|
Ako uzmemo u obzir chinjenicu da je gotovo cjelokupno djelo Mustafe Ice Voljevice nepovratno nestalo u kataklizmi posljednjeg rata i da do sada nije izdat vrijedniji katalog njegovih radova niti monografska publikacija, sasvim je jasno koliku vrijednost predstavlja postavka priredjena u galeriji Katarine Kosache (2.9.2006.) na kojoj se okupio impozantan broj gradske populacije. Uvazhavajuc'i ulogu Ambasade Slovachke republike i njegove ekselencije Miroslava Mojzhite, gradonachelnika grada Pieshťana gospodina Rema Cicuttoa u organizovanju izlozhbe do sada shiroj kulturnoj javnosti nepoznatih djela Ice Voljevice, ipak se velike zasluge moraju pripisati Srec'ku Loli Mustagrudic'u umjetnikovom sestric'u i poznatom kolekcionaru likovnih radova, nosiocu najvec'eg slovachkog odlikovanja, nezvanichnom ambasadoru Mostara u ovoj prijateljskoj zemlji.
Za sebe c'e ovaj kolekcionar, kome je poznati umjetnik William Schiffer izradio plaketu sa njegovim likom, rado rec'i: Ars totum requirit hominem. Izlozhba je imala oficijelni naziv ”Mustafa Ico Voljevica – povratak Mostaru”. Povratak Mostaru je naziv jedne pjesme Mike Antic'a koju je napisao prije pet godina posvetivshi je Voljevici. I zaista Ico se, 25 godina nakon smrti na velika vrata ponovo vratio prvo u Sarajevo a potom u svoj grad pri chemu je Mustagrudic' pokazao izuzetnu zhilavost, istrajnost, upornost, smisao za umjetnost i osjec'aj za valorizovanjem djela svog bliskog rodjaka. Podsjetimo da je ista izlozhba u mjesecu maju s puno razloga priredjena u Sarajevu u Maloj galeriji samostana sveti Ante na Bistriku.
Pored osamdesetak izlozhnih radova, slika u ulju, crtezha, linoreza i akvarela posjetioci su imali prilike vidjeti poprsje Ice Voljevice, rad akademskog kipara Nikole Njiric'a kojeg je za ovu priliku ustupio kolekcionar Emir Balic'. Uz to su izlozhena dva portreta Voljevice, radovi slovachkog slikara Karola Kunika. Na jednoj slici u ulju je mladjahni Ico, sa melanholichnim pogledom punim tajnovitosti, dok je na drugoj u srednjoj dobi i sa jasnim otiscima zhivota.
Stolica sa uvelim cvijec'em je jedna od njegovih posljednjih slika, kao i ona sa glavama irvasa. Ico je na postelji ali uz nagovor Mishe Maric'a slika bijele ruzhe na stolici. Irvasi su radjeni neposredno nakon povratka sa studijskog putovanja u Danskoj. Neretva na njegovim platnima postaje crna rijeka nakon gubitka svoje sestre Zehre. Tome se i sam Mehmedalija Mak Dizdar chudio dok nije saznao istinu. Uvjerio se da tirkizna ljepotica mozhe u dushi chovjeka postati najcrnja rijeka. Ico je jako volio svoju sestru Zehru i nikada je nije prebolio.
U zhivotu umjetnika Voljevice njegova supruga Fika predstavljala je najvec'u inspiraciju i podrshku. Poshtovao ju je i volio shto je ona uzvrac'ala u josh vec'oj mjeri. Shvatila ga je kao umjetnika i boema i bila mu privrzhena do posljednjeg chasa. Samaric'anskom upornoshc'u, tolerancijom i zhilavoshc'u sve prepreke je uspjeshno prebrodavala da bi umjetniku stvarala prostor za slikanje. Srec'a je nashla utochishte u njihovom domu.
Rijechi slovachkog ambasadora na otvaranju izlozhbe u Galeriji Katarine Kosache potvrdjuju rejting Mustagrudic'a u diplomatskim krugovima ove zemlje:
– Ponosan sam shto mogu otvoriti ovu izlozhbu Voljevichinih radova, radova chovjeka o kojem sam mnogo chuo i mnogo chitao i za kojeg smijem rec'i da je bio velika i vazhna lichnost za Mostar. Bosna i Hercegovina u Slovachkoj nema svog ambasadora, ali grad Mostar ga ima u liku Srec'ka Mustagrudic'a. Vasha zemlja i vashi narodi u Slovachkoj imaju mnogo prijatelja. Ovo je simbolichan ali i praktichan doprinos onome chemu vi tezhite, a sama izlozhba je dobro djelo, jednako kao shto je dobra knjiga ”Mostarenje” Mishe Maric'a,
akcentirao je ambasador Mojzhita.
Remo Cicutto, gradonachelnik grada Pieshťany, kao izraz prijateljskih namjera poklonio je kolegi Ljubi Beshlic'u umjetnichku sliku crtezh slovachkog umjetnika sa motivom tradicionalnog nacionalnog kola.
Sa vidljivim emocijama i osjec'ajem pijeteta o bratu po esnafu Ici Voljevici govorio je Vlado Puljic' potvrdjujuc'i da je upravo u Ici imao svog najdrazheg prijatelja. Anakreonske pjesme oni su zajedno ispisivali noc'u u bashchama mostarskih kafana poklanjajuc'i se dverima Dionizija. Vlado je iskoristio trenutak da kazhe istinu kako grad nedovoljno pokazuje razumijevanje za umjetnike kojima kako reche ”brinu samo njihove porodice”. Istina nikad ne ostaje bez odjeka.
Srec'ko Mustagrudic' je naveo nekoliko razloga koji su ga nagnali da se ozbiljno upusti u sakupljanje i otkup djela Ice Voljevice kao i da priredi postavku. On je htio razbiti uvrijezheno mishljenje prije svega Mostaraca o tome da je Ico poznatiji kao zabavljach i kreator liskaluka tipichnog mostarskog vrcavog i produhovljenog humornog izraza. Zhelio je Icu postaviti na zasluzheno mjesto koje mu pripada ne samo u okvirima mostarskog nego i bosanskohercegovachkog slikarstva. Kao iskusan i afirmisani kolekcionar Mustagrudic' je preuzeo odgovornu i ozbiljnu funkciju da vrati slikara medju umjetnike i u tome je potpuno uspio. Vjerovatno bi Voljevica u neko skoro vrijeme pao potpuno u zaborav s obzirom na nepostojanje ozbiljnije zbirke njegovih radova i nedostatka monografije.
|