van taki, zadovoljan. Onda se odnos "bosa", odnosno sefa prodavnice, iznenada promijenio. Tovario na ledja naseg cutljivog i trpeceg Zlaje i poslove ostale trojice radnika, koji su cesto landohanili. U Zlaji se nesto prevrnu, stisnu zube i procijedi: "Od sutra vise ne dolazim!" Gazda, kao iznenadjem, pita: "Why?" (zasto?). A znao je zasto. I ranije je tetosio jednog radnika, sve do jedanaestog mjeseca, kada mu je trebalo dati godisnji odmor i povecati satnicu sa 7 na 8 dolara. Promijenio je i tada cud, prisilio argata da da otkaz i izbjegao povecane troskove.

Zlaja je petnaest dana listao novine, trazio posao putem oglasa, vec se bio zabrinuo, kada pocese stizati pozivi na "intervjue", odnosno razgovore o procjeni sposobnosti. Onda odjednom dobi dva posla, oba povoljna, jedan "full time", puno radno vrijeme, drugi "part time", tri-cetiri sata rada izmedu sedamnaest i dvadeset cetiri sata. Supruga se dobro snasla kao instrumentarka u bolnici, malo su odahnuli.

Potrefilo se tako jedno vrijeme da su u nasoj zgradi radile sve cetiri supruge, dok su muzevi, svako iz svojih razloga, landohanili u kuci... Gogo sa prvog sprata imao saobracajnu nesrecu ali i dobro zdravstveno osiguranje i "full coverage", odnosno puno osiguranje svojih kola. Tako je zivio dugo vremena od tih osiguravajucih polisa. Paja sa drugog sprata skocio nespretno sa jednog postolja na vagonet pun paketa u svom preduzecu UPS (kompanija za razvoz paketa) i povrijedio meniskos, pa morao na operaciju. I u njega bijahu povoljni zdravstveno i automobilsko osiguranje, pa podmiruje sve troskove i prima 60% zarade. Zlaja je, iz vec pomenutih razloga, takodje petnaestak dana hodao po kuci. Ja sam ionako u penziji, "kradem Bogu dane".

Elem, sva cetvorica smo preuzeli zenske poslove. Oprasivali namjestaj, trali tepihe i prali sude, pripremali ruckove. Ne osta ni piljak na piljku od muskog ponosa. Ja se specijalizovao u pecenju palacinki. Dok sam bio dijete vazda sam od majke Zibe trazio da mi napravi palacinke, koje sam najradije podmazivao medom oca Muje, inace cuvenog hercegovackog pcelara. Zapamtio sam recept i ovamo ga usavrsio uz pomoc izvrsnog americkog brasna i krupnih jaja "exstra large" kategorije, sto ce reci krupnih kao da su od gusaka. Cim moja unucica Nina dodje u posjetu, vice sa vrata: "Grandpa, I wont pancake", (dedo, zelim palacinke). Ja zasucem rukave, mutim smjesu, citava zgrada zamirise na ukusno pecivo; kada se vrate s posla supruge nasih landohana uzvikuju: "Mugda pece palacinke, sigurno je dosla unucica Nina!"

Po nesreci jednom sam odnio u tanjurima po dva palacinka svakoj porodici. Svi su oblizivali usne. Sada, umjesto ranijih pet razlivaka za Ninu, moram peci dvadeset cetiri, po sest na svaku familiju. Da znate, ljeti, kada je u Chicagu plus 40 stepeni Celzijusovih, to nije nimalo lak posao.

Ali, eto, i to je Amerika!

KUCE

Vecina nas zivi u iznajmljenim stanovima. Od 400 dolara mjesecno za jednosobne, do 600 i 800 za dvosobne i trosobne. Odmah su nam rekli da su troskovi kirije bacena para. Oni upuceniji u americke prilike savjetuju da sto prije treba kupiti sopstvenu kucu. U tom slucaju umjesto troskova oko stanarine stede se dolari pod vlastitim krovom. Jer svoj dom je kao stedna knjizica. Uzmete zajam na dvadeset ili trideset godina, placate mjesecne rate i na kraju je kuca vasa i uvijek je mozete prodati za osnovnu cijenu koju ste platili, plus porast,vrijednosti nekretnina...

Prijatelj Janko i zena mu Hanumica iz Sanskog Mosta kupili su kucu prije godinu dana. Kostala, na startu, oko sto deset hiljada dolara. Janko polozio jedanaest hiljada "downpaymenta", odnosno vlastitog ucesca, "ostatak" je tridesetogodisnji kredit. I prijatelj P. iz San Lake City-ja mi javlja da je kupio kucu, polazna cijena sto dvadeset hiljada. Ucinio je to i Mostarac R., i Sarajlija B. Barem deset odsto nasih novopridoslih zemljaka vec imaju vlastite krovove.

Ali, da objasnimo sta je u Americi "vlastita kuca". Kupite je, recimo, za polaznu cijenu od 120.000 dolara. Ako je trideset godina kredita, krajnji iznos ce, sa kamatama, glasiti na oko 360.000 dolara. Tako djelomicni vlasnik kuce postajete tek nakon petnaestak godina otplate rata. Banke, u ulozi zajmodavca, budno strazare nad vama. Ako ostanete bez posla ili se razbolite, a niste bili dovoljno mudri da se obezbijedite dodatnim osiguranjima na kucu, zdravlje i zivot, mozete doci u situaciju da prestanete placati kreditne rate. U tom slucaju nema milosti; kuca ide na licitaciju, kreditori vracaju svoje pare, a vi pakujete kofere i trazite nuzni smjestaj. Ko vam je kriv ako niste u cijelosti shvatili pogodnosti i zamke americkog finansijskog i ekonomskog sistema.

POVRATCI

Prije godinu dana prijatelj T. iz Caroline mi kaze telefonom: "Cim se srede prilike vracam se u nas Mostar. I dok djeca stanu na noge. Nije Amerika za nase ljude." Prije mjesec dana taj isti T. mi veli: "Nasao sam dobar posao. Djeca dobro napreduju u skoli, a ja ih finansiram. 0 povratku, Mugda, nema govora. Stan mi na Zapadu, a na Istoku nemam sanse ni za sobicu, ni za bilo kakav sigurniji posao. Nije losa Amerika, svakome pruza sanse."

Poznanik G. mi vec duze vrijeme nagovjestava kako ce "za dva-tri mjeseca sigurno natrag u Mostar". Otada su prosle dvije godine, a ona "dva-tri mjeseca" nikako da prodju. G. je i dalje u Chicagu, nesto raducka i sve rjedje spominje povratak.

Stariji bracni par M. i N. stigli, prije pet mjeseci, u SAD, na temelju poziva i garancija djece koja su tu vec tri godine. Djeca rekose kako su roditelji u Sarajevu bili usamljeni; u Chicagu ce biti sa svojom celjadi i cuvati unuke. Ni M. ni N. ne znaju beknuti engleski. Ne mogu gledati televiziju, ni citati knjige ni novine, ni razgovarati sa ljudima. Uhvatila ih dosada, na nju se nadovezala nostalgija. Jednog dana rekose djeci: "Kupujte nam povratne avionske karte. Neka vama vase Amerike, mi idemo svojoj kuci i svojim ljudima."

Kolega V. pisao mi dvije godine iz Evrope kako se nikad nece vratiti u Mostar. "Cijeli zivot sam bio protiv nacionalnih svrstavanja i ne mogu prihvatiti takve podjele. Bolje ovdje i zivuckati nego se tamo trgati izmedu gradjanskog i novog islamistickog bica." Prije dva mjeseca stize novo pismo: "Dragi Mugda, bio sam dvadesetak dana u nasem lijepom gradu kojeg ni rusevine nisu mogle nagrditi. Da znas, zivot nije tako los kao sto se prica. Nema ni zapjenjenog nacionalizma, ni fundamentalizma, niti neke nadute muslimanstine. Odlucio sam: vracam se u nas Grad sunca. Bice tamo opet zivota."

I, cujem, vratio se!

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Senad Lizde - Velagicevina

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo