|
Paja i Đenita sjede na kauču u vrlo prostranoj spavaćoj sobi koja, pored dva salona na drugom spratu, njima istovremeno služi i kao dnevni boravak. Visoki prozori, poredani na zidovima sjeverne i zapadne strane, idu od poda do plafona pa se solidni ali ne i naročito skupi namještaj kupa u svjetlosti. Na tepihu pored masivnog stola leži pas ”Bejbi”. Zadnja lijeva noga mu je u gipsu. Dok priča Đenita ga miluje po tjemenu, vidi se da je uz muža zaljubljena i u svog ”Bejbija” dlake crne poput katrana.
– Volimo svjetlost i to je možda jedan od razloga što već trinaestu godinu živimo u ovoj kući, premda nam prilike dozvoljavaju da kupimo veću i savremeniju, veli Đenita. Ali ne robujemo skupljanju materijalnih dobara na gomilu. Volimo druženja, beskrajna putovanja po Americi i svijetu, razne sportove i javne priredbe, a na prvom mjestu su nam ulaganja u obrazovanje, nas dvoje i naše kćerke Eme i pokćerke Jasmine.
Doktor Paja je naočit muškarac, skladne fizičke građe, pedeset petih godina. Lice mu uvijek zrači osmjehom prisnosti i dobroćudnosti. Taj izraz i topli glas stvaraju atmosferu prisnosti i povjerenja, a njegovim pacijentkinjama ulijevaju sigurnost da su u rukama dobrog ginekologa. Đenita djeluje mladenački i poletno. Njene krupne, široko otvorene inteligentne oči, kao da vide i čuju riječi razgovora.
Doktor Rešad Pašić veli da nije šokantno iznenađen počašću koju su mu odale kolege svijeta. Jer iza njega su ostale dvije i po decenije učenja, naučnih istraživanja i prakse u toj oblasti, naučne studije i laporoskopske knjige kao i druga dostignuća.
– Prije bih rekao kako sam uistinu obradovan, veli nam doktor Paja. Jer titule, ma koliko bile zaslužene, mogu da mimoiđu pojedinca igrom slučaja ili kadrovskim kombinacijama u kojim opet ima igara. Ali čini mi se da sam se ja nametnuo svojim dostignućima. Laparoskopija je, inače, od ranije poznata metoda dijagnosticiranja oboljenja u oblasti ginekologije i drugih grana medicine. Ona se sastoji od uvlačenja u trbušnu šupljinu, kroz pupak, najsavremenijih instrumenata za snimanje unutrašnjosti duplje i njeno projiciranje na TV ekranu. U ginekološkoj laporoskopskoj hirurgiji danas se, istovremeno sa uvlačenjem kamere, na zidu trbuha naprave dva uboda kroz koji se uvode takodje savremeni instrumenti za hirurške intervencije čak i najkomplikovanijih zahvata. Ja sam taj metod usavršio u oblasti ginekologije i napisao tri udžbenika praktičnih uputa za pojedine operativne zahvate. Nazvao sam te knjige ”Praktični priručnik operativne laporoskopije – laparoskopski kuhar”. Neki pitaju zašto baš ”kuhar”? Zbog toga što se u knjigama nalaze recepti za pojedine hirurške intervencije sa plastičnim grafičkim ilustracijama koje je izradio naš poznati dizajner iz Sarajeva, koji sada živi u Vašingtonu D.C. – Branko Modraković. Oni koji se u svijetu bave tom hirurgijom zahvalni su mi na jednostavnim uputama koje su razumljive za primjenu u praksi. Jedna knjiga doživljava drugo izdanje.
Vratimo se sada u prošlost porodice Pašić iz čije ćemo hronike saznati kako se do tih ”recepata” došlo složenim putevima istraživanja, preko prepona, iskušenja, i trauma, ali i trenutaka radosti zbog stvaralačkog uzbuđenja nad postignutim rezultatima. I kako su Paja i njegova Đenita zajednički tutnjali kroz ta i nevremena i lijepa vremena, i u raznim oblastima, svako od njih dvoje na svoj način, izbili na svjetsku scenu. Jer mnogo toga se odvijalo u godinama agresije na BiH, tegoba i teških ispaštanja. Koja su pratila ne samo porodicu Pašić već cijelu našu emigraciju.
Hod očevim stazama
Nisam od Paje tražio odgovor na takvo pitanje, ali mislim da mu je mladost protekla u popriličnim ljepotama. Majka mu – danas 87-godišnja hadži-Avdija Pašić – vuče korijene iz bogate sarajevske porodice Muhasilović. Trezvena i načitana žena, koja, iako duboka vjernica, živi na savremeni način, njegujući brižno kvalitete bosanskohercegovačke i islamske tradicije. Otac Hamid Pašić došao je svojevremeno iz Gacka u Sarajevo, moglo bi se reći ”trbuhom za kruhom”, ali ne u onom smislu neimaštine, već ispunjen željama i poletom da postigne ono za što je bio siguran da svojim umom i željom da uči može postići. Najprije je bio oficir Kraljevske vojske. Ali učio je predano, savladao tokom života francuski, njemački i engleski, diplomirao na dva fakulteta i postao redovni profesor fizike na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u čijem je formiranju i sam učestvovao. Njih dvoje tražili su od djece da se posvete studioznom obrazovanju. Mlađi sin Sadik je, međutim, pokazivao naklonost prema poslovnom biznisu, dok je Paja osjetio nagon da se posveti nauci, sanjajući da krene očevim akademskim stopama.
Bila su to vremena relativnog popuštanja komunističko-socijalističke stege u Jugoslaviji, javljanja dašaka demokratičnosti, prodora privatnog biznisa i porasta standarda. Premda su neki središnju republiku Titove Jugoslavije BiH i dalje nazivali ”tamnim vilajetom”, nju su sve više su obasjavale svjetlosti svestranog razvoja – obrazovnog, intelektualnog i kulturnog. Sarajevo postaje razvijeno središte filmske industrije, zabavne i klasične muzike, međunarodnih festivala pozorišta, izdavaštva knjiga i časopisa, literature, razvoja filozofske misli, nicanja moćnih koncerna za građevinarstvo, elektroindustriju, svjetsku trgovinu itd.
U takvoj stvaralačkoj atmosferi Paja završava gimnaziju. Početkom 1969. godine otac mu obezbjeđuje materijalnu podlogu za odlazak u Ameriku na godinu dana, na bazi razmjene učenika. On boravi godinu dana u jednoj američkoj porodici u predgrađu Bostona i uz njemački, koji je savladavao u okviru redovnog gimnazijskog programa, uči i engleski. Nije tada, svakako, ni slutio da će mu to biti dragocjena osnova za kasniju nadogradnju engleskog i rad odnosno razvoj na medicinskom polju u SAD. Otac Hamid je znao vrijednost tog jezika jer je, dobivši svojevremeno Fulbrajtovu stipendiju, takodje boravio u SAD, u gradu Chapel Hill (Čapel Hil), u Sjevernoj Karolini, održavajući povremeno predavanja na tamošnjem Univerzitetu.
– Bilo je to vrijeme konačne odluke za izbor studija, priča mi Paja. Moje gimnazijske kolege su uglavnom gravitirale arhitekturi. Ali na očev savjet ja se upisujem na medicinu. Nakon sticanja diplome medicinara nastavljam specijalizaciju na Ginekološko-akušerskoj klinici u Sarajevu. Već tokom te specijalizacije otkrivam dijagnostičku laparoskopiju, posredstvom profesora Srećka Simića koji je tu metodu donio i koristio u Sarajevu. Laparoskopija me je odmah duboko zainteresovala, ali u tim trenucima nisam ni sanjao na mogućnost da ću se nakon nešto više od dvije deceniji naći u vrhu svjetske ginekološke laparoskopije.
”Ulovila” Paju na žvaku, pa ga isprosila
U međuvremenu život mlade Đenite Muzurović odvija se sasvim drugim stazama. Svakako u to vrijeme gimnazijske mladosti ona i ne zna da negdje na zemaljskoj kugli postoji momak koji se zove Rešad Paja Pašić. Rodila se sticajem prilika u Dubrovniku gdje su joj živjeli nena i dedo, ili kako ona po dubrovački kaže ”nono i nona”, otac i majka njezine majke Elfije rođene Hadžiahmetović, udate za Midhata Muzurovića. Otac Midhat je poduzetan mladi čovjek, na čelu finansija u ”Energoinvestu”, kasnije na istaknutim pozicijama u velikim trgovačkim firmama. Boravio je sa porodicom u Tunisu i Španiji po nekoliko godina kao predstavnik bh. i jugoslovenskih prometnih organizacija.
– Kada sam prispjela za gimnaziju, dok je mlađa sestra Selma pohađala osnovnu školu, naša porodica je krenula na četiri godine u Tunis, gdje je otac dobio posao predstavnika naše privrede. Do tada smo učile engleski, ali u Tunisu se svi služe francuskim gotovo više nego arapskim. Cijela porodica je sjela za knjigu i počela učiti francuski. Ja i Selma kao najmlađe savladale smo perfektno taj jezik. Tako sam kasnije govorila tečno engleski, francuski i talijanski. U Sarajevu sam diplomirala žurnalistiku na Političkim naukama i francuski jezik na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Uz to zamjenjivala sam često prezaposlenu majku, koja je radila u banci, u kućnim poslovima. Dakle od malih nogu odgajane smo ja i Selma da radimo i da stičemo nova znanja, što će meni, kasnije u Americi, biti od najveće koristi.
Ljeta 1987. godine Đenita se priprema za studije. Jedne večeri igrom slučaja odlazi u kafić ”Oloman” sa drugaricama. Tu susreće prijateljicu Seku Durić, koja je upoznaje sa Rešadom Pašićem.
– Odmah sam zapazila da je visok, snažan, crnomanjast, tamnokos i zgodan i nešto me je štrecnulo oko srca – priča kroz lukavi ženski osmijeh Đenita. Zaželjeh da postane moj momak. Kasnije smo malo pričali o svačemu i ničemu, kako to biva kod prvih poznanstava. Onda sam mu pružila žvakaću gumu koju je on rado primio. I danas mislim da sam ga ulovila na tu žvaku, takve smo mi žene.
Izašli su na prvi randevu u kino ”Romaniju”, gdje se davao film ”Groznica subotom uveče”. Kako je počelo sa filmskom groznicom, tako se nastavilo njihovom grozničavom ljubavlju. Postali su nerazdvojni. Paja je započinjao specijalizaciju na ginekologiji, Đenita prvu godinu na studijama žurnalistike. On je stariji od nje devet godina. Ipak nalaze da su im interesi i prirode slične, da dopunjavaju jedno drugo željom za novim saznanjima, putovanjima i druženjima.
– Završila sam fakultet 1982. godine i zaposlila se u privatnoj firmi. Paja u isto vrijeme završava specijalizaciju na ginekologiji. Tada moji roditelji ponovo putuju u inostranstvo, u Španiju, na duže vrijeme. Ja im odlučno kažem da se neću rastajati sa Pajom ni po mrtvu glavu. Prenosim svoju odluku Rešadu. On se samo smijulji, a u pogledu mu veliko pitanje: ”Pa šta sad”? Ja mu kažem: ”Najbolje da se odmah vjenčamo”. On se i dalje smijulji, a u očima mu vidim veliki pristanak. Tako smo sklopili brak.
Prema tome Paju sam najprije uhvatila na žvaku, a u odlučnom času nije on mene već sam ja njega isprosila!
|