|
8. maj, 2007.: Obračun pra-praunuka i pra-pradjedova
Kraljica Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Njeno Veličanstvo Elizabeta sa mužem Filipom, boravi u petodnevnoj posjeti SAD. Stigla je u državu Virdžiniju gdje su engleski kolonizatori prije 400 godina, na obali Atlantika, utemeljili prvu koloniju Evropljana. Koja je bila polazna tačka osvajanja cijele Sjeverne Amerike. Dvije stotine godina kasnije ujedinjena vojska 13 američkih kolonija pod britanskom vlašću počinje rat za stvaranje i nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država. Njenom vojskom komanduje legendarni Džordž Vašington, prvi predsjednik USA. Pra, pra, praunuci prvih doseljenika Engleza potukli su do nogu tada najsavremeniju i u svijetu najjaču britansku Armiju. Vojsku svojih pra, pra, pradjedova Engleza. I proglasili nezavisnost Amerike.
Gledam na TV kako u Washingtonu, ispred Bijele kuće, drže svečane govore Engleska kraljica i predsjednik Buš. Uz značajni osmijeh, gledajući iskosa u svoju visoku gošću, Buš je podsjeća na taj daleki datum kada su Englezi bili najljući protivnici svojih ”američkih Engleza” i kad su poraženi. Kako su ih pobijedili novopečeni osamostaljeni Amerikanci. Istorija uistinu zna biti prevrtljiva i dvosmislena!
Istovremeno, vijest kako britanski premijer Bler podnosi ostavku. Ponajviše jer je tačna Bušova izjava da je ”Bler najveći prijatelj Amerike među svim svjetskim veličinama”. To je upravo i uklonilo Blera sa političke scene Londona. Umjesto njega dolazi Braun koji više neće biti ”najveći”. Ali kod Francuza pobjeđuje desnica uz izjavu novoizabranog predsjednika Republike Francuske da će ojačati prijateljstvo sa SAD. Tako je barem dio ”neplaćenih” računa Evropa – SAD donekle izravnat.
8. maj, uveče, 2007.: Poplave, tornada, požari…
Florida plamti. Nečuvena brojka od 200 šumskih požara istovremeno koji haraju uzduž i poprijeko floridskog poluostrva. Kiša tamo nije pala već dva i po mjeseca, raslinje se pretvorilo u barut. Ista stvar oko Los Andželesa u južnoj Kaliforniji. Vatrena stihija stigla do predgrađa tog velegrada, prijeti skupim vilama i zoološkom vrtu. U državi Kanzas tornado iza tornada. Jedan je bio najveće snage, pod oznakom F-5. Brzina vjetra u prizemljenom ”lijevku” vertikalnog nebeskog udara iznosila je 340 kilometara na sat. Širina tornada 1.700 metara. Za pet minuta gradić od 1.500 stanovnika pretvoren je u prah i pepeo. Srećom, ”svega” jedanaest žrtava.
Od Meksičkog zaljeva pa prema sjeveru, sve do države Sjeverne Dakote, na liniji od oko 3.000 kilometara Velike središnje ravnice SAD, pljuskovi haraju već nekoliko dana. Nabujale su moćne rijeke Misisipi i Misuri zajedno sa brojnim pritokama. Mnoge ustave uz obalu su popustile, nezaustavljivi vodotoci plave milione hektara zemljišta. Pod vodom su naselja, veliki gradovi, poljoprivredna dobra, stoka, hiljade milja asvaltnih puteva, bolnice, škole, automobili. Je li to smak svijeta – pitaju se vjernici?
Nema vijesti da je u saniranju šteta nakon orgija prirodne stihije učestvovala bilo koja zemlja iz Evrope ili Azije. A kad se u svijetu nešto slično desi svi pogledi okreću se bogatoj Americi. Siromasi uvijek očekuju koju paru iz dlana dobro stojećih.
25. maj, 2007.: Motor kao švajcarski sat
Stičem dojam da se sva Amerika iz temelja trese i raspada na dijelove, kao automobil pred rashodovanje. Ali, znam, takav je utisak lažan. Možda sa tog vozila, u verbalnoj halabuci i političkim dvobojima ”ljutih neprijatelja” Demokrata i Republikanaca, otpadaju dotrajali auspuh, rasklimani blatobrani ili slupani branici. Ti ”plehani” dijelovi se, međutim, daju brzo zamijeniti. Ali motor mu radi kao švajcarski sat. Što više milja prelazi – to je sve uhodaniji, sigurniji i brži. Sigurno da ni američka ”svijeća” neće gorjeti do zore. Ali sudeći po svemu biće još bezbroj zora dok ne počne trnuti.
U demokratskim raspravama mogu se upotrebljavati svakakve, pa i najružnije riječi. I za Predsjednika, i za njegove saradnike, i za senatore, i za ostale ”glavešine”. Tako je uvijek bilo, tako će i biti. Jer zbog toga i postoje dvije najveće stranke – Demokratska i Republikanska. Da bi u ognju njihovih sučeljavanja i svađa bila pronađena najbolja rješenja.
Sve je podložno kritici i negiranju, ali ne i društveno-politički sistem SAD. To je onaj ”motor” mašine koji je nedodirljiv. Kad neko takne u njegove pogonske dijelove – obje strane dižu viku do nebesa i proglašavaju kritičara antipatriotom pa i izdajnikom.
2. juni, 2007.: Sikajde iz plemena Azra
Šećem ispod svoda gustih krošanja i sanjarim kako je život lijep. Pogotovo bez političkih tema! Tog jutra u svim krošnjama neka neobična, jednolična, tiho-zviždukava melodija. Kao kad djeca pušu u dlanovima pritisnutu travku. Ili kao da zundaju bezbrojni rojevi pčela koje nisu ljute. Jer ako su one nečim uzbuđene onda je taj zvuk oštar, nasrtljiv, prijeteći, uhoparajući. A ovaj jutros je smiren, uljuljkava u odsutnu snenost i neku vrstu blaženstva. Podižem oči prema nebu i vidim gotovo na svakom listu nekakve izdužene bube bakreno-zlataste-smeđe boje, veličine tankih obada ili stršljena. Na sjajnim krilima im pozlaćene mikro-rezbarije i mini-gravure, kao da su ih ukrašavali naši umjetnici iz Kujundžiluka. Kasnije javljaju preko televizije da iz zemlje hametice izlaze insekti zvani ”sikajde”, engleski se piše ”cicade”. Ima ih na milione. Taj biološki fenomen se ponavlja svakih 17 godina. Oni žive u obliku larvi u korjenju drveća sve te godine. I hrane se sokovima korjenja. Kad im taj podzemni boravak zaokruži sedamnaestu godinu izlaze kroz okomite rupe koje same buše na površinu zemlje. Skidaju sa sebe ljušturu, razvijaju krila u fazi one fantastične prirodne transformacije od crva do leptira i lete prema listovima. Mužjaci imaju na trbuhu seriju membrana, odnosno svoju ”harmoniku”, i odmah počinju sa izvođenjem svaki svoje zavodničke cikutave melodije da dozovu svaki svoju ženku. Najbliža buba – ”gospođica” leti najbližem ”boj frendu” u ljubavni zagrljaj. Zatim ona ostavlja na drvetu oplođena jajašca. Iz kojih izlaze sićušne larve koje se nekakvim skrivenim stazicama spuštaju u korjenje stabala, da nastave sedamnaestogodišnju tradiciju podzemnog života svojih predaka. Da bi u proljeće 2024. godine, u danu kada temperatura pređe podiok od 17 stepeni celsijusovih ili 60 farenhajtovih, počele sa bušenjem izlaza ka površini. Nakon parenja sve ”sikajde” ugibaju. Poput lososa u planinskim rijekama. O tim sikajdama već danima pričaju stanovnici Čikaga, televizijski, radio i novinski reporteri. Djeca su oduševljena tom invazijom insekata. Ljudi zagledavaju krošnje drveća, osluškuju danonoćne melodije tih došljaka iz podzemlja i raduju se što oni za vrijeme parenja ništa ne jedu, jer bi tokom jednog dana sva čikaška zelen ostala bez lišća.
Razmišljam o čudesima prirode i života. Gotovo sve što je živo kad dođe smrt odlazi u zemlju na vječni počinak. ”Sikajede”, međutim, hrle iz vječne tame podzemlja ka suncu i tu skončavaju u ljubavnoj strasti.
Ko zna, možda to one svojim melodijama izvode partiture naše narodne pjesme o potomcima nekog svog plemena Azra. Koji, kako kaže pjesma, za ljubav živote daju!
3. juni, 2007.: Misis Trejsi i njeni psi
Još jedan sunčani, topli dan. Prilika za duže šetnje našim užim rejonom u community Bensenvil. To je splet malo zakrivljenih, u lukove savijenih i nekoliko kao svijeća pravih asvaltnih ulica, uokvirenih gustim drvoredima visokih krošanja. Tuda kružimo već dvanaestu godinu. Ali malo je stanovnika koje poznajemo po imenima, a ni u jednoj nismo bili na kahvi. Niko nas nije zvao. Susrećemo se u prolazu dok domaćini uređuju travnjake motornim kosilicima, obrezuju velikim električnim makazama živice i dotjeruju lijehe sa cvijećem. U prolazu oni obavezno kažu ”Helou”, što znači ”zdravo”, ili ono uobičajeno ”Hau ar ju duing tudej?”, što ja prevodim riječima ”kako vam teče život danas”?
Obično se zaustavljamo, ja i supruga, pred oniskom kućom na kraju naše uliće Zaklin i popričamo po koju riječ sa već ostarjelim domaćinom Tomom, a ranijih godina i sa njegovom ženom Meri. Susreli smo se s njima prvi put, ja i moja žena, prije dvanaest godina. Pitali su nas odakle smo, gdje stanujemo, kako nam je u Americi, je li bilo strašno u Bosni..? S proljeća, ljeti i prvih sedmica jeseni, dok ne okiši i ne zahladi, redovno u prolazu uz kratke stanke razmjenjujemo slične ili iste rečenice… ”Hvala Bogu da je otoplilo. Mome psu je ime Hani. Vrlo je pitom, slobodno ga pomilujte. Ovog proljeća neće biti cvjetova na ovim stablima, ubio ih led u zametku…” Posljednje dvije godine ne vidimo napolju suprugu našeg poznanika. Objasnio nam je Tom kako je dobila bolove u kostima, teški atritis, ne može da se kreće.
Šetajući okolišem susrećemo staru damu Trejsi. Sjedi na pragu svoje kuće u našoj blizini, okružene zelenilom i cvijećem i drži za uzicu dva psa. Odmah se vidi da su to hrtovi. Visoki, vitki, leđa lučno propetih prema nebu, noge im vitke, tanke, mišićave i dugačke, repovi gotovo bez dlake. Iako smo se već upoznali oni potiho reže dok im se približavam. Ali kad onjušiše zrak ispred mene, prijateljski zamahaše repom, jer su nepogrešivim njuhom utvrdili da se već znamo. Jedan hrt skače kao da je na oprugama i pokušava da me ”zagrli” prednjim šapama. Mlad je, možda mu je tek jedna godinica. Drugi se skljunio, prednje šape mu u zavojima, oči krmeljave, s obje strane tijela izbili obrisi tankih rebara. Njega susrećem već desetu godinu. Vlasnica Trejsi gleda ga samilosno i veli: ”Znate, već je dobro ostario. Ima jedanaest godina. To treba pomnožiti sa sedam pa ćete dobiti njegove ljudske godine. Dakle ušao je, kao i ja, u sedamdeset i sedmu. Ima teški atritis i zaduhu. Pokušavam sa veterinarima da mu produže život još koji mjesec. Njih dvoje su mi najbolji prijatelji. Muž umro, djeca se razišla, prijatelji sve rjeđe navraćaju, a dva hrta – ljubimca uvijek su prisutna u kući. A da znate i meni je sedamdeset sedma. I ja pijem aspirine za artritis, zaduhu i još mnoge druge. Takav vam je život!”
Gospođa Trejsi duboko uzdahnu. A ja samo ćutim. I mislim u sebi: ”E moj ćuko, e moja ostarjela gospođo Trejsi, i ja sam vam tu negdje. Što se tiče starosti, bolesti i aspirina na istoj smo deredži!”
3. juni, 2007.: Zbližila nas smokva
Na jednom raskršću zastajemo ispred zanimljive kuće ”starinskog kova”. Ugledasmo u bašči smokvu koja kvrgavo niče iz velike plastične kante za smeće. Kanta je postavljena na platformu od dasaka koja stoji na četiri točka. Jedan muškarac i jedna žena srednje dobi osmjehujući se posmatraju iz bašče kako mi radoznalo osmatramo smokvu. Muškarac upita: ”Znate li kakva je to voćka? Naziv joj je smokva i ne rastu u Čikagu zbog hladnoća. Mi ovu našu svake zime uguramo u garažu. Njegujemo je jer nas podsjeća na zavičaj.” ”Ja i moj muž mogli bismo o smokvi napisati doktorsku disertaciju” - šali se moja supruga Mira. ”Mi smo, znate, iz Mostara u BiH, koji je najtopliji grad Evrope i okićen je hiljadama stabala smokava!” ”Oh, bravisimo!” – upotrijebi komšija talijansku riječ. ”Vi niste daleko od Italije a mi smo vam porijeklom Talijani. I u nas smokve na svakom koraku. Nego kad ove smokve sazriju u augustu dođite i slobodno uberite koliko hoćete. Nas dvoje, zbog šećerne bolesti, ne smijemo ih ni okusiti, a tako bi smo željeli da možemo!” Nas dvoje oduševljeno prihvati tu ponudu. Zbližila nas je, eto, obična zavičajna smokva!
Uvijek se u takvim trenucima prisjetim našeg mostarskog komšiluka. Znao sam imena svakog drugog susjeda. Preko puta nas stanuju Tase. Ispod nas Sofe. Iznad nas na spratu, Mile Krzman sa suprugom. U drugom traktu drugi Krzman, onaj iz ”Žitoprometa”. Prozori nam gledaju u zgradu i prozore Joze Lepetića i njegove Dide. Ako uđem u Tasine bašče vidim balkon i dva prozora stana Franćeske i Safeta Spahića, koji su nam i ovamo u komšiluku. Na osmom spratu naše zgrade živi majka Omera i Bedže Mesihovića. U drugom krilu zgrade doktor Topuzović i novinar Hadrović. I tako dalje, itd. Sve je znano, kod svakog i nenajavljen možeš otići na kahvu. A u mom bensenvilskom susjedstvu nema međusobnih posjeta niti prepoznavanja po imenima. Stanovnici su, nema šta, ljubazni u prolaznim razgovorima. Ali sve se završava na tim verbalnim dodirima sa razdaljine.
4. juni, 2007.: Mate Boban i Pinočeo
Počesto mi se pridruži stanar naše zgrade Litto Barazza migrant iz Čilea, potomak drevnih Inka. To je onaj Litto o kojem sam pisao prije šest godina. Kada se useljavao u našu zgradu. Pomogao sam mu da unese ormare i madrace za ležajeve. Pitao sam ga odakle je, on odgovorio: Iz Čilea. Onda on mene upita odakle sam, ja uzvratih: iz Bosne. Dodadoh da sam novinar. On uzvrati da je i on pisao za studentske novine a uz to i poeziju koja mu je duhovna strast i dan danile. Ja rekoh da sam bio u koncentracionom logoru Mate Bobana. Litto uzvrati da je i on bio u koncentracionom logoru diktatora Pinočea. Ja dopunih moje izlaganje napomenom da sam stigao kao imigrant u SAD 1995. godine. Litto reče da je njega iz kazamata izvukla jedna humanitarna organizacija SAD i dovela u Ameriku 1978. godine. Ispade da su nam sudbine i zanimanja gotovo podudarni.
Taj Litto, pjesnik i metalski radnik, zanimljiva je ličnost. Nakon 27 godina rada u jednoj kompaniji za proizvodnju mašina dobio je otkaz. Jer nije bilo dovoljno posla za sve radnike. U Americi za otkaz postoji, po meni, vrlo ružna riječ. Litto je naime ”fajed” iz tvornice. A to ”fajed” proizilazi iz riječi ”faje” koja znači ”vatra”. Dakle Litto, kao i stotine hiljada drugih radnika kojim se uručuju otkazi bez objašnjenja, jednostavno su ”izvatreni” iz kolektiva u kojim su godinama radili. Tako je to u kapitalizmu. Ali Litto ne kuka mnogo zbog toga. O čemu god da govori u njega je na širokom, blago jagodičastom licu potomka drevnih Inka, isto tako širok, čini se apsolutno bezbrižan osmijeh. Nedavno je, kako je poznato, umro nekadašnji tiranin i satrap Čilea, Littov progonitelj Pinoče. Sudili su ga petnaestak godina ali ga nikad nisu osudili zbog njegovih nedjela. Litto mi o tome govori uz svoj obavezni osmijeh. Ali odmah zatim reče: umrla je istog dana u Čileu i moja majka, bilo joj je blizu stotinu. Na licu mu opet osmijeh, istina osjenčen tanjušnom koprenom tuge.
Poslije tog događaja koji se zove ”fajed” odnosno ”izvatren” s posla, Litto je konkurisao na mnogo mjesta. Prime ga na mjesec dva, dok fabrika ima posla, pa opet Litto ”fajed”.
Jednom, drugi put, peti put. I uvijek mi Litto o tome priča bezbrižno, uz osmijeh cijelog lica i oba, južnoamerikanski tamna oka. Naši ljudi u Americi to ”fajed” rimaju tragično. Jer biti bez posla znači ostati bez zarade, bez zdravstvenog osiguranja i ulaganja u penzijske fondove. A nema radničkog savjeta da se žališ. Za Litta kao da to ne postoji. On je nekakav čudni izuzetak. Ne žali se na besparicu, ne pita se kako će platiti kiriju, telefon, internet i televiziju. Ne pokazuje zabrinutost, ne napada okrutnost kapitalizma. Umjesto toga čita mi svoju najnoviju pjesmu. Najprije na španskom, pa prevodi na engleski. I stalno mu bljeskaju zubi ispod bezbrižnog osmijeha. Zbog toga mi je Litto, sa svojim neiscrpnim optimizmom, legao na srce. Kad god supruga Mira napravi pitu ili kakav naš pirijan, odnesem komšiji jednu dobru porciju. Zbog toga je, meni prognaniku, taj prognanik Čileanac najbolji prijatelj u cijeloj zgradi i cijelom Bensenvilu. Nije prognanička krv voda!
5. juni, 2007.: Aristokrata u ptičijem carstvu
Danas se temperatura popela čak na 29 stepeni Celzijusovih. Odnosno 90 Farenhajtovih kojim se mjere toplota i hladnoća u SAD. Odlučih se na malo dužu šetnju od 3 milje iliti oko 5 kilometara. Do jedne velike, vještačke bare u istočnom susjedstvu. Koju ja i žena Mira zovemo jezerom. Jer je barem pet puta veća od Boračkog jezera. U njoj je mnogo divljih pataka, divljih gusaka, nemirnih galebova, visokih čaplji i po koji labud. Hoću opet da vidim onog labuda – usamljenika. Ako i on već nije odletjeo na sjever, prema Arktiku, odakle jata selica stižu svake kasne jeseni.
Vidim, kao i obično, obrise njegovih elegantnih bjelina među tankim trskama, na uskom sprudu šodera, uz mutnjikavu vodu. Zašto nije odletjeo na sjever sa ostalim selicama? A šta ako je bolestan ili ranjen pa ne može razmahnuti krilima i krenuti nebeskom stazom dugačkom 2.500 kilometara? Nikad ga nisam vidjeo da leti preko te prostrane bare. Sve do nedavno uz njega je bio još jedan labud. Ako je ovaj moj ženka, onda je taj bio mužjak. I obratno. Sada mu nema družice ili druga. Da li je, uistinu, ovaj moj bolestan ili ranjen pa ne može da leti? Možda je ostario pa ga je napustio ”bračni drug”? I našao sebi drugog supružnika? A šta ako on, možda ona, poput bogatašice Pariz Hilton hoće da igra neku svoju posebnu ulogu na prostorima naše bare? Prema njemu jata patkica izgledaju ništavno. On ih nikad ni ne pogleda sa svojih bijelih visina. Čak ni guske, mnogo krupnije, ne mogu ni prisoliti ljepoti i eleganciji njegovih raskošnih oblika. Vidi mu samo dugačkog, elegantnog vrata, isprevijanog u figuru kojom se označava američki dolar ($)! Imam utisak da se namjerno aristokratski šepuri kako bi pokazao svim ostalim pticama šta je stvarno prava ptica! Ako već ne može letjeti u stanju je, prizemljen, uspješno igrati ulogu snoba, odnosno pticu iz visokog ptičijeg društva.
Ne mogu da odgonetnem zbog čega sam se vezao za tog labuda? Zašto razmišljam o njegovoj sudbini kao da je ljudsko biće? Možda zbog toga što je i on, poput mene, emigrirao u Ameriku iz dalekih predjela. On sa ledenog sjevera Kanade, jer ga je ”etnički očistila” surova zima, ja sa toplog mostarskog juga Evrope, očišćen surovom nastranošću balkanskih nacionalističkih mentaliteta. I što ima nečeg zajedničkog u našim raspoloženjima i mislima. Jer, siguran sam, da i ptice na neki način misle.
Labud mašta o svježijoj klimi dalekog sjevera.
Ja sanjam o ljepotama toplina juga i dragim omorinama Mostara. Prema kojem, u mašti, često uzlijećem. Ali za pravi let kao da su i meni, kao i mom labudu, polomili krila. iza mene je otvrdli pepeo prošlosti. Ali, nažalost, ne polijeće Feniks iz svakog pepela.
|