|
Da bi se popravio postojeći vakuum u njegovanju kulta knjige, mnoge izdavačke kuće pribjegle su korisnom lukavstvu. Knjigu štampaju kao aneks dnevnoj novini, uz jeftinu cijenu. Na taj način oni podižu i obrazovni nivo svoga čitateljstva. Takva pilula djeluje ozdravljujuće na našu duhovno zaparloženu sredinu, koja je najvećim dijelom okrenuta zabavi kao tobožnjem smislu života. A zabava je najčešće kič sa više varijacionanih obilježja. Rekao bih pogubnih za obrazovanje. On spada u svojevrsne atentatore na dobar ukus i kritičku mjeru. Kič posjeduje magnetna svojstva. Ona se manifestuju u spoljnim odsjajima: iluminaciji svijetla, razgolićavanju ženskih oblina i slično. Svjedoci smo prekrivanja stvarnosti velom zabavljačkih ugodnosti. Neko to naziva životom u ružičastom, a neko karnevalizacijom taštine.
Kič je prisutan u svim vidovima medija. On se u njima emanira sladunjavošću, koja ima za cilj da gane lažnom osjećajnošću i pritvornošću. Reprodukuje se i kao destrukcija, ukoliko se želi omalovažiti sagovornik.
Mediji često služe i kao mjesto ruženja neistomišljene strane. Na njen račun ispaljuje se baražna vatra uvreda vulgarnog tipa, vjerujući da se tim načinom ostvaruju poeni u sporu. Uvreda sama po sebi dijagramira nizak stepen obrazovanja, a upražnjava se najviše u političkim i drugim duelima, u koje posebno ističem emisije ”Ring”, ”Piramida” i dr. Mnogi učesnici u raznim debatama ne posjeduju ni osnovni smisao za kulturan dijalog. Lako i bezobzirno ga naruše, iako su im usta puna riječi o toleranciji i uvažavanju.
Paradoksalno je ali tačno da je jedan dio našeg intelektualnog staleža obolio od prostakluka i mrziteljstva. Tamo gdje su na snazi takvi porivi, dijalog je nemoguć. Nijesam vidio da je nekome u emisijama ili javnosti uskraćeno da pljuje na neistomišljenika. To nažalost postaje neka vrsta stereotipa, u kome su podjednaki ”producenti” ličnosti iz vlasti i opozicije. Nije moje da upućujem ”prestupnike” na promjenu u ponašanju, ali se ipak usuđujem da kažem da se vlastita duhovna individualnost ne može bogatiti na takvom razboju.
Jedna od velikih smetnji za nešto što smatramo mislećim u razvoju duha je – politički govor. On do te mjere opsijeda medije da u njemu ima malo mjesta za individualna stanovišta. Politička pragma ga protjeruje. Daje mu nametljivost propagandnog efekta. A kad je nešto nametljivo, izobličava prirodu komuniciranja. Tu se dijalog pretvara u prisilu jačeg, a oponent u subjekt diskvalifikacije. Moramo se navikavati na neistomišljenike. Ako ne poštujemo to načelo, onda se blokira svaki put do istine.
Duh istomišljenika je vrsta kolektivnog monologa. Zato nema svojstvo tolerancije, ma o čemu se raspravljalo. Obavezna saglasnost prožeta je sužavanjem mišljenja političkoj pragmi, što je zapravo cilj ”mentora”. To stvara psihologiju poslušnosti, koja često dobija obličje pravila. Riječ je o opasnoj vrsti instrumentalizacije za koju je kriva politika i njen mehanizam presije. Izmišljaju se tabu teme kao vrsta upozorenja da nije uputno izlagati se rizicima raznih vrsta – od premještanja na manje važnije mjesto, do gubljenja posla.
Medijska riječ gubi oštricu kritičnosti zbog straha oci navedenih posljedica. Ne znam koga treba obrazovati da takve pojave ne dobiju osnaženje. Mislim da obrazovanje nedostaje političarima, jer zatvaraju dijalošku komunikaciju sa neistomišljenim sagovornikom. Misle da je njima dato pravo na konačnu riječ, iako se pod njenim plaštom kriju mnoge nevoljne stvari. Niče kaže da sve istine koje se prećute postaju otrovne. Mediji bi morali da imaju u vidu tu mudru filozofsku misao.
I kad j e riječ o jeziku, mediji su prosto zatečeni. Svi mi znamo da je jezik suštastveno biće naroda. Ako otuđujemo jezik otuđujemo mnoge dobre vrline, počev od naravi, iskustva, mjere i obzira. Jezik sa ovih naših crnogorskih prostora polako izmiče svom prirodnom značenju i zapućuju se, ne od sada, u tkivo tuđeg jezika ne bi li tamo dobio što naglašenije važenje. Ono se izborom tuđeg nasljeđa ne može naći. Može se naći taštost, lažna kinđurenost i mnogo šta drugo što ne spada u vrline naših ljudi. Mnogi naši pisci postali su zdušni iznevjerači jezika.
Iznijeću nekoliko primjera iz kojih se to može vidjeti. Imena junaka priča i romana sa našim lijepim imenima, preobratismo, zarad amero-prestižnosti, a u suštini duhovne ubogosti i praznorječja, u Džoja, Ronalda, Dejvida, Džozefine, Barbare, da će se naši potomci pitati u kojoj su zemlji živjeli njihovi preci.
Ako hoću da kupim hljeb, to mogu u pekari zvanoj Kristofer, piće mogu da popijem Kod Frenklina. Skoro svaki kafić, a tako je i sa prodavnicama mješovite robe, filmoteka, diskača i slično, nosi ime stranog porijekla, da nekad, u šetališnom zanosu, pomislim da sam u Dalasu ili Atlanti. Kad se prenem iz zanosa, vidim da ja to šetam Balšićevom, Hercegovačkom, Manastirskom ili nekom drugom ulicom u Podgorici ili Nikšiću. Mediji ne bilježe moju šetnju, ali bi mogli da zabilježe moje čuđenje što je to tako.
Volio bih da ovu moju opazicu shvate u ključu da je jezik nešto najdragocjenije što imamo. I zato sam revoltiran na sve što je pozajmilo tuđu pelerinu. Tuđim pismom naši brzoruki firmopisci i obješenjaci, hoće da kažu da su neko i nešto. Zar to ne mogu da urade pod vlastitim imenom ili imenom kraja iz koga potiču, a ne da potežu tuđa imena čiji smisao ni sami ne znaju. Misle da je tuđe ime viza za uspjeh!
Zagledajte se u natpise firmi. Tamo se kočopere tuđi nazivi, u svjetlosnoj boji. Takva socio-slika grada odveć mi zasmeta. Ne govori li ona o gubljenju našeg duhovnog identiteta, prema kome smo postali ravnodušni. Pa i naši mediji koji prate naš život svakidašnji, ne uočavaju i ne osuđuju ovo naše jadno zorenje tuđim duhom i ruhom.
Vlada uvjerenje da je učenje važna komponenta obrazovanja. Tu činjenicu moramo prihvatiti uslovno, jer obrazovanje ne tiče se samo ono a šta se uči nego i kako se uči. Ako se budemo slijepo držali nametnutih normi, makar one dolazile iz evropskog ambijenta, plašim se da ćemo zanemariti naše crnogorsko duhovno nasljeđe i podleći ukalupljivanju stranih rješenja, ogrnutih biznis-velom, u stvari duhovnom praznikavošću. Našeg čovjeka krase individualne sklonosti i neuputno ga je opterećivati uvezenim maglovitim dobrom koje zbog navedenih indikacija ima zatamenjeno kulturološko sočivo.
Već šest decenija neprestano fokusiram trenutke aktuelne egzistencije i izlažem ih putem eseja ili zapisa kao priraslost minulim vremenskim krugovima. I mogu reći da mi je najbliže ono vrijeme dobrovoljnog omladinskog rada kada smo svi bili bliski jedni drugima. U nekim medijima posprdno se govori o tome. Takvima bliskost ne godi. Lično mislim da se ne treba lišavati dodira sa izvorom tako upamćene prošlosti. Zahvaćen stanjem ekstaze Ruso ovako sagledava doživljaj prošlosti: Oduzmite čovjeku pamćenje i on neće više imati ljubavi.
Svakoj velikoj prošlosti treba naći genezu, oživjeti je, vraćati joj prvobitnu snagu. I na njenom primjeru oplođavati, kroz medije, naše bogato istorijsko i duhovno nasljeđe. To ne znači da ne treba posezati za drugim nasljeđem. Treba. Ali ono ne bi smjelo da ima kolonijalnu boju!
Akademik Žarko Đurović
|