Hidzad Dzudza
IDE CAMAC, U NJEMU BOSANAC
Pismo iz Londona |
Ako ti
bezizlaz postane jedino sto imas, to jos
uvijek nije razlog da budes nesretan.
Dovoljno je samo sjetiti se da ti imas
nesto za razliku od nekih drugih koji
nemaju ni to... Ali i tu treba biti
oprezan. Ako je tacna ona da je najvece
prokletstvo "Dabogda imao pa
nemao", onda ti se moze desiti da
gubljenjem bezizlaza postanes nesretniji
od onoga ko, kao ti, nije ni bio u
bezizlaznoj situaciji...
Nekad je stvarno bolje kad nemas bas
nista!
Sjecam se da sam kao djecak jako volio
logorske vatre kada sam isao sa
izvidjacima na logorovanje na Boracko
jezero.
Vatre su se palile za posebne svecane
veceri. U toku dana donijeli bi i slozili
na sredini kruga dosta zdravih bukovih
cjepanica i pripremili prigodan zabavni
program. Poslije vecere zapalili bi
veliku vatru, posjedali unaokolo i poceli
program zajednickim pjesmama. Kako se
vatra razgorjevala tako je raslo i nase
raspolozenje, dozivljavajuci vrhunac u
saljivom dijelu programa koji je uvijek
bio originalan i najcesce
"skidao" nas same, nase odnose
i ponasanje. Hilma i Laga najcesce su
bili glavni izvodjaci, a Boracko jezero
prolamalo se od naseg smijeha i
aplauza...
Ta zajednicka logorovanja mostarskih i
konjickih izvidjaca na Borackom jezeru
krasne su uspomene. Ostao mi je u
sjecanju veliki broj imena i manji broj
prezimena ondasnje raje, a sto se tice
vjera i nacionalnosti, to niti sam znao,
niti me interesovalo, jer je tada to
bilo, ili se meni cinilo da je bilo,
najmanje vazno. Ono sto sam dobro znao i
razumijevao, bilo je da smo svi bili
Hercegovci i rado se i s ponosom tako
zvali a da je nama, clanovima mostarskog
odreda "Ivo Lola Ribar",
najdraza i najmilija pjesma bila "Mi
smo raja iz Mostara".
Tu su pjesmu svi znali i najcesce je
pjevali. Sjecajuci se svega toga padose
mi nedavno napamet neke od Hilminih sala
sa logorskih vatri za koje mi se ucini da
nakon toliko proteklog vremena i
dogadjaja imaju puno veze sa nasim
danasnjim vremenima i prilikama...
Prica Hilma kako ide, neki dan, neki
covjek ulicom saget gotovo do crne zemlje
i gleda ga odozdo izvracenih i izbecenih
ociju. Hilma se zaustavi pa ga pita sta
mu je, da nije bolestan, a onaj odozdo,
prevrcuci ocima govori da nije. Pita ga
da, onda, nije, nedobog, lud ili mahnit,
a ovaj opet onako presavijen iskolacenih
ociju odozdo mumla da nije ni to. Pita ga
Hilma dalje: treba li mu sta pomoci, a
ovaj odgovara crvenomodrog, natecenog
lica i istih takvih izbuljenih ociju da
ne treba... "Kad se ja malo nize
sagnuh", kaze Hilma, "kad on,
kako se oblacio, provuko ono dugme dole
iz slica od pantalona kroz rupicu gore na
kosulji pod vratom, i jos nije skopco sta
je uradio"...
Za tom istom logorskom vatrom krenu Hilma
malo kasnije da nam recituje neku
"poeziju" i poce teatralno
"Ide camac, u njemu Bosanac!!... pa
ne znajuci kako dalje da nastavi brzo
dovrsi "Boze mili kud ce ovaj
covjek"...
Dosta godina poslije toga, i bez ikakve
veze s tim, u svom monologu "Oj
zivote", glumac Josip Pejakovic
govori "On meni nema Bosne ... on
meni nema Bosne... e ima je vala i vazda
ce je bit i Bosne i Hercegovine"...
Dosta godina i poslije toga, opet bez
ikakve veze s tim, Medjunarodna zajednica
je priznala Bosnu i Hercegovinu kao
samostalnu i nezavisnu drzavu i novu
clanicu Ujedinjenih Nacija. Dvije godine
nakon priznanja Bosne i Hercegovine,
britanski istoricar i publicist,
politicki komentator popularnog dnevnog
lista "Daily Telegraph" i
specijalista za Balkan - Noel Malcolm
publikovao je knjigu "Bosnia - Short
History" ("Bosna - Kratka
Istorija"). Bogato dokumentovana
velikim brojem istorijskih podataka i
cinjenica s pozivom na preko 400 raznih
svjetskih bibliografskih izvora, knjiga
obradjuje prostor i populaciju Bosne i
Hercegovine od predistorijskog doba do
sadasnjih dana. Na 340 strana Noel
Malcolm rigorozno pojasnjava razlicite
mitove nacionalne, religijske i politicke
istorije koji su toliko zamaglili
razumijevanje bosanske proslosti. On
posebno pobija tvrdnje da je rat u Bosni
bio neminovna posljedica "davne
etnicke mrznje" i na strani 149.
govori: "Tek sredinom devetnaestog
vijeka, ne prije, pocela se siriti
moderna ideja nacionalnosti iz Hrvatske i
Srbije na Katolike i Pravoslavne u Bosni
i Hercegovini. Od tri osnovna kriterija
po kojim su se uspostavile i razlikovale
Hrvatska i Srpska nacija - istorija,
jezik i religija - jedino se religija
moze primijeniti na Bosnu i Hercegovinu,
zemlju koja je imala svoju vlastitu,
posebnu istoriju i u kojoj su linije
jezickih mapa prelazile preko svih
religioznih granica. U Bosni i
Hercegovini nikada nije bilo nikakvih
cisto ekonomskih i socijalnih razloga za
neprijateljstva izmedu Katolika i
Pravoslavnih, a njihov odnos prema
Muslimanima najbolje je opisao engleski
pisac E.H. Thomson u knjizi "The
Outgoing Turk: Impressions of a journey
through the Western balkans"
("Odlazeci Turci: Utisci sa
Putovanja kroz Zapadni Balkan") -
London 1897. god.
Komentirajuci 1897. godine odnos
Pravoslavnih i Katolika u Bosni i
Hercegovini prema Muslimanima E.H.
Thomson u toj knjizi kaze: "Cudno je
da oni imaju tako malo mrznje prema
njihovim ranijim tlaciteljima, a
objasnjenje lezi mozda u cinjenici da su
svi oni isti narod. Sta god da je razlog
svi koji su proucavali tu zemlju u tursko
vrijeme slazu se da... su losi odnosi
ljudi bili vise zbog agrarnih nego
vjerskih razloga i ako bi se ovi razlozi
mogli otkloniti, losi odnosi koje su oni
stvorili postepeno bi nestali."
I da ovo nisu napisali svjetski pisci i
istoricari onoga i ovoga vremena, svako
ko je htio, znao je da na podrucju Bosne
i Hercegovine oduvijek zivi narod koji se
zvao i smatrao Bosancima i Hercegovcima.
Rodjeni na tlu Bosne i Hercegovine oni su
se tako osjecali bez obzira na vjeru i
bili ponosni na to. Novija istorija
forsirano je promijenila mnoge stvari
dajuci Bosancima i Hercegovcima imena
Srbi, Hrvati i Muslimani sto je najnovija
istorija promijenila jos u: Bosnjaci,
udaljavajuci ih sve skupa od njihove
Bosne i Hercegovine, a ne priblizavajuci
ih za racun toga nikome i niceme drugom -
ni boljem, ni vlastitijem ni
istinitijem".
I dobro je rekao Pejakovic, pravi i
osvjedoceni Bosanac, da Bosne i
Hercegovine ima i da ce je vazda biti, a
imala je pravo i Medjunarodna zajednica
sto je priznala Bosnu i Hercegovinu kao
cjelovitu i nezavisnu, samostalnu drzavu.
Ima Bosne i Hercegovine i uvijek ce je
biti. I pored surovog rata, harana,
paljena, mucena, silovana, izdrzala je
nevolju i nesrecu i ovaj put kao puno
puta prije i ostala Bosna ponosna, sto je
uvijek i bila.
Cestita majka Bosanaca i Hercegovaca sve
je izdrzala, ali je ostala sama, tuzna i
zalosna bez svoje sludjene i izgubljene
djece, svojih Bosanaca i svojih
Hercegovaca koji joj jedino pripadaju i
cija ona samo i jedino moze biti...
Ja ne vjerujem da je nas Hilma mislio da
bi onaj covjek sa izgledom idiota, ni
bolestan ni mahnit, "radi svoje
smotanosti i loseg kopcanja" sjeban
i sapet, mogao biti njegov Hercegovac ili
Bosanac 90-tih godina...
Ali to vise nije ni vazno. Toliko puno
Bosanaca i Hercegovaca danas plovi po
bijelom svijetu dok u njihovoj zemlji
sidre ladje razni Srbi, Hrvati i
Bosnjaci. I ono Bosanaca i Hercegovaca
sto je ostalo u zemlji nema vise tamo ni
luke ni pristanista; jos idu dalje po
onoj "Plovi barka, duboko je
more" a sve je vise medju njima onih
sto govore "Hvali more, drz'se
kraja"...
... kako god okrenes - "Ide camac u
njemu Bosanac" - jos uvijek izgleda
bolje nego - "Pliva "Mujo"
a obale nema" - ...
Boze mili kud ce ovaj covjek .... |
|
