|
”Zar posjec'i ovo nevinashce, ovu radost? Ne, prvo c'ete morati posjec'i mene!” bio je odluchan otac.
Stiglo je i ljeto, dugo, vrelo, i otac je govorio kako bi se sada bilo zaista glupo rijeshiti drveta, koje nam poklanja najljepshi hlad.
”Vidi, bolan, kako se grane privlache jedna drugoj, da bi kuc'u i sobu zashtitile od prevelike vruc'ine! Ne, ne dam drveta, prvo c'ete morati srushiti mene!”
U jesen je, opet, bagremovo drvo blistalo u zlatu i uspavljivalo nas shushtanjem lishc'a, pjevushilo nam, a ko to opet ima pravo da iz korijena unishti pjesmu.
”Chuj, bolan, kako nam grane pjevushe! Kao da nam shapuc'u! Chini mi se da razumiju i shta mi govorimo! Ne, ne dam da posijechete ovo drvo, prvo c'ete morati mene!”
Tako je opet govorio otac, i ponovo spasio drvo koje se vec' uzdiglo i iznad prozora, pruzhajuc'i najvishu granu i prema tetkinoj sobi na katu.
A u hladnu zimu, sa sjevercima koji su kidisali na nash prozor prema dvorishtu, kad je bagrem vec' ojachao i uzdignuo svoje grane, vec' moc'ne i da se odupru teretu snijega, otac je govorio kako nas to drvo sada chuva, i kako bi, bez njegove zashtite, vjetar izvalio prozorski okvir i okno sasuo u komadic'e.
”Vidi junachine! Pogledajte samo, kako nas ove grane chuvaju od vjetra! Pa zar unishtiti ovakvog chuvara i prijatelja! Ne, ne dam! Morac'ete prvo obrachunati sa mnom!”
I tako je moj otac, uz moje odobravanje, spasio malo bagremovo drvo, koje se u iduc'a dva-tri proljec'a izdiglo vec' do krova kuc'e. Izgledalo je, kao da je sraslo sa zidom prema dvorishtu, i kao da grli cijelu kuc'u. Njegove grane i sad me blago dotichu po obrazima, po godinama, po rijechima, po sjec'anjima.
Stare kuc'e vec' odavno nema, a i mi smo rasuti svijetom. Ali to drvo, drvo bagremovo, drvo ochevo, daje nam neku chudesnu snagu. Snagu djetinjstva i zavichaja.
|