|
Ukratko: Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Imotskom, Makarskoj i Splitu. U Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1909. počinje studij, ali se onda intelektualno i politički angažira na jugoslovenskoj ideji, piše, putuje, biva hapšen i zatvaran, da bi najposlije emigrirao u Pariz, gdje je živio više od šest godina. S propašću Austro-Ugarske vraća se u novoosnovanu državu Južnih Slavena. Prvih poratnih godina živi najdulje u Beogradu, a onda ga put vodi preko Imotskoga, Zagreba, Splita i Brača u Sarajevo, u kome je proveo sedam godina (1930–1937.). Nakon Sarajeva, tri je godine živio u Splitu, da bi se 1940. nastanio u Zagrebu, gdje je ostao živjeti do svoje smrti 12. studenog 1955. godine.
Za vrijeme življenja u Sarajevu (možda bi se moglo reći – za vrijeme boravka u Sarajevu, jer Tin Ujević je jedino ”živio” u literaturi i poeziji, a što se gradova tiče, u njima je samo – boravio!) Ujević je objavio dvije knjige poezije: ”Auto na korzu” (1932.) i ”Ojađeno zvono” (1935.).
Ujevićevo prvo značajnije književno pojavljivanje zbilo se u ”Hrvatskoj mladoj lirici” 1914., gdje je debitovao s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Franom Galovićem, Ljubom Wiesnerom, Zdravkom Milkovićem… Potonjim je pjesničkim knjigama veoma brzo stekao status najvećega pjesnika našega jezika. Uz iznimno vrijedno pjesničko djelo, obrazovanjem i čudesnom erudicijom, premda nikada nije dovršio fakultet i premda je važio za najvećeg bohema književnosti našega jezika, priskrbio je za sebe status jednog od književnih veličina XX stoljeća.
Za života Tin Ujević je objavio svega nekoliko knjiga poezije: ”Lelek sebra” (1920.), ”Kolajna” (1926.), zatim već pomenute knjige ”Auto na korzu”, ”Ojađeno zvono”, kao i ”Žedan kamen na studencu” (1954.). Sabrana djela u sedamnaest (17) knjiga objavljena su mu između 1963. i 1967. godine, a broj knjiga koje je prevodio sa stranih jezika, a prevodio je čak sa deset jezika, zapremao bi barem još toliko i tako opsežnih svezaka.
Inače, ovaj najnoviji sarajevski izbor poezije Tina Ujevića pod naslovom ”Most na Miljacki”, kojeg je sačinio književnik Željko Ivanković, ova knjiga se i ”otvara” pjesmom ”Most na Miljacki”, a slijede cjeline, ciklusi: ”Svakidašnja jadikovka”, ”Kolajna”, ”Visoki jablanovi”, ”Pobratimstvo lica u svemiru” i ”Žedan kamen na studencu”. Na kraju je kraći esej o pjesničkim snoviđenjima i nemirima Tina Ujevića, kao i kraća biografija.
U pogovoru za ovu knjigu, nadahnuto i veoma znalački precizno i jasno, Željko Ivanković oslikava misaoni i pjesnički svijet, naglašavajući da su poezija i bohemija uz ime Tina Ujevića, nerazdvojivi simboli jednog nevjerovatno bogatog života. Jedno je iz uzvišenih duhovnih sfera, a drugo pripada najnižoj razini socijalnog življenja. Jedno pripada plemstvu duha, drugo vulgarnosti tijela. Reklo bi se spoj najudaljenijih od svih mogućih življenja totaliteta, pa ipak dvije krajnosti koje se upravo u umjetnosti dotiču. Svećenik duha, čak biskup duha, što je Ujević neosporno bio, postao je i ustrajavao kao shizmatik tijela, čudak svakodnevnog, prezirući fizičko svijeta, pa i vlastitosti, žestoko se opirući društveno konvencionalnom, izrugujući se s astralnih pozicija svim građanskim konvencijama. Malo se ko potrudio razumjeti njegovu bohemiju, ali priče o njoj i njezinim manifestacijama žive u književnom životu, u svijetu anegdota i danas, toliko desetljeća poslije, ništa manje intenzivno. Tekst njegove poezije i kontekst njezina fizičkog svijeta, značenjska njezina metafizička dimenzija i banalna pojavnost pjesnikove svagdašnjice i danas žive intrigantnu diskrepanciju. Premda, riječ je samo o uzdignuću običnog, smrtnog, trošnog, banalnog u kozmičke i metafizičke sfere pjevanja i mišljenja.
|