Dr Predrag Matvejevic
MOST |
Nisam
vjerovao da ce se itko usuditi srusiti
Stari most u mome rodnome gradu. Putovao
sam posljednjih mjeseci po stranim
gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je
unisteno u Mostaru i oko njega, ali ipak
nije ovaj stari. Cinilo se da ce, unatoc
barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao
povijest. Povjerovao sam da ce se, upravo
na temelju vrijednosti i povijesti, naci
neko rjesenje i spasiti ono sto se jos
moze u BiH spasiti. Jos jednom sam bio
naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom casu
raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta,
o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti
njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg
je bio isklesan. Za nj me vezu uspomene
iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga
naprosto "stari", kao sto se
zove oca ili drugara: nalazili smo se
"na starome", kupali se
"pod starim", najhrabriji od
nas skakali su u Neretvu "sa
starog". Ispod njega su stijene koje
Mostarci zovu pecinama:
"Zelenika", nad kojom su rasli
smokva i sipak, "Suplja" pod
kojom je opasni vrtlog
("kapak"), mali i veliki
"Soko", "Glavar"
nalik molu u nekoj maloj luci, veliki
"Duradzik" na kojem su se
djecaci pripremali za "skok sa
cuprije". Na sva ta mjesta slijetali
su galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo zivjeli odavno u slozi unatoc
razlikama. Moji su prijatelji nosili
katolicka, pravoslavna i muslimanska
imena: prepoznavali smo se vise po
osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli
one koji su dolazili sa istocnih ili
zapadnih strana, kad su im razlike bile
vaznije od sloge. Zvali smo ih u srdzbi
"grmaljima" i
"skutorima". Kao da smo slutili
sta ce uciniti od naseg suzivota. Za
vrijeme prethodnog rata drugog svjetskog,
u grad kroz koji su prolazile i harale
vojske strane i domace - Nijemci, ustase,
Talijani, cetnici - uvukao se nocu u
Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih
partizana, bili smo solidarni unatoc
razlikama. Ponosili smo se time: povijest
je potvrdila takve vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto
dobili su rusitelji gradova. Mostar su
poceli rusiti "Srbi", nastavili
"Hrvati" - stavljam ih pod
navodnike da ih razlikujemo od onih
Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se
zajedno s nama stide. Bez obzira na to
tko je "prvi poceo", tko vise a
tko manje srusio ili ubio, jedna se
krivica ne moze opravdati drugom. Svatko
ce odgovarati za se, rusitelji Mostara
kao i Vukovara, mucitelji Sarajeva.
Stari su most konacno srusili, nema vise
dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne.
Nanijeli su time neizmjernu stetu samoj
Hrvatskoj u casu kad ju je svijet poceo
bolje shvacati, prihvacati je kao ranjenu
naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni
isti koje smo i sami navodili kad su
svjedocili o srpskim zlodjelima u
logorima poput Omarske, Manjace, Odzaka
ili Trnopolja, upozorili su nedavno
svijet na postojanje slicnih logora u
Dretelju, Gabeli, Ljubuskom, na strasnom
"heliodromu" kraj sama Mostara.
Postenje nacije ocituje se, uz ostalo, u
spremnosti da prizna zlodjela koja su u
njezino ime pocinjena. To je mozda
najvisi stupanj nacionalnog osjecanja,
istodobno najplemenitiji i najrizicniji.
Uz ratne zlocine koje su pocinile horde
Karadzica i Mladica, spominju se vec
mjesecima ubojstva u Mostaru i
Hercegovini, kao i osvete za njih u
srednjoj Bosni. Mate Boban nece moci
nikoga uvjeriti da je rusenje mosta
nevazni, slucajni incident. On je nedavno
napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna
neukog i neukusnog laskanja, isticuci da
oni ostvaruju njegovu "viziju".
Nisam cuo predsjednikovu ogradu od takvih
rijeci, od rusitelja djela koje je
uvrsteno u bastinu vrijednosti i
povijesti covjecanstva.
Pridruzujem se hrvatskim intelektualcima
koji su zatrazili od predsjednika da
razmisli o ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rusenja Starog mosta u Mostaru
(Feral
Tribune, 16. XI 1993. god.) |
|
