Miso Maric
BIO JEDNOM JEDAN
MOST |
U utorak 9. novembra 1993. zadesio me
smrtni slucaj u porodici. Do kasno u noc
zvonio je telefon. Sa izrazima saucesca
javljali su se prijatelji i znanci iz
daleka. Sutradan su, po novinama,
osvanule osmrtnice sa fotografijom. Na
toj fotografiji, uprkos bremenu godina,
djelovase mladoliko i dobrodrzece. Jos mu
nije bilo vrijeme umirati. Kad odlaze oni
koje volimo, uvijek je prerano, a kad
umru naprasno, neprirodno, bol zajeca
dublje, zesce i trajnije.
Nad zelenim, kao zdrijebe nestasnim, a
kao zivot vjecnim vodama, u dubokoj
starosti, mucki i sramotno izmasakriran
je najuvazeniji i najvremesniji Mostarac.
Na mjestu gdje se rodio i prozivio 427
dostojanstvenih i vitkih godina,
ljubujuci sa rijekom, i drugujuci sa
ljudima. Prvo ga lani, s ljetom, ranili
neplivaci s lijeve obale, a dokusurili,
isto tako, neplivaci, s desne strane.
Sviraci gusli i pjevaci gangi, svijet
mracan, zao i nesviknut niti mostovima,
niti rijekama, niti gradovima, od kojih
je uvijek zazirao, a kad se steknu uslovi
pljackao i potom rusio i palio, ne bi li
zatro trag.
Nikad se Pariz po Ajfelovom tornju
zaljubljenom u nebo, niti Rim po kupolama
Crkve Svetog Petra na koje nebo prilegne
da se odmori, niti London po Big Benu
koji otkucava koliko nam je vremena
ostalo i upozorava na prolaznost, niti se
ijedan grad poistovjecivao i prepoznavao
po nekoj ljudskoj gradjevini kao Mostar
po mostu kojeg su odnekud zvali Stari. A
ponasao se mladalackije i djelovao
svjezije od svih ostalih mostova Mostara.
Po srodstvu im bijase brat, a po godinama
im je mogao biti cukun – cukun djed.
Svu su mladju bracu smakli prije njega,
na kucnom pragu, pred ocima onih, koji su
ga najvise voljeli. Ispratio ih je sa
tugom, velika je pravda, a mala utjeha
sto pocivaju zajedno u vodama Neretve.
Tako ce zauvijek ostati u zagrljaju
jedine koju su kroz zivot voljeli.
Mostovi su najvjerniji ljubavnici pod
beskrajnom kapom nebeskom.
Mostovi se, inace, grade kako covjek ne
bi morao naokolo. Da preprijeci, da mu je
blize tamo gdje mu se hoce. S mostovima,
obale se rukuju i orodjuju. Mostovi su
okamenjene duse pomrlih duga, nad vodama.
Ni jedna gradjevina, sto je covjek s
pamecu i dusom smisli nema toliko duse
kao most. I nijedna, covjeku i zavicaju
nije tako privrzena kao most. Mostovi od
svih gradevina nose najvise ljudskog u
sebi. Most je najblizi covjekov rodjak. A
opet, ne bi mosta slicnom ovom
mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i
pocesto nalik jedan drugom. A ovaj bi
nalik samo sebi ili mjesecevom luku sto
se ogleda u vodama Neretve, dok je noc
tiha, a mjesecina blaga. Svi mostovi
krvavim betonskim ili zeljeznim
korijenima, pricvrscuju se za obale i
rastu iz njih. Samo je Stari most u
Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
Ovaj je Most sagradjen kao luk
duge.
Ima li mu slicna u svijetu, Boze moj?
Tako je upisano na prvom kamenu polozenom
u temelje 1557. god. Donio je taj most, u
glavi i u srcu, Hajrudin neimar,
mostograditelj po struci, a pjesnik po
dusi. Nosio ga je jos iz rodne Persije.
Prevalio je sa njim besputna kopna i
bezdana mora, nazuljio noge na planinama,
okvasio po rijekama. A tek je tu, izmedju
stjenovitih obronaka brda Hum i planine
Velez, nad plahovitom i tajnovitom vodom
kakvu nikada prije nije vidio, odlucio da
san sazda. Zato most nije samo klesana
krecnjaka, tenelije, raspjevan nad
Neretvom. Vise pjesma nego most.
Vece prije nego sto ce se most osloboditi
skela i svecano uruciti gradjanima, te
1566. god. graditelj Hajrudin krisom, i
nepovratno odlazi iz grada. Most nikada
nece vidjeti. Da li se preplasio susreta
sa sopstvenom ljepotom, ili iz straha da
se njegov previsoko i previtko okamenjen
san ne surva u rijeku, ili je pak bio
ljubomoran na djelo koje ce ga
nadzivjeti, ne zna se. Svi oni koji su
most kasnije vidjali ostajali su
zacudjeni i zadivljeni pred njegovom
carolijom. Pjesnici ga pjevali,
pripovjedaci pripovijedali, slikari
slikali, a obican narod, ko obican narod,
hodao preko njega. Prvi pisani zapis o
mostu ostavio je hodoljubac i putopisac,
Evlija Celebija. Veli:
Eto, neka se zna da sam ja,
bijedni i jadni rob Boziji, Evlija, vidio
i presao sesnaest carevina, ali tako
visokog mosta nisam vidio. On je prebacen
sa jedne na drugu stijenu koje se dizu u
nebo.
Divit ce mu se i putnici namjernici kroz
vijekove. U proslom, putopisci, Bozur i
Somet, a vijek prije njih, na putu za
Istok, zastace pred mostom Francuz Pule i
zapisati:
Njegova je konstrukcija smjelija
i sira od mosta Rialto u Veneciji, iako
most u Veneciji smatraju pravim cudom.
Piscu ovih redova, iz antologije
mostovlja, ta dva leze na dusi, a
nobelovac Ivo Andric zamocice pero u kao
mastilo tamne vode nocne Neretve i
literarno mu se pokloniti.
Oko Mosta okuplja se narod i narasta
grad. Most je mladji od svog grada. Pod
imenom Mostar, grad se prvi put pominje
1. juna 1474. godine na sjednici Vijeca
umoljenih Dubrovacke Republike, gdje se
raspravlja kako darovati mostarskog
subasu, Skendera. Ne zna se kako su
Dubrovcani darivali subasu, ali se zna da
je grad dobio ime po cuvarima prvog
mosta, drvenog, mostarima. Ne zna se
tacno ime koje je Hajrudinov most nosio u
mladosti, ali se tacno zna da se star
nije rodio.
Kroz istoriju, most je bio velika matura
mostarskih mladica na kojem se polagao
ispit zrelosti. Djecaci, kojima se uvijek
zuri da odrastu, otiskivali bi se sa luka
mosta prema vodi. Nakon tri-cetiri
sekunde strmoglava, opasna leta,
isplivali bi na obale, kao odrasli. A
skakale su sa mosta, bjezeci od zivota i
nesretnih ljubavi, Mostarke mlade, naivne
i prelijepe. U zimu su, s juga, od
Dubrovnika i Makarske, stizali galebovi.
Kruzili bi okolo i ispod mosta, a
sirotinjska djeca dijelila su im hljeb.
Nemirni galebovi nad vodom, kao da se
obale grudvaju. Odlazili bi kada pocne
behar. Ako su galebovi pod tim mostom
sjevernim, pronalazili jug, onda je Stari
most u Mostaru bio najjuzniji most
Evrope. Bioloskim busolama galebova
vjerujem vise nego nego svim
kartopiscima, koji su Mostar po mapama,
ucrtavali sjevernije od Dubrovnika i
Makarske.
Eto, toga mosta vise nema. Ubijen nad
vodom, prezivio u ljudima. I sta sada
ciniti? Niti mi se pisalo, niti ove
redove treba iscitavati "IN
MEMORIAM". Mada su Mostarci znali
reci: "Ne daj Boze, da se ovom mostu
sta dogodi. Izgradili bi jos ljepsi i
stariji". Tako lijep i tako star
most, nikada vise ne mozemo napraviti.
Ali mozemo i moramo, kad se ludilo stisa,
ludjacima navuci odgovarajuce kosulje
skrojene od nacionalistickih zastava, a
stvarnim vlasnicima Mostara, gradjanima,
vratiti zlatne kljuceve, Mostu podici
spomenik. Spomenik koji ce svojom
dobrotom, vitkoscu i dostojanstvom biti
potpuno nalik onom kome se podize.
Ozidati ga od bijela tesana kamena zvanog
tenelija, kao sonet nad vodom. Starom
mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i
vjecnog sjecanja, a ljudima i neljudima
kao opomenu, valja podici mlad most. Da
ga probudjena svijest covjecanstva cuva
dok odraste, ojaca, ali i kroz citav
zivot kasniji. Pa i kad ostari. Narocito
kad ostari. Tako ce vjerujem i biti
najpravednije. |
adresirano:
SVIM MRTVIM I PREZIVJELIM
MOSTARCIMA UZIDANIM U NJEGOVE TEMELJE,
SVIM PRIJATELJIMA MOSTARA I PRIJATELJIMA
MOSTOVA KOJI ME ZNAJU CUTI.
U POSMRTNU PRAZNINU NAD NERETVOM,
GDJE JE BIO JEDAN
MOST. |
|
