|
A most?
Mostar je most. Stari most. Sultan Sulejmanov most, Sultan Sulejmana Veličanstvenog, Sulejmana Zakonodavca. Hajrudinov. Veliki most. Mostarski most, naprosto.
Ovaj most je sagrađen potpuno kao luk duge, stajalo je na kamenoj ploči kao kronogram. Možda i kao luk snage. Možda. Vitak, tanak, kao da lebdi… izvija svoj lik u obliku kamiljih leda, upisa francuski slikar.
…
Gorostasni okamenjeni galeb. Bijel. Ne odlijeće ni kada se galebovi povuku ka moru. Lebdi nad rijekom. Pronosi putnike, a oni i ne zamjećuju da su na krilima galeba.
…
Neimar Hajrudin, kaže drugo predanje, nije vidio svoj most ljeta 1566. Devet ga je godina podizao. Skela re dizala nad rijekom, kamen vadio, oblikovao, teglio. Ne zadrijema u milini mediteranskoj. Bijaše budan sve vrijeme, da se što ne propusti, da se kamenoresci ne premore, ali i da ne uspore, da se pastrmke nasiti i jegulje koju mu donosiše u sepetu iz Hutova. Silazio je prvotno Hajrudin do one pećine nad Neretvom. Dugo se tamo bavio. Nitko nije išao za njim. Kanda je pričao nešto sam. Pričao li je rijeci? Znao je on, samo on, što li mu je rijeka odgovarala. Zar je? Tako nedjeljama, mjesecima. Nitko zadugo nije znao tko li je stranac, suh, povijen pomalo u ramenima. Ne ide u ribu. Ne donosi je. Ne kupa se. Slazi rijeci i vraća se praznih ruku. Što li od one pećine hoće? Uhoda li je? Derviš li je nekog neznanog reda? Tko li je?... Dizdar se umio samo pokatkad zatvoriti sa strancem. Uhoda, eto, ne bi. Dugo, dugo su nešto razgovarali. Ni dizdar nije zborio o strancu, o razgovorima…
…
Služio je most i za prva plivačka, znana nam, nadmetanja. Šta li ono 1660. zapisa Evlija Čelebi: ”Mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta padaju dolje u rijeku i lebde u zraku kao ptice, praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije…
Jedni skaču strmoglav; drugi sjedeći ala turka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze ne obalu, uspinjući se uz stijene i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove od vezira i prvaka. Mnogi šegrti noseći jelo svojim majstorima u dućane ne idu mostom, nego stave jelo na glavu, a tasove i hljeb uzmu u ruke, pa idu smiono kližući se uzanom ivicom mosta (korkalukom).”
Bijaše li to neki osobeni mostarski ćuprijski bob, plazanje bez sanki, hodnja nad bezdanom riječnim. Tko li ono prvi u Neretvu s mosta skoči? Gurnu li ga netko? Tko?
Druge neke sportove uz most kao i da ne znamo. Kajem XVI i početkom XVII stoljeća opjevao je Husein Čatranja akrobacije nekoga Šahina-pehlivana. Prešao je Šahin-pehlivan sa svojim učenicima po užetu preko Neretve. Uže je bilo prebačeno s jedne na drugu kulu, što se nalaze s obje strane Starog mosta. Koje li hrabrosti? Koje li vještine? I ne bi mreža ispod da uščuvaju pehlivana ako noga zadrhti, ako ruka malaksa, ako se zamanta u glavi. Ne bi. Sretno se završi i Čatranja pjesmu sastavi. Koja li atrakcija bijaše? Koliko li se svijeta iskupi? Koja li nagradu dobi Šahin-pehlivan?
Jedino su lastavica nesmetano nadlijetale most, i prolijetale ispod njega, gnijezda pod njim gradila. Selile su na jug južniji od mostarskog i s juga južnijeg se ovamo jugu povraćale. Da li se vrnu koja i onih mrkih proljeća 1992, 1993, 1994, 1995. godine? Onog proljeća godine 1941? Onih proljeća kad krvi na kamenu ne manjka? Ne mislim da doletješe Starom mostu, munarama džamijskim, Pravoslavnoj crkvi, Mostaru… Vođene nekim unutarnjim kompasom, odustaše od povratka. Odlepršaše da se nastane nekamo drugdje, nekome drugom…
Čudesni most je izazivao i čovjeka kada se vinuo u nebo, lastin let podržavao, avionom zalepršao. Mamio je na podvig i čovjeka s tvrdim krilima, pilota koji nas iz ptičije perspektive promatra. Kada li se ono spustio prvi avion u Mostar? Kada li vidješe Mostarci prvi avion na svom kristalno plavom nebu? A pilot, gore negdje, vidi grad bijeli, rijeku i dugu nad vijugavim smaragdom. I?... Avionom ga nadletjeti je doživljaj, kako li je tek provući se ispod luka nadnijetog nad rijeku. Proletjeti ispod mosta? Moguće li je? Avion sve može u rukama vještog pilota. Može li i ispod Starog mosta?
I moglo je. Tko li bijaše prvi? …
…
Opčinjen Mostarom, Michel kazuje čitaocu: ”Moguće je Mostar s Venecijom porediti – Venecija je kao grad daleko u moru nastala, a Mostar je grad hercegovačkog kamenog mora.” Za njega se Venecija, ravna ljupkom biseru, obrazovala na rubu jadranske školjke, Mostar u sivilu krša. Peez će gotovo dvije decenije ranije: ”Kao jedan plemeniti biser u školjci, tako počiva Mostar, glavni grad Hercegovine, ležeći između surih litica, koje grad sa svih strana zatvaraju, u srcu Hercegovine, na značajnom mjestu jedinog velikog riječnog toka u zemlji.”
Zatečen ostah i njegovim situiranjem geografskog položaja od onih nekih 18 stupnjeva geografske dužine Mostara, koja je ”gotovo na istom meridijanu Štokholma, Brindizija i Cape Towna (Capstadta)”. Zaustavljajući se na paralelama globusa, dolazi da je ”grad na geografskoj širini negdje oko 43,5 stupnjeva, što je jednako kao Čumla u Bugarskoj, Siena, Marselj, Bayonnne, Coruña u Španiji ili jednake širina kao svjetski poznatih vodopada Nijagare u Sjevernoj Americi”.
Sve je to neka kopča svijeta s Mostarom i Mostara sa svijetom, ta ”udaljen je sedam sati putem od Metkovića, dva sata vozom od prve morske luke i dan (željeznicom ili zapregom) od Sarajeva”. Mjere su tadanje, dakako.
Neodgonetljiva zagonetka Mostara je ljubav (Padaju li ono zbog nje modre kiše nad Mostarom?). Njoj nije odolio ni mudri Osman Đikić. Njegova lijepa Đaurka i on, turbe zidano opekom projektom Aleksandra Deroka, da neprestano gleda u Karađoz-begovu džamiju kazuje i bez molitve o ljubavi, ljepoticama, Mediteranu i njegovoj Zorki Milojković ostaloj da stražari u groblju na Brankovcu, negdje poviše Šantića.
Još malo pa tu više ničeg neće biti / Zid po zid, kamen po kamen, / pola u zemlju, pola u nebo, / otići će ove male kuće / tragom svojih nekadašnjih stanovnika. / Samo će po koji šipak / ili veoma stara smokva / tugovati pod bivšim prozorima…, čujem li ono Svetislava Mandića, što o rodnim Bjelušinama pjeva…
Šta sve nije Mostar. To je onaj Eminin Šantić, tužni nesuđeni i osiromašeni trgovac što stihove pisa. I danas poje: Moji vrti više ne čekaju na me… / Vratit se neću iz studene tame / Svog života… / Sunce polagano gasne… / Hladni suton pada… Noć sve bliže ide… / Jednu crnu ruku moje oči vide… I na pogrebu, koji završi pod bakljama februarske noći, bijaše prisutna jedinstvena mu tuga Rođenih: ”A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pjesnika… ali kao da je najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja.”
Ne, o ljubavi i sevdahu ćemo. Mostar to zavređuje.
- (Ne)zaboravljeni Mostar
- – Zalud, nad Mostarom nema Varoši…
- Cijena 46,89 eura (bez poštarine)
- Možete naručiti kod izdavača:
- Knjižara MI
- Tfn/Fax: ++43 1 524 6399
- e-mail: knjizara_mi@bigfoot.com
|