|
Ali boja purpura nosi u sebi i druge znachajke: ona u gledatelju ozhivljava zapretane snage dozhivljavanja svijeta ne kao realno opstojec'eg vec' kao nechega shto je zaodjenuto u boju zachudnog, nemjerljivog ni sa chim shto bi asociralo na svakodnevlje, na ustaljeni protok vremena, na troshnost stvari koje se troshe egzistirajuc'i i, po sili vremenskih uslovnosti, nestaju. Boja purpura sve predmetnosti, koje se nadu na slici fra Perice Vidic'a, izdizhe iz ravni svakodnevlja, izvodi ih iz stanja vremenitosti i chini ih vanvremenim, a sam prostor, u kojem obitavaju te predmetnosti, postaje oznachiteljem neke druge realnosti, dostupne samo duhovnoj energiji koja se budi u chovjekovoj dushi. To je, dakle, duhovna ravan na kojoj se dozhivljava likovni svijet fra Perice Vidic'a. Ali – da li se u toj ravni i iscrpljuje svo znachenjsko bogatstvo njegova likovnog svijeta? Da li je taj svijet lishen svih svojih zbiljnih uzusa?
Kada se pokusha uc'i u tajnovitost konfiguracija prostora, kojima fra Perica Vidic' izgradjuje kompoziciju svojih slika i kada se sagledaju predmetnosti koje on unosi u taj prostor, onda c'emo se nac'i u jednom drugom magichnom kljuchu: onom podsvjesnom shto fra Perica Vidic' nosi u sebi i onom shto on nosi kao svoja zapamc'enja iz rane dobi svoga zhivota, pa chak i iz sfera pranatalnog. On slika more, slika chemprese, oblikuje mediteranski duh i njegovu atmosferu. To nije prostor njegovih realnih obitavanja i stoga se ne mozhe rec'i da on slika ono shto se odvija pred njim u svojoj pukoj neposrednosti. On svoje motive – doziva u svoju sliku. Doziva ih iz svojih snova, iz svojih djetinjskih uzbudjenja, iz onih ”sjec'anja” koja su upisana u njegove gene. On se, ponovo, udomljuje u taj svijet svoga iskona, u svijet svojih priziva: u svijet svojih lirskih transparencija i u svemu tomu se i ogleda ”zastarjelost” njegova slikarstva: on ne tezhi za destruiranjem svijeta zbiljne sfere a da bi, njegovim poricanjem, dolazio do neke skrivene istine sa svojim metafizichkim atributima, on, ni jednog trenutka, nije doshao u iskushenje da u svoj svijet uvede ”estetiku ruzhnog” ili da ono, shto se chini objektivnim, preobrazhava u simulakrume porichuc'i mu neposrednu istinitost. On vjeruje u objekcije postojec'eg svijeta, ali to nije odraz njegove nemoc'i da se izdigne izvan sfere neposrednog i da, svojom stvaralachkom, mashtovnom igrom, stvara svijet drugih i drugachijih dimenzija. Vjera u objekcije postojec'eg proistjeche iz njegovih unutarnjih ubjedjenja, i, ako umjetnik mora, na bilo koji nachin, da ugradi sebe u svoje djelo, da unese u njega odredjene autobiografske elemente (autobiografsko ovdje podrazumijeva neposredni umjetnikov odnos prema stvarnosti), onda je to ”unutarnje ubjedjenje” njegovo autobiografski elemenat koji je on ugradio u svoju sliku. (Poput Hichkoka koji je ponekada u prostor svojih filmskih slika upushtao, samo za trenutak, i svoj lik.) Taj autobiografski elemenat olichuje se u chinjenici da on ”objekcije postojec'eg” shvata kao bozhansko djelo, djelo koje ima svoju unaprijed odredjenu teleologiju u kojoj chovjek treba, takodjer, objektivirati misiju svoga poslanja u ovome svijetu – misiju dobrote i ljubavi. On duboko vjeruje u ta dva poslanja, dakle, u bozhanske datosti ovoga svijeta i, bez obzira na sva iskushenja, on vjeruje u dobrotu i ljubav, vjeruje u ta dva poslanja samo teshka iskushenja koja Chovjek mora ”preboljeti”, fra Perica Vidic' preuzima na sebe ulogu svojevrsnog misionara koji upire prstom u dobro i ljubav i njihov amalgam – ljepotu! I chini to na dvojak nachin: svojim zhivotnim opredjeljenjem i svojom umjetnoshc'u. Time on zauzima i posebno mjesto medju svojom subrac'om – poklonicima ideje svetoga Franje. Istina, on ne chini chuda, na njegov dlan ne slijec'u ptice, niti mu se odziva cvrchak, ali zato stvara svoje purpurne rapsodije, oblikuje svoje bojene charolije i stvara svijet dobra i ljubavi, oznachitelje vrhunskog principa opstojnosti svijeta – ljepotu. Stoga, da bi se prihvatila ”retrogradnost” njegove umjetnosti, mora se posjedovati unutarnja energija kojom bi se odoljelo iskushenjima i, bez zazora, prihvatiti njegovu umjetnost chija se istina utemeljuje u metafori charobnosti. To ne znachi pristajanje na igru koja nema svog zhivotnog oslonca, vec' na igru koja josh uvijek ima snage da nam otkriva, u prilichnoj mjeri zagushenu, istinu o zhivotnoj smislenosti. Njegovi chempresi ispovijedaju gordost svojih vertikala, more nudi shiroke plohe svoga plavetnila, pune snatrenja, ali i budnosti dozhivljavanja onog stvarnosnog faktora koji poprima univerzalne vrijednosti, njegove kuc'ice crvenih krovova, zbijene u nekom pazuhu njegovog izmashtanog gorja, mozhda najvishe prizivaju tajnu bajkovitog, ali i jednog bestezhinskog mira. A osnova na kojoj je istkan taj svijet charobnog jeste: mediteranski duh i vechernja atmosfera.
Eto, to bi bila moguc'a istina o slikarstvu fra Perice Vidic'a koja mu je omoguc'ila da ude u bosanskohercegovachki panteon besmrtnih, Akademiju nauka i umjetnosti, i taj zhivotni uspjeh chestitaju mu upravni odbor i redakcija revije ”Fondeko svijet”, chiji je on chlan.
|