Mugdim Karabeg
PALME U SNIJEGU
Pismo iz Amerike |
Iscupase
nas s korijenjem, otpremise u zemlju
daleku deset hiljada kilometara,
presadise u snijegom zavaljene prostore,
na vjetrometinu ledenih vihora sa
Sjevernog pola, i gle cuda: korijenje
poce ponovo, istina s mukom, da upija
zemljine sokove, a malo obahvelo lisce
opet zazeleni. Nas, palme juznije od
juga, koje se svojom unutrasnjom
prilagodljivom snagom covjeka, uspravise
prema nebu i suncu, prkoseci nesviknutim
cudima stihije.
Ameriko, kao da ipak nisi cemerika, kao
sto su davno, pradjedovi, pjevali!
POSTA
Vadim iz sanduceta svakodnevnu postu,
Chicago, opstina Bensenville, ulica Sauth
York. Aha, tu je sitna knjiga od Mise
Marica, Exester, England! Javlja se i
Fazlija iz Norveske, pa Zujo iz Hanau-a,
Deutschland, sto de reci Njemacka. Jedna
koverta je od burazera Fike, koji se
stanio na Sjevernom krugu Norveske. Onda
pregrst reklamnih materijala cikaskih
trgovackih kuca, restorana, servisa. U
jednoj posiljci pismo, sadrzine od koje
mi zastaje dah: "Dear mister Mugdim
Karabeg, vi ste dobitnik nase glavne
premije od 5.100.000 dolara. Pare ce
stici na vasu adresu oklopnim kolima
posebne kompanije za transport
vrijednosti, ukoliko ispunite slijedece
uslove..." Zatim nabrajanje
"uslova". Vidim da sam samo
korak od basnoslovnog bogatstva.
Povjerovao bih u tu malu podvalu da nisam
i ranije, sa stotinama drugih zemljaka,
primio poruke slicne sadrzine. Imam u
najlon vreci sedam funti takve poste, sto
je reci oko tri kilograma. Prema
obavijestima vec sam dobio 22 miliona
dolara, jednog "sevroleta", dva
luksuzna "forda", "kuhinju
od orahovine" itd. Samo: ako ispunim
jos neke "malecne uslove".
I to je, eto, Amerika!
AVIONI
Jedno pismo je od moje opstine
Bensenville. Traze da ih obavjestavam,
telefonom, svaki put kada buka aviona
postane nesnosljiva. Tu je i broj
telefona: 1-800-344-556. Vec sam u
nekoliko navrata citao u dnevniku
"Chicago Tribune" o pobuni
stanovnika, skola, bolnica i drugih
institucija u blizini aerodrome O'Hare,
koji protestuju protiv grmljavine mocnih
mlaznih motora iznad njihovih glava, od
koje se tresu krovovi i zidovi. Traze
zvucnu zastitu, koja kosta milijarde
dolara...
Sta da radim? Aerodrom O'Hare je
najzaposleniji u svijetu. Dnevno prima i
otprema i do cetiri hiljade letjelica,
propusta preko 200 hiljada putnika i na
stotine hiljada tona tereta. Prostire se
kao, recimo, od naseg Bijelog Polja do
Bune i Bunice. Svaki dan mi iznad glave,
na visini od pedesetak metara prolijece
po tri hiljade aviona. Vec po zvuku ja
znam o kakvom se tipu radi. "Dzambo
dzetu" sa cetiri mocne masine,
mlaznjacima sa dva motora na krilima ili
ispred repa, o turbo-mlaznim
propelerasima sa dva ili cetiri motora...
Uzivam prateci njihove uzlete i spustanje
na dugacke piste. Oko pola noci, kada
promet ohane, ja ne mogu da zaspim,
nedostaje mi uspavljujuci tutanj. Sta ako
nazovem onaj broj Bensenville-a i kazem
im: "Posaljite mi medikamente za
uspavljivanje, nedostaju mi avioni!"
Reci de da sam provokator, izdajica
naroda bensenvilskog, ili neki ludi
Bosanac kojeg su uspavljivali plotuni
minobacaca i "sijaca smrti", pa
sada gospodinu nedostaje takve muzika.
Zakljucih: najbolje se ne javljati!
INTIMA
Kako su samo pronasli moju adresu, svi ti
koji salju reklame, ponude za zivotno,
zdravstveno i drugo osiguranje, pa cak i
za sahranu i rezervaciju parcele na
skupim cikaskim grobljima, od cega me
zazebe oko srca, jer mi najavljuju
neumitnu blizinu smrti? Gdje je moja
intima: hocu da budem anoniman,
nepostojeci! Susretoh slucajno zemljaka
koji zivi i radi u New Yorku, dosao u
posjetu prijateljima u Chicagu. Kaze mi
da radi u kompaniji za prikupljanje i
distribuciju licnih podataka. Trgovci od
njih traze, recimo, strukturu starosti
zenskog ili muskog spola, uz imena i
prezimena. Moj i vas zemljak ulazi u
kompjuterski sistem i putem socijalnih
ili telefonskih brojeva dobija takve
podatke, na stotine i hiljade stranica.
Mogu obavijestiti partnere o
novopristiglim "Amerikancima",
koji se tek snalaze na tlu SAD. Koristeci
se neiskustvom novajlija, razna preduzeca
nastoje da im ponude "najbolje
osiguranje", "najbolju
finansijsku karticu",
"najbolju" banku,
"najbolju" robu, sve naj, naj,
naj...
Gdje god se pojavim traze mi vozacku
dozvolu. Kada kazem da je nemam (ne vozim
zbog oslabljenog vida), gledaju me u cudu
pomijesanim sa prezirom: gle, pa taj nema
ni auto! U pocetku, dok smo se tek
smjestali u stan, traze mi, kao dokaz
postojanja, telefonski broj. Ja tada jos
nisam uveo telefon. Gledaju me
razgoracenih ociju: kakav je ovo jado
kada nema ni telefona!?
AUTOMOBIL
Jer bez telefona u Chicagu ne postojite,
bez automobila, medjutim, nema rada ni
zarade. Stanujemo u zgradi sa sest
stanova, u cetiri su nasi zemljaci iz
BiH. Nacionalno mijesani brakovi pa opet
njegujemo to prokazano zajednistvo, da ne
kazem bratstvo i jedinstvo. Cetiri
porodice, a pred zgradom, na
parkiralistu, osam bijesnlh limuzina.
Pomislilo bi se kako smo se pohasili i
postali americki troskali, ali nije tako.
Na svakog zaposlenog clana porodice mora
doci po jedno solidno vozilo. Jer do
posla i natrag svako se vozi svojom
trasom barem sahat, poneki i dva, jedan
tamo, drugi ovamo. Kada se razbole muz i
zena - nastaje glavobolja, ali kad stane
limuzina, iskrsne neprelazna prepreka.
Ode radni dan, ode zarada od 60 do 100
dolara dnevnice!
Na spratu zivjeli jedan nas ljekar i
profesorica. On, najzad, polozio
verifikacione ispite iz medicine i
primljen u jednu od stotinjak i vise
cikaskih bolnica na staziranje za
specijalizaciju interne. Ona dobila
mjesto sekretarice u kompaniji za
proizvodnju motorola, posrecilo joj se
jer odlicno barata engleskim. Javljaju
nam se supruznici Zlaja i Verica iz
centra Chicaga, pitaju mogu li oni
useliti u prazan stan? Dojadilo im u
vrevi Downtowna, odnosno sredista gradske
buke. Dvoje djece - osnovaca, kad nisu na
nastavi, came u kuci po cijeli dan.
Roditelji ih ne pustaju van kuce. Boje se
"gangova", odnosno kvartovskih
bandi maloljetnika i mladica koji rukuju
pistoljima kao sljedbenici Al Kaponea.
Boje se napasnika na malu djecu - pedera
na djecake, manijaka na djevojcice.
Doselise i odahnuse. Kazu da je u nasem
predgradju sto puta bolje nego u sredistu
velegrada, gdje je tesko procijeniti ko
je mafijas, a ko posteni prolaznik.
PALACINCI
Zlaja je imao jos jedan razlog za
privremenu zabrinutost. Radio jedanaest
mjeseci u veletrgovini tepiha, razvozio
cilime po cikaskim stanovima. Vrijedan
radnik, iako kao pravnik bez iskustva u
toj "razvozackoj" bransi; gazda
prema njemu van taki, zadovoljan. Onda se
odnos "bosa", odnosno sefa
prodavnice, iznenada promijenio. Tovario
na ledja naseg cutljivog i trpeceg Zlaje
i poslove ostale trojice radnika, koji su
cesto landohanili. U Zlaji se nesto
prevrnu, stisnu zube i procijedi:
"Od sutra vise ne dolazim!"
Gazda, kao iznenadjem, pita:
"Why?" (zasto?). A znao je
zasto. I ranije je tetosio jednog
radnika, sve do jedanaestog mjeseca, kada
mu je trebalo dati godisnji odmor i
povecati satnicu sa 7 na 8 dolara.
Promijenio je i tada cud, prisilio argata
da da otkaz i izbjegao povecane troskove.
Zlaja je petnaest dana listao novine,
trazio posao putem oglasa, vec se bio
zabrinuo, kada pocese stizati pozivi na
"intervjue", odnosno razgovore
o procjeni sposobnosti. Onda odjednom
dobi dva posla, oba povoljna, jedan
"full time", puno radno
vrijeme, drugi "part time",
tri-cetiri sata rada izmedu sedamnaest i
dvadeset cetiri sata. Supruga se dobro
snasla kao instrumentarka u bolnici, malo
su odahnuli.
Potrefilo se tako jedno vrijeme da su u
nasoj zgradi radile sve cetiri supruge,
dok su muzevi, svako iz svojih razloga,
landohanili u kuci... Gogo sa prvog
sprata imao saobracajnu nesrecu ali i
dobro zdravstveno osiguranje i "full
coverage", odnosno puno osiguranje
svojih kola. Tako je zivio dugo vremena
od tih osiguravajucih polisa. Paja sa
drugog sprata skocio nespretno sa jednog
postolja na vagonet pun paketa u svom
preduzecu UPS (kompanija za razvoz
paketa) i povrijedio meniskos, pa morao
na operaciju. I u njega bijahu povoljni
zdravstveno i automobilsko osiguranje, pa
podmiruje sve troskove i prima 60%
zarade. Zlaja je, iz vec pomenutih
razloga, takodje petnaestak dana hodao po
kuci. Ja sam ionako u penziji,
"kradem Bogu dane".
Elem, sva cetvorica smo preuzeli zenske
poslove. Oprasivali namjestaj, trali
tepihe i prali sude, pripremali ruckove.
Ne osta ni piljak na piljku od muskog
ponosa. Ja se specijalizovao u pecenju
palacinki. Dok sam bio dijete vazda sam
od majke Zibe trazio da mi napravi
palacinke, koje sam najradije podmazivao
medom oca Muje, inace cuvenog
hercegovackog pcelara. Zapamtio sam
recept i ovamo ga usavrsio uz pomoc
izvrsnog americkog brasna i krupnih jaja
"exstra large" kategorije, sto
ce reci krupnih kao da su od gusaka. Cim
moja unucica Nina dodje u posjetu, vice
sa vrata: "Grandpa, I wont
pancake", (dedo, zelim palacinke).
Ja zasucem rukave, mutim smjesu, citava
zgrada zamirise na ukusno pecivo; kada se
vrate s posla supruge nasih landohana
uzvikuju: "Mugda pece palacinke,
sigurno je dosla unucica Nina!"
Po nesreci jednom sam odnio u tanjurima
po dva palacinka svakoj porodici. Svi su
oblizivali usne. Sada, umjesto ranijih
pet razlivaka za Ninu, moram peci
dvadeset cetiri, po sest na svaku
familiju. Da znate, ljeti, kada je u
Chicagu plus 40 stepeni Celzijusovih, to
nije nimalo lak posao.
Ali, eto, i to je Amerika!
KUCE
Vecina nas zivi u iznajmljenim stanovima.
Od 400 dolara mjesecno za jednosobne, do
600 i 800 za dvosobne i trosobne. Odmah
su nam rekli da su troskovi kirije bacena
para. Oni upuceniji u americke prilike
savjetuju da sto prije treba kupiti
sopstvenu kucu. U tom slucaju umjesto
troskova oko stanarine stede se dolari
pod vlastitim krovom. Jer svoj dom je kao
stedna knjizica. Uzmete zajam na dvadeset
ili trideset godina, placate mjesecne
rate i na kraju je kuca vasa i uvijek je
mozete prodati za osnovnu cijenu koju ste
platili, plus porast,vrijednosti
nekretnina...
Prijatelj Janko i zena mu Hanumica iz
Sanskog Mosta kupili su kucu prije godinu
dana. Kostala, na startu, oko sto deset
hiljada dolara. Janko polozio jedanaest
hiljada "downpaymenta", odnosno
vlastitog ucesca, "ostatak" je
tridesetogodisnji kredit. I prijatelj P.
iz San Lake City-ja mi javlja da je kupio
kucu, polazna cijena sto dvadeset
hiljada. Ucinio je to i Mostarac R., i
Sarajlija B. Barem deset odsto nasih
novopridoslih zemljaka vec imaju vlastite
krovove.
Ali, da objasnimo sta je u Americi
"vlastita kuca". Kupite je,
recimo, za polaznu cijenu od 120.000
dolara. Ako je trideset godina kredita,
krajnji iznos ce, sa kamatama, glasiti na
oko 360.000 dolara. Tako djelomicni
vlasnik kuce postajete tek nakon
petnaestak godina otplate rata. Banke, u
ulozi zajmodavca, budno strazare nad
vama. Ako ostanete bez posla ili se
razbolite, a niste bili dovoljno mudri da
se obezbijedite dodatnim osiguranjima na
kucu, zdravlje i zivot, mozete doci u
situaciju da prestanete placati kreditne
rate. U tom slucaju nema milosti; kuca
ide na licitaciju, kreditori vracaju
svoje pare, a vi pakujete kofere i
trazite nuzni smjestaj. Ko vam je kriv
ako niste u cijelosti shvatili pogodnosti
i zamke americkog finansijskog i
ekonomskog sistema.
POVRATCI
Prije godinu dana prijatelj T. iz
Caroline mi kaze telefonom: "Cim se
srede prilike vracam se u nas Mostar. I
dok djeca stanu na noge. Nije Amerika za
nase ljude." Prije mjesec dana taj
isti T. mi veli: "Nasao sam dobar
posao. Djeca dobro napreduju u skoli, a
ja ih finansiram. 0 povratku, Mugda, nema
govora. Stan mi na Zapadu, a na Istoku
nemam sanse ni za sobicu, ni za bilo
kakav sigurniji posao. Nije losa Amerika,
svakome pruza sanse."
Poznanik G. mi vec duze vrijeme
nagovjestava kako ce "za dva-tri
mjeseca sigurno natrag u Mostar".
Otada su prosle dvije godine, a ona
"dva-tri mjeseca" nikako da
prodju. G. je i dalje u Chicagu, nesto
raducka i sve rjedje spominje povratak.
Stariji bracni par M. i N. stigli, prije
pet mjeseci, u SAD, na temelju poziva i
garancija djece koja su tu vec tri
godine. Djeca rekose kako su roditelji u
Sarajevu bili usamljeni; u Chicagu ce
biti sa svojom celjadi i cuvati unuke. Ni
M. ni N. ne znaju beknuti engleski. Ne
mogu gledati televiziju, ni citati knjige
ni novine, ni razgovarati sa ljudima.
Uhvatila ih dosada, na nju se nadovezala
nostalgija. Jednog dana rekose djeci:
"Kupujte nam povratne avionske
karte. Neka vama vase Amerike, mi idemo
svojoj kuci i svojim ljudima."
Kolega V. pisao mi dvije godine iz Evrope
kako se nikad nece vratiti u Mostar.
"Cijeli zivot sam bio protiv
nacionalnih svrstavanja i ne mogu
prihvatiti takve podjele. Bolje ovdje i
zivuckati nego se tamo trgati izmedu
gradjanskog i novog islamistickog
bica." Prije dva mjeseca stize novo
pismo: "Dragi Mugda, bio sam
dvadesetak dana u nasem lijepom gradu
kojeg ni rusevine nisu mogle nagrditi. Da
znas, zivot nije tako los kao sto se
prica. Nema ni zapjenjenog nacionalizma,
ni fundamentalizma, niti neke nadute
muslimanstine. Odlucio sam: vracam se u
nas Grad sunca. Bice tamo opet
zivota."
I, cujem, vratio se! |
|
