|
Mozhda c'e ovi redci izazvati grch i muchninu u dushama mnogih nashih vjernih chitalaca, ali duboka podijeljenost u ovom gradu ochigledna je i najobichnijim papcima. Jedinstven Mostar! – chime plachu usta domac'i i strani politichari – sve su to samo ublehe i bulazhnjenja koja bi bolje pristajala negativcima nego dobrochiniteljima ljudskog roda.
Prebijena i okrvavljena djeca, juniori Velezha na koju je, poslije utakmice odigrane u, nazovi zapadnom dijelu grada, na koju je nasrnula rulja od dvije stotine huligana – sve govori. Zvanichno saopshtenje MUP-a HNZh je glasilo: da su organizatori uchinili propust i da nije bilo dovoljno obezbjedjenja za odrzhavanje mecha. Pa, prije dva mjeseca odigrana je slichna tekma u Ortijeshu kada su, takodje poslije mecha, siledzhije upale u svlachionicu te pretukli mlade Velezhovce, chak i policajce kojima su oteli palice!
Prijatelji nikad, neprijatelji zauvijek! Zlosrec'ni nacionalizam, antipod civilnog drushtva, pustoshi Mostar i s jedne i druge strane linije razdvajanja, odnosno ”crte” koja je duboko ukopana, shiroko zacrtana, koja je pogubna za ljude, al’ pozheljna za sulude. Taj isti, u Mostaru razbuktali nacionalizam provincijalizuje grad na nivo neke zabachene srednjovjekovne, zaostale i usrane palanke.
Umjesto da uzhivamo u ljudskoj raznolikosti, da se divimo jedni drugima, da u tom mnoshtvu volimo sebe, ali i ”one tamo” i da u tom znaku vaspitamo djecu – u Mostaru pred nekim shkolama dezhuraju policajci!
A grad nije samo kuc'a, avenije, drvoredi, mostovi; sushtina i ukras grada je chovjek. Komshija, znanac iz bilo koje chetvrti grada, prolaznik, shetach na ulici;
onaj shto c'e se s tobom srdachno rukovati, shto c'e te pitati za zdravlje, za porodicu, za probleme;
onaj u chijem drzhanju nec'esh primjetiti ni trunku zajedljivosti i zavidljivosti;
onaj shto smatra da se u ovom koshmarnom zhivotu moramo okrenuti novom duhu koji iskljuchuje postojanje toliko granica, pasosha, entiteta i jezika – neka svak govori i pishe svojim maternjim, narodnim jezikom pa c'e sve biti OK.
Tako je u svjetskim metropolama gdje su se natrpali ljudi sa svih meridijana i gdje su zastupljene sve vjere, sve rase, sve boje, chitavo sharenilo insana. Pa te – kako pishu nashi mostoljupci iz inostranstva – spopada radost shto pripadash tom mravinjaku chovjechanstva.
”Dragi prijatelju, mozhda znate, zhena Mudzhevera mi je umrla… a moji unuci, Hana i Mak pohadjaju englesku shkolu gdje u jednom razredu, sa 33 djaka, ima 27 razlichitih vjera i nacija – Kineza, Japanaca, Mongolaca, Italijana, Grka, Turaka… i svi zhive kao jedna slozhna porodica. Tako su moji unuci Hana i Mak nedavno ishli u Tokijo kod roditelja svojih japanskih prijatelja, shto c'e nam uskoro uzvratiti posjetu… Takve odnose – da se ljudi dijele samo na dobre i loshe i da je sve drugo sekundarno i ja sam, kao profesor Srednje tehnichke shkole u Mostaru propagirao pune 43 godine”
– javlja iz Londona izbjeglica Zadik Cezar Danon.
E, moj profo, to je bilo u onoj bivshoj zemlji koju nazvashe tamnicom naroda, a ko upali svjetlo ..bem mu c'ac'u!
|