|
Nije popularno uvjeravati ljude da griješe, a visokoetični Fehrat Hrustić nesmiljeno rabi osobni primjer i uvjerava nas da nismo shvatili i moralno postupili, iako jeste i o nama riječ. Biti pri tome ironičan, znači i biti ogorčen, što samo otežava poziciju:
Zvijezda je gugutala
A pas se ogledao
U njenom vodenom oku
I polako se
Svojim jezikom Češljao
Zalajao je misleći
Da je već dovoljno lijep
A zvijezda je i dalje
Gugutala
Gugutala
(Pas i zvijezda).
Osim svega, samo pjesnik je spreman sve naprijed rečeno usmjeriti na sebe samim naslovom knjige koju potpisuje: Moć nemoći. Priznati moć kao nemoć, znači priznati i besmisao svoje težnje i težnju kaoničeovski intoniran paradoks. Ali, jednako, nije svačije osjetiti obesmišljenost sopstvenog nastojanja i moći tek, kako bi se stiglo do svoje nemoći kao izvorišta i mjere stvarne snage. Tada, treba biti zreo i mudar i shvatiti koja je snaga ustvari, imati sposobnost za tu vrstu priznanja i spoznaju, kako su nemoćni jači od moćnih do mjere, pa upravo oni mogu sve izdržati.
Dakako, to biva samo trenutkom radosti koja pjesnika uvodi u prostor nove spoznaje, u slijedeći nivo, koji je tek, krug paklenog izgaranja.
* * *
Fehrat Hrustić nije od jučer. Njegove reference su neporecive. Obrazovan, s naučnim zvanjem. Pjesnik. Pripovjedač. Esejist. Publicist. Autor naučnih radova. Ali, u trenutku obesmišljenosti sopstvenog dosega pozicije moći, mudrački se dosjeća kako je snaga u malim stvarima i provjerenoj sposobnosti da se bude i mali i na najmanjem mjestu, ali da se bude stvaran. Najveća snaga je u samom početku, kada se na moć nije ni pomišljalo. Jer, uman čovjek vidi kako nestvarna je moć i kako je, svako zaustavljanje djelatnog ljudskog duha jednako smrti i nemoći. Zatim, s tom sviješću, s tom vrstom priznanja samome sebi, pozicija ponovo postaje djelatna i stvarna. Ovaj proces je neporecivo iskustvo smrti.
Tako saznajemo, da je Fehrat Hrustić od tih, ipak ne baš čestih ljudskih pojava koje su prije osobnoga kraja shvatile, kako kraj ne postoji i kako je to umišljena, ljudska kategorija. Ova visokovrijedna spoznaja dolazi iz susreta sa smrću. Treba stvarne snage, pa se izjednačiti s vječnim saobražavanjem Svega, jer, takva snaga podrazumijeva slobodu i stvarnu ljudsku sposobnost ulaska u Vječnost. Aludirajući na našu društvenu stvarnost, Hrustić ispisuje alegoričnu pjesmu:
Noću u šumi
Duge rasprave
vode zvijeri
Na kraju
Najveća i najjača
Riknu
Najmanja
Najslabija
Od straha se stisnu
Kasnije
Pred zoru
Ptice se pjesmom
Rugaju slici
(Noću u šumi).
Dakako, čovjekovo nije uopće da bude zvijer! A ako uopće i išta može biti, neka bude ptica!
Fehrat Hrustić je čovjek neupitne intelektualne snage i visoke etičnosti, ali i stvarnoga pjesničkog dara. Rizična pjesnička mogućnost, njegovome se djelatnom duhu javlja kao spasonosna opcija, jer ne sumnja u sebe. Tako, u teškom trenutku zasićenosti i indignacije zbog svega što doživljava u degradiranom društvenom miljeu, a što izgleda tako kako vidi i u čemu silom prilika sudjeluje, bira pjesmu kao izlaz i opciju koja će mu sačuvati ljudskost. Njegova mogućnost je cjelovit i paralelan svijet. Taj trenutak u ljudskom životu, jeste i priznanje pjesmi, pa tako, nadasve, priznanje Fehratu Hrustiću – pjesniku, koji je izabrao najstvarniju i najdublju ljudsku opciju. Pjesma je njegov vidik postala. Djelatni duh Fehrata Hrustića, izvršio je nepogrješiv izbor. Pjesma je jednom sjajnom čovjeku, koji se nezasluženo našao u škripcu, postala izlaz i spas. Sinkretična, kakva jest, pjesma je i dramatična i narativna jer je ispovijedna, a lirska do spajanja i srastanja svih književnih vrsta i rodova u stih. Pjesma je moćna, a ne pomoćna forma i opcija.
Ustvari, tako se jedan samosvojan i samosvjestan, sasvim izuzetan čovjek, Fehrat Hrustić – osobno samospasio u trenutku kad je bilo vrlo upitno: može li uopće izdržati to u šta se upustio i u čemu sudjeluje. Potom, može li i nadalje sudjelovati u tome, a ostati svoj. Pjesma mu je potvrdila identitet i on se uspravio osokoljen kao ostrvo smislene ljudskosti, osjetivši koliko je prirodna pozicija u kojoj iznova prepoznaje stvari, začudio se što je sebi postavljao uopće izlišna pitanja, što je pristao ući u taj ćorsokak.
Fehrat Hrustić se sa sobom i životom suočava bez zazora, a ishod saopćava lirski snažno i ekspresivno, duboko istinoljubivo i samouvjereno, pa mu pjesma dođe umjetnički autohtona, mada cjelinu teksta možemo čitati i kao skasku, parodiju o društvenoj stvarnosti, političkom jadu i bezumlju i ljudskom nesnalaženju.
Bez sumnje, u jednom nivou, život je i obavezno rastajanje od naslijeđenih, iz mladosti ponijetih iluzija za kojima se tragalo dugo i uporno, radi kojih se odricalo dostupno i moguće, ali, istodobno i predano radilo na stvaranju novih sanjarija. Riječ je o intimnom i krajnje osobnom procesu u kojem čovjek ostaje nasamo sa sobom, a pjesma mu postaje jedina opcija opstajanja i preživljavanja. Riječ je o susretu s nemilosrđem, oči u oči. Tako pjesnik ni sebe ne štedi.
Nije to, nikako, sasvim kontroliran proces. Naprotiv. Riječ je o odnosu nužde, neizbježnosti i želje, izboru manjega zla. Tek potom i o prihvatanju poraza i privikavanju na zemlju. Ali, usudit ćemo se i kao dokaz reći: za sve nas isti je put i svima je određen dan. Postoje ljudi koji ne dožive, a ako dožive da ne prežive, taj trenutak spoznaje, jer je katastrofičan. Susret nasamo sa sobom, teži je od svih susreta na životnom putu.
Fehrat Hrustić, dakle, napisao je knjigu pjesama Moć nemoći, koja već u naslovu, metaforom zavrće isto pitanje ukrug. Jer, moć je nemoć i nemoć je moć, a neprijeporno je svjedočenje i dokaz o stvarnim čovjekovim sposobnostima da se suoči sa životom i ostane svoj. U trenutku nemoći Hrustić priznaje kako je nemoćna moć. Niti je ožalošćena moć, niti se raduje nemoć. Kao i uvijek, sve je u Fehratu. Sve je u nama, koji smo, nerijetko mislili i pomišljali isto što i Fehrat, ali nismo uspijevali izvući crtu spoznaje do kraja i od svoje muke napraviti pjesmu. Možda smo, ponekad, simplificirali mogućnosti spoznaje i dovodili se u stanje patnje. Život je nemilosrđe. Dakako, najvažnija stvar je, shvatiti upravo to. I konačno, krenuti svojim putom pobjeđujući sebe za svoj groš. Jer:
Upropastili su utege
Pa ne možemo vagati
Njihove promašaje
Poslije se osilili
Jašući mutne oblake
(Šta sve oni mogu).
Vrijeme je opće hipokrizije, vidi jasno pjesnik, a ne pristaje, da njemu naočigled, od nemorala grade vrline.
* * *
Kada se i njemu učinilo da će zbog svega stati i odustati, Fehrat Hrustić se upitao o razlozima, izvršio je detaljno pospremanje svoje duše i brižljivu inventuru svega što ga čini, a potom osnažen u svome uvjerenju i svojoj nemoći nastavio put. Ustvari, oteo se nasilju političkih nebuloza koje su prijetile da će ga smrviti. U pjesmi je našao snagu. U slobodnom stihu zanovio je svoju mogućnost. Identificirao je svijet bezumlja kao uzrok osobne patnje, prihvatio je borbu i krenuo ispočetka u novi krug, dobronamjeran i čist. Ova knjiga će zauvijek svjedočiti o tome i pokazivati put, otvarati izlaz.
Prosinca, 2006.
|