|
Treba pomenuti i lingvističko učenje nazvano neososirijanstvo odnosno škola glosematičara (tip strukturalizma). Paralelno sa postojanjem evropskog strukturalizma postojala je i strukturalna epoha američke lingvistike na Jelskom univerzitetu. Ova strukturalistička škola poznata je pod nekoliko termina: jelska škola, blumfildovci i distribucionalisti. Amerikance kao i glosematičare, sa kojima imaju najviše dodirnih tačaka, interesuje raspored jezičkih jedinica – distribucija.
Najznačajniji događaj u prošlosti američke lingvistike, bio je dolazak najeminentnijeg pražanina Romana Jakobsona u Ameriku. Harvardski centar je postao najreprezentativnije uporište pražana. Razlike između jelske i harvardske škole su bile izrazite. Pražani su osim insistiranja na prvorazrednoj vrijednosti proučavanja distinktivnih obilježja, priznavali i primjenjivali distribucionalne kriterije u jezičkoj analizi. Amerikanci su ostajali pri kriteriju distribucije, pokušavajući čak i fonološka proučavanja postaviti na tu bazu.
Polazeći od fundamentalnih postavki F. de Sosira i pražana francuski lingvista A. Martine izgradio je svoj pogled na jezik. Tako je uočavanje fonema kao distinktivnih jedinica stalno prisutno u njegovim lingvističkim razmišljanjima, zatim artikulacija (smatra da se jezik odlikuje dvostrukom artikulacijom). Uvodi pojam moneme i sinteme te sintematike kao grane funkcionalne lingvistike.
Značaj Romana Jakobsona za dalji razvoj fonoloških studija
Pojava Romana Jakobsona u lingvistici predstavlja najznačajniji događaj u prošlosti lingvističkog strukturalizma. Pripadao je praškoj lingvističkoj školi. Zajedno sa Trubeckim smatra se začetnikom filologije. Jakobson je poznat, prije svega kao teoretičar distinktivnih obilježja. Pod ovim pojmom ”treba razumeti ono svojstvo jednog glasa na osnovu kojeg taj glas stoji u fonološkoj opoziciji prema drugom glasu”.1 Dakle Jakobsonu distinktivna obilježja služe da obilježe razliku u značenju. Kad slušalac u jednom engleskom društvu prilikom upoznavanja prvi put čuje, iako govori engleski, neko ime npr. Ditter, on taj neprekidni zvučni tok rastavlja na određeni broj sukcesivnih jedinica. Tako četiri uzastopne jedinice svodi na /d/+/í/+/t/+/ə/. Svaka od ovih jedinica pruža mu određeni broj parnih alternativa koje imaju diferencijalnu vrijednost u engleskom jeziku. S obzirom da u Njujorku postoje porodična imena slična navedenom, poput Pitter, slušalac uočava razliku. Par /pítə/ i /dítə/ ilustruje dvije minimalne razlike koje se zajednički pojavljuju: gravisnost nasuprot akutnosti i napetost nasuprot opuštenosti.
Lingvistička analiza svodi kompleksne govorne jedinice na morfeme kao najmanje nosioce značenja a potom na nedjeljive komponente zvane distinktivna obilježja pomoću kojih se morfeme međusobno razlikuju. Dakle, treba razlikovati dva nivoa jezika i lingvističke analize: semantički nivo i nivo distinktivnih obilježja. Prvi uključuje i jednostavne i značenjske jedinice a drugi ”sve one jednostavne i kompleksne jedinice koje služe prosto za to da se pomoću njih međusobno razlikuju, izdvoje ili dovedu do punog izražaja mnogostruke značenjske jedinice”.2 Bilo koje distinktivno obilježje uzeto zasebno nameće izbor između dva člana jedne date opozicije. ”Tako se, na primjer, gravisni glasovi suprotstavljaju akutnima u percepciji slušaoca po tonalnosti kao glasovi (relativno) niske tonalnosti glasovima sa (relativno) visokom tonalnošću; gledano iz fizičkog aspekta, oni stoje u opoziciji po odgovarajućoj distribuciji energije na krajevima spektra, a iz motoričnog – po odgovarajućem obimu i obliku rezonatora.”3
Da bi pojasnio upotrebu termina opozicija, Jakobson navodi slučajeve kada samo jedna od dvaju povezanih alternativa odgovara poruci oko koje je slušalac u nedoumici /bítə/ ili /dítə/. Međutim kada se prilikom izgovora u neposrednoj blizini nađu dvije jedinice tipa /pi/ dolazi do kontrasta gravisnosti i akutnosti. U sekvenci /tu/, također, imamo kontrast ali obrnutim redom. Termini opozicija i kontrast su dvije razine manifestacije istog principa polarnosti čija je uloga u organizovanju jezičkih jedinica sa distinktivnom funkcijom značajna.
Kad slušalac primi poruku, on je povezuje s kodom koji uključuje sva distinktivna obilježja i sve njihove međusobne kombinacije realizovane u skupu obilježja nazvanih fonema kao i sva pravila za ulančavanje fonema u sekvence. Tako na primjer, kada ”lice koje govori samo engleski čuje ime kao što je /zítə/, ono ga identifikuje i asimilira bez teškoće čak ako ga i nije nikad ranije čulo”.4 Međutim ta ista osoba će kad čuje riječ /ktítə/, biti sklona da je iskrivi zbog neprihvatljive konsonantske grupe ili recimo, riječ /mýtə/ ”gdje druga po redu fonema sadrži distinktivno obiležje nesvojstveno engleskom jeziku”.5
U raznim prilikama distinktivno opterećenje fonema se smanjuje u odnosu na slušaoca, te je govornik oslobođen od izgovora svih glasovnih distinkcija koje bi inače morale biti prisutne u datome iskazu. Tako na primjer, prilikom nejasnog govora priličan je broj zanemarenih obilježja, ispuštenih fonema i uprošćenih sekvenci. Odnosno, usmenom saopćavanju zvukovna strana jezika može biti isto toliko eliptična koliko i sintaksička konstrukcija. Ali, isto tako, taj eliptični izraz govornik može lahko prebaciti u eksplicitan govorni oblik. Jakobson navodi kako ”većina Amerikanaca obično ne razlikuje /t/ i /d/ u poziciji između naglašenog i nenaglašenog vokala u engleskom jeziku, ali ih jasno izgovara kada se javi opasnost da dođe do zbrke zbog homonima: Gospodin Bitter /bítə/ ili Bidder /bídə/?”
Jakobson potom govori o lingvističkoj disciplini nazvanoj na engleskom fonemika (ili na puritanskom fonematika), te u Evropi fonologija ili funkcionalna fonetika. Nazivu fonologija Jakobson daje prednost radi lakše primjene na sve vrste lingvističkih funkcija koje obavlja glas; dok je naziv fonemika pogodan za oznaku glavnog dijela fonologije koji se bavi distinktivnom funkcijom glasova. Dolazimo i do pojma fonetika. Naime, ona nastoji da prikupi detaljna obavještenja o cjelokupnom glasovnom materijalu u pogledu njegovih fizioloških i fizičkih osobina da bi fonemika i fonologija primjenom lingvističkih kriterija odabrale i klasificirale taj prikupljeni materijal. Stvarno lingvističko proučavanje ovih invarijanti počelo je sedamdesetih godina XIX vijeka a razvilo se poslije Prvog svjetskog rata paralelno sa širenjem principa invarijantnosti u prirodnim naukama. 1939. godine pojavili su se radovi Trubeckog i van Vijka u kojima se daju osnove opće fonologije.
Presudno pitanje za uzajamnu povezanost i razgraničenje fonologije i fonetike je pitanje prirode odnosa između fonoloških fenomena i zvuka. Jakobson navodi Blumfildovo viđenje fonema jednog jezika u kojem stoji da to nisu samo glasovi već prosto elementi tih glasova koji se realizuju u nekakvim skupovima. Govornik je naučio da pravi pokrete koji proizvode glas tako da su sva distinktivna obilježja prisutna u zvučnim talasima, a slušalac je naučio da ih izdvaja iz ovih talasa. Ovaj unutrašnji pristup, koji određuje mjesto distinktivnim obilježjima i njihovim skupovima unutar izgovorenih glasova, najprikladnija je premisa za fonemske operacije, iako ga stalno dovode u pitanje spoljašnji pristupi koji na druge načine izdvajaju foneme od konkretnih glasova.
Osim distinktivnih obilježja, govorniku stoje na raspolaganju i konfigurativna obilježja koja signaliziraju podjelu izraza na gramatičke jedinice, naročito rečenice i riječi, te ekspresivna (ili emfatična) obilježja koja stavljaju naglasak na razne dijelove iskaza ili na različite iskaze i ukazuju na emocionalni stav govornika.
Pored navedenog, glasovna strana daje izvjesne podatke o samom govornom licu; o porijeklu, stepenu obrazovanja i društvenom položaju. Prirodne osobine glasa omogućuju identifikovanje spola, doba starosti, psihofiziološki tip pošiljaoca poruke i konačno, prepoznavanje poznanika.
Dakle, pitamo se, u kakvom su odnosu fonema i glas?
(nastavlja se)
____________________
1 Ivić, Milka (2001) Pravci u lingvistici, Biblioteka XX vek, str. 190.
2 Jakobson, Roman (1966) Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, str. 219.
3 Jakobson, Roman (1966) Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, str. 219.
4 Navedeno djelo, str. 220.
5 Navedeno djelo, str. 221.
|