|
Cijenjenam pjesniku Dzhevadu Jahic'u Azizovu,
Svijec'i shto tinja u dunjaluchkoj tmini
u mene zrije neko sitno sjeme
istine il’ sumnje
josh nachisto nisam
– tek c'utim da zrije,
uza me se penje,
pritishc'e mi dushu
pod grlo je tjera
nedozrela ploda ubrati josh ne smim
no hrvem se s njime
– dushin sok mi pije.
ubrat c'u ga, bogme, siguran sam u to:
ostavljam u shkoljki biser nek se kleshe
ako me Azrail samo ne pretekne
i ako mi dushu ne isushi sasma,
pa usahne vrelo kalema shto vrije
|