|
Nije popularno uvjeravati ljude da grijeshe, a visokoetichni Fehrat Hrustic' nesmiljeno rabi osobni primjer i uvjerava nas da nismo shvatili i moralno postupili, iako jeste i o nama rijech. Biti pri tome ironichan, znachi i biti ogorchen, shto samo otezhava poziciju:
Zvijezda je gugutala
A pas se ogledao
U njenom vodenom oku
I polako se
Svojim jezikom Cheshljao
Zalajao je mislec'i
Da je vec' dovoljno lijep
A zvijezda je i dalje
Gugutala
Gugutala
(Pas i zvijezda).
Osim svega, samo pjesnik je spreman sve naprijed recheno usmjeriti na sebe samim naslovom knjige koju potpisuje: Moc' nemoc'i. Priznati moc' kao nemoc', znachi priznati i besmisao svoje tezhnje i tezhnju kaonicheovski intoniran paradoks. Ali, jednako, nije svachije osjetiti obesmishljenost sopstvenog nastojanja i moc'i tek, kako bi se stiglo do svoje nemoc'i kao izvorishta i mjere stvarne snage. Tada, treba biti zreo i mudar i shvatiti koja je snaga ustvari, imati sposobnost za tu vrstu priznanja i spoznaju, kako su nemoc'ni jachi od moc'nih do mjere, pa upravo oni mogu sve izdrzhati.
Dakako, to biva samo trenutkom radosti koja pjesnika uvodi u prostor nove spoznaje, u slijedec'i nivo, koji je tek, krug paklenog izgaranja.
* * *
Fehrat Hrustic' nije od jucher. Njegove reference su neporecive. Obrazovan, s nauchnim zvanjem. Pjesnik. Pripovjedach. Esejist. Publicist. Autor nauchnih radova. Ali, u trenutku obesmishljenosti sopstvenog dosega pozicije moc'i, mudrachki se dosjec'a kako je snaga u malim stvarima i provjerenoj sposobnosti da se bude i mali i na najmanjem mjestu, ali da se bude stvaran. Najvec'a snaga je u samom pochetku, kada se na moc' nije ni pomishljalo. Jer, uman chovjek vidi kako nestvarna je moc' i kako je, svako zaustavljanje djelatnog ljudskog duha jednako smrti i nemoc'i. Zatim, s tom svijeshc'u, s tom vrstom priznanja samome sebi, pozicija ponovo postaje djelatna i stvarna. Ovaj proces je neporecivo iskustvo smrti.
Tako saznajemo, da je Fehrat Hrustic' od tih, ipak ne bash chestih ljudskih pojava koje su prije osobnoga kraja shvatile, kako kraj ne postoji i kako je to umishljena, ljudska kategorija. Ova visokovrijedna spoznaja dolazi iz susreta sa smrc'u. Treba stvarne snage, pa se izjednachiti s vjechnim saobrazhavanjem Svega, jer, takva snaga podrazumijeva slobodu i stvarnu ljudsku sposobnost ulaska u Vjechnost. Aludirajuc'i na nashu drushtvenu stvarnost, Hrustic' ispisuje alegorichnu pjesmu:
Noc'u u shumi
Duge rasprave
vode zvijeri
Na kraju
Najvec'a i najjacha
Riknu
Najmanja
Najslabija
Od straha se stisnu
Kasnije
Pred zoru
Ptice se pjesmom
Rugaju slici
(Noc'u u shumi).
Dakako, chovjekovo nije uopc'e da bude zvijer! A ako uopc'e i ishta mozhe biti, neka bude ptica!
Fehrat Hrustic' je chovjek neupitne intelektualne snage i visoke etichnosti, ali i stvarnoga pjesnichkog dara. Rizichna pjesnichka moguc'nost, njegovome se djelatnom duhu javlja kao spasonosna opcija, jer ne sumnja u sebe. Tako, u teshkom trenutku zasic'enosti i indignacije zbog svega shto dozhivljava u degradiranom drushtvenom miljeu, a shto izgleda tako kako vidi i u chemu silom prilika sudjeluje, bira pjesmu kao izlaz i opciju koja c'e mu sachuvati ljudskost. Njegova moguc'nost je cjelovit i paralelan svijet. Taj trenutak u ljudskom zhivotu, jeste i priznanje pjesmi, pa tako, nadasve, priznanje Fehratu Hrustic'u – pjesniku, koji je izabrao najstvarniju i najdublju ljudsku opciju. Pjesma je njegov vidik postala. Djelatni duh Fehrata Hrustic'a, izvrshio je nepogrjeshiv izbor. Pjesma je jednom sjajnom chovjeku, koji se nezasluzheno nashao u shkripcu, postala izlaz i spas. Sinkretichna, kakva jest, pjesma je i dramatichna i narativna jer je ispovijedna, a lirska do spajanja i srastanja svih knjizhevnih vrsta i rodova u stih. Pjesma je moc'na, a ne pomoc'na forma i opcija.
Ustvari, tako se jedan samosvojan i samosvjestan, sasvim izuzetan chovjek, Fehrat Hrustic' – osobno samospasio u trenutku kad je bilo vrlo upitno: mozhe li uopc'e izdrzhati to u shta se upustio i u chemu sudjeluje. Potom, mozhe li i nadalje sudjelovati u tome, a ostati svoj. Pjesma mu je potvrdila identitet i on se uspravio osokoljen kao ostrvo smislene ljudskosti, osjetivshi koliko je prirodna pozicija u kojoj iznova prepoznaje stvari, zachudio se shto je sebi postavljao uopc'e izlishna pitanja, shto je pristao uc'i u taj c'orsokak.
Fehrat Hrustic' se sa sobom i zhivotom suochava bez zazora, a ishod saopc'ava lirski snazhno i ekspresivno, duboko istinoljubivo i samouvjereno, pa mu pjesma dodje umjetnichki autohtona, mada cjelinu teksta mozhemo chitati i kao skasku, parodiju o drushtvenoj stvarnosti, politichkom jadu i bezumlju i ljudskom nesnalazhenju.
Bez sumnje, u jednom nivou, zhivot je i obavezno rastajanje od naslijedjenih, iz mladosti ponijetih iluzija za kojima se tragalo dugo i uporno, radi kojih se odricalo dostupno i moguc'e, ali, istodobno i predano radilo na stvaranju novih sanjarija. Rijech je o intimnom i krajnje osobnom procesu u kojem chovjek ostaje nasamo sa sobom, a pjesma mu postaje jedina opcija opstajanja i prezhivljavanja. Rijech je o susretu s nemilosrdjem, ochi u ochi. Tako pjesnik ni sebe ne shtedi.
Nije to, nikako, sasvim kontroliran proces. Naprotiv. Rijech je o odnosu nuzhde, neizbjezhnosti i zhelje, izboru manjega zla. Tek potom i o prihvatanju poraza i privikavanju na zemlju. Ali, usudit c'emo se i kao dokaz rec'i: za sve nas isti je put i svima je odredjen dan. Postoje ljudi koji ne dozhive, a ako dozhive da ne prezhive, taj trenutak spoznaje, jer je katastrofichan. Susret nasamo sa sobom, tezhi je od svih susreta na zhivotnom putu.
Fehrat Hrustic', dakle, napisao je knjigu pjesama Moc' nemoc'i, koja vec' u naslovu, metaforom zavrc'e isto pitanje ukrug. Jer, moc' je nemoc' i nemoc' je moc', a neprijeporno je svjedochenje i dokaz o stvarnim chovjekovim sposobnostima da se suochi sa zhivotom i ostane svoj. U trenutku nemoc'i Hrustic' priznaje kako je nemoc'na moc'. Niti je ozhaloshc'ena moc', niti se raduje nemoc'. Kao i uvijek, sve je u Fehratu. Sve je u nama, koji smo, nerijetko mislili i pomishljali isto shto i Fehrat, ali nismo uspijevali izvuc'i crtu spoznaje do kraja i od svoje muke napraviti pjesmu. Mozhda smo, ponekad, simplificirali moguc'nosti spoznaje i dovodili se u stanje patnje. Zhivot je nemilosrdje. Dakako, najvazhnija stvar je, shvatiti upravo to. I konachno, krenuti svojim putom pobjedjujuc'i sebe za svoj grosh. Jer:
Upropastili su utege
Pa ne mozhemo vagati
Njihove promashaje
Poslije se osilili
Jashuc'i mutne oblake
(Shta sve oni mogu).
Vrijeme je opc'e hipokrizije, vidi jasno pjesnik, a ne pristaje, da njemu naochigled, od nemorala grade vrline.
* * *
Kada se i njemu uchinilo da c'e zbog svega stati i odustati, Fehrat Hrustic' se upitao o razlozima, izvrshio je detaljno pospremanje svoje dushe i brizhljivu inventuru svega shto ga chini, a potom osnazhen u svome uvjerenju i svojoj nemoc'i nastavio put. Ustvari, oteo se nasilju politichkih nebuloza koje su prijetile da c'e ga smrviti. U pjesmi je nashao snagu. U slobodnom stihu zanovio je svoju moguc'nost. Identificirao je svijet bezumlja kao uzrok osobne patnje, prihvatio je borbu i krenuo ispochetka u novi krug, dobronamjeran i chist. Ova knjiga c'e zauvijek svjedochiti o tome i pokazivati put, otvarati izlaz.
Prosinca, 2006.
|