Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 196 (107 - nova serija)

Godina XXXI mart/ožujak 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Meho Baraković
Ljubiša Anđelić
hroničar minulih vremena trebinjskih

Slovo, zapis o čovjeku i knjigama njegovim koje napisa
i ne samo napisa, nego i objavi

Kada čovjek voli grad u kome se rodio, i u kome, što bi se reklo, živi u jednom ”komadu” i sada, kao što Ljubiša Anđelić, voli Trebinje, onda i nije tako teško pisati o onome što se – voli. A Ljubiša Anđelić je zaista zaljubljenik Trebinja koje voli i koje ”oslikava” (opisuje) na razne načine i sa raznih, i manje znanih strana.

A sve je počelo 2001. godine…

Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965.

Sve češće čitam (i pišem) o knjigama u kojima je ”glavni junak” autorovo sjećanje na jedno minulo vrijeme koje je imalo svoj neponovljivi miris i šarm. Dobrote i ljepote, i vrijedi se sjećati. Jedna od takvih knjiga koja je došla do mojih ruku, još prije pet godina (poklon dr. Šefketa Arslanagića, Trebinjca koji je sada nastanjen u Sarajevu), svakako je i knjiga ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965.” Ljubiše Anđelića. Iz samog naslova knjige nazire se i tema kojom se autor bavi, zapravo opisuje. Dakle, riječ je o vremenu kada je u Trebinju sport broj jedan bio – vaterpolo, ali i plivanje.

Ljubiša Anđelić: Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965.

Na početku knjige o vaterpolu autor Anđelić je zapisao: ”Godinama sam razmišljao da napišem knjigu o našem – trebinjskom vaterpolu. Sa protekom vremena strepio sam da uspomene i sjećanja na te dane sa Trebišnjice ne izblijede i da zaborav ne prekrije neke događaje i važne detalje. Znao sam kakav rizik preuzimam, jer nije lako sa distance od gotovo pola vijeka, na papir ”prenijeti” zbivanja u tada najtrofejnijem sportu. Ipak, odlučio sam taj za mene ”slatki” napor.

U početku sam osjetio i neku tremu, a posebno odgovornost da, naročito mladim čitaocima, dočaram dane i događaje iz dana sportske mladosti jedne generacije, koja je stasala i nastala na Trebišnjici.

U ovoj knjizi nisam želio iznijeti samo statističke podatke. Pokušao sam, pored broja utakmica, rezultata, osvojenih titula, opisati zbivanja oko plivališta, zgode i nezgode sa brojnih gostovanja, igrače – njihove vrline i mane. U svemu tome koristio sam sopstveno sjećanje, sačuvanu arhivu, kao i sjećanja svojih suigrača. Želio bih da ova knjiga bar malo doprinese oživljavanju, ako ništa bar ideja, da se vaterpolo, a i plivanje vrate u Trebinje. Da se jednog dana na olimpijskom bazenu, pomiješaju bijele i plave kapice, da se tresu mreže, a publika uživa. Ako se to desi, i ako budem tada fizički prisutan, biću sretan da uzalud nisam napisao ove redove. Takođe, želio sam i to da se mi, direktni sudionici tih događanja, i na ovaj način, još jednom podsjetimo na te naše sportske dane, suigrače koji su van Trebinja i na vaterpoliste i plivače koji su nas zauvijek napustili.”

Tako u knjizi na početku zapisa autor Anđelić, a da je u vremenu od 1951. do 1965. godine VK ”Leotar” bio zaista ”gorostas” najbolje se vidi iz statistike prvenstava u vaterpolu Bosne i Hercegovine kojima je ”Leotar” učestvovao. A statistika ”kaže” da je u pomenutom vremenskom razdoblju, dakle u periodu od 15 godina ”Leotar” OSAM puta bio prvak BiH u seniorskoj i JEDNOM u juniorskoj konkurenciji. (U BiH tada je bilo održano samo jedno juniorsko prvenstvo).

Da bi se ”priča” o knjizi ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965.” na izvjestan način zaokružila, a zaokružiti se, ipak ne može, ako se i ne pročita, pomenimo da je ona objavljena u Trebinju 2001. godine, izdavač je sam autor Ljubiša Anđelić, a recenzenti Slobodan Pravica i Rade Aleksić.

Ugašeni kandelabar

Navodeći razloge nastanka knjige ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002.), autor Anđelić, između ostaloga zapisa: ”Kada sam odlučio da napišem ovu knjigu, kao fabulu izabrao sam događanja u djetinjstvu – period od desetak godina. To je vrijeme kada čovjek počinje opažati oko sebe, kada ga sve interesuje. Te prve slike, viđene dječijim očima, projektuju se u mojoj svijesti iz ambijenta očeve radnje u centru Trebinja. Taj kafanski prostor doživljavam kao neku pozornicu, gdje se odvijaju životne predstave. Oko radnje sve vidim i doživljavam kao kroz neki veliki prozor, koji je lociran u središtu zbivanja. Sve se to upotpunjuje i dobija konačnu dimenziju kazivanjem moga oca i drugih sudionika iz tog vremena.

Ljubiša Anđelić: Ugašeni kandelabar

Prvi dio opservacija u knjizi pripada dobu mira. To je vrijeme ranog i bezbrižnog djetinjstva. Ono nosi prizvuk sigurnosti i radosti. Sjećanja na događaje redaju se od očeve radnje, preko poslastičarnice Matkovskog, kina ”Uranija”, do gradskog parka.

Drugi dio knjige ”opterećen” je ratom. Ta, ratna događanja, zbog terora i trauma, više su upamtljivija. To su dani nesigurnosti i velike opasnosti. Od djedovog proročanstva o ratu i dolasku okupatora, do dana kada na području grada, završava četvorogodišnja drama.

U trećem završnom dijelu knjige, kraće su opisani poratni dani. Opterećeni su raznim problemima i dilemama. Dominiraju materijalne oskudice i razne manifestacije pobjednika.

Na kraju, dolazi 1946. godina. Tada zavjesa pada na sve te ”predstave”. Radnja se zatvara i sve oko nje postaje drugačije. Stvara se neki novi, do tada nepoznati, ambijent.

Možda se u nekim završnim pričama osjeća doza revolta i ironije. Nastojao sam da ta moja lična osjećanja ne nadvladaju realnost i objektivnost opisanih događanja…”

I pored izrečenog, i ova knjiga u sebi ima dovoljno ”materijala” da se u njoj ”nađe i prepozna” Trebinje iz tog vakta i zemana, ali i Trebinjci da se ”nađu” i da ”zehra Božija” bude, ono što bi se moglo pamtiti. Recenzent knjige ”Ugašeni kandelabar” mr. Slobodan Pravica pišući o ovoj Anđelićevoj knjizi, s razlogom primjećuje i uočava da ”autor filmskom tehnikom reda upečatljive sekvence za pamćenje, vješto prati italijanske vojnike na straži, ručku obuci, zaviruje u javnu kuću, ”vodi” lijepu kurtizanu na pijacu, registruje ”pad Italije”, uvodi u priču Nijemce, dolazak oslobodilaca, borbe i dolazak slobode u voljeni grad”.

Vrijeme poslije rata, inače najkraće po obimu u knjizi, autor Anđelić je projektovao, ako se tako može reći (a može, zašto ne!) na tri nivoa. Jedan nivo govori o krupnim promjenama koje su zadesile piščevu porodicu, gdje se prepliću gorčina, kritički i nostalgični tonovi pred slikom rasturanja jednog svijeta vrijednosti pred naletom istorije i novog poretka. Drugi nivo govori o krupnim ideološkim, političkim i društvenim promjenama koje su došle po završetku rata. U ovim dijelovima autorovo pričanje često poprima karakter zapitanosti, nedoumice i određene kolebljivosti u izricanju sudova.

Ali, zato treći nivo (aspekt) posmatranja donosi, uprkos svemu, vedre slike odrastanja i sazrijevanja jedne generacije uz Urnine pakete, vječne melodije, harizmatične, mitske holivudske zvijezde i prve, ukradene poljupce, nad smaragdnim vodama rodne rijeke. Trijumf života i mladosti…

Recimo (i zapišimo da se zna) i ova knjiga Ljubiše Anđelića, objavljena je kao izdanje autora, štampana je u štampariji ”Grafokomerc” a.d. Trebinje, u tiražu od 500 primjeraka.

Vojnici Bele lađe

Godine 2003. hroničar i zapisivač minulih vremena trebinjskih, ali i ljudi Grada podno Leotara, Ljubiša Anđelić još jednom je (sve Trebinjce, pa i one koji su morali samo zato što su muslimani, Bošnjaci, napustiti, biti protjerani van svoga Trebinja i države svoje Bosne i Hercegovine) dakle, sve je iznenadio, mislim osobno veoma prijatno novom knjigom svojih (naših) sjećanja pod nazivom ”Vojnici Bele lađe”. Knjiga je tehnički veoma dobro urađena uz likovno rješenje Vladimira Kosića-Menge. Na početku knjige, ono što bi se moglo imenovati kao napomena autora, Anđelić je između ostaloga zapisao… ”Kada sam početkom 1965. godine u mostarskoj ”Slobodi” objavio prvi članak, nešto o gradskim komunalijama, ušao sam u novinarstvo. Ubrzo je mojih tekstova bilo i na stranicama drugih listova. Pisao sam za novine preko tri decenije.

Ljubiša Anđelić: Vojnici Bele lađe

Sa ove distance to vrijeme pisanja podsjeća me na jedan dugometražni film. Na traci se smjenjuju razni događaji i ljudi – njihove vrline i mane, radosti i tuge, pobjede i porazi.

Kao hroničar svih tih zbivanja bio sam dužan da viđeno registrujem. Da brzo, objektivno i bez predrasuda plasiram u redakcije.

Dnevna novina ”živi” samo jedan dan. Imao sam osjećaj da se takmičim sa vremenom. Više puta se dešavalo da nisam uspio napisati cijeli članak. Tada sam pola ili kraj vijesti diktirao u slušalicu ”iz glave”. Sve su to primali stenografi, uglavnom žene. Po glasu su znale mene. Takođe, po glasu, stvaralo sam slike o njima. Tako smo se preko žice ”družili” godinama.

Dosta vijesti čuo sam u kafani. U taj šareni šator, gdje vlada dim cigareta, miris alkohola i zamor gostiju, vijesti su stizale iz ”druge ruke”. Uz prethodnu provjeru odlazile su na stranice novina.

U kafani sam često sretao ljude pogodne za razgovore i druženja. Pisao sam o ”malim” ljudima i poznatim ličnostima iz svijeta slikarstva, književnosti, muzike, medicine, sporta. O onima koji su ostavili neki pečat u sredini gdje su živjeli. U ovoj knjizi ”Vojnici Bele lađe” opisao sam događaje i ljude prije, a naravno, i za vrijeme bavljenja novinarstvom. Kraj mojih kazivanja posvetio sam susretu i druženju s velikim prijateljem iz Španije, kao i o njegovoj lijepoj zemlji.

Zapravo, pokušao sam da napravim jedan kolaž kratkih priča. Mislim, da dužina opservacija neće uticati na zanimljivost i kvalitet napisanog…”

Da bi se još bolje ”oslikala” ova knjiga Ljubiše Anđelića, moglo bi se ukratko reći da dominantan oblik kazivanja (dakle, napisanog) je kraća anegdota sa neočekivanim obrtom situacije, sa vrlo izraženim humorom, po čemu su te ličnosti (uostalom) i ostale upamćene i ušle u usmeno kazivanje i, samu, priču. Drugi način formiranja priče ima elemente kraće biografije, priča se širi, unose se mnogi podaci iz života ličnosti, ličnost se smješta u određeni duhovni kontekst vremena, tako da se dobijaju značajni podaci o životu ljudi koji su iza sebe ostavili značajno djelo. Tako je, recimo, priča o trebinjskom pjesniku Vlastimiru Bratu Pavloviću, urađena studiozno, sa mnogo interesantnih detalja iz pjesnikova života i rada.

Nadalje, Anđelićev stav prema ličnostima (ljudima) koje opisuje je izrazito dobronamjeran, prijateljski, nezloban, pun ljubavi. Slikajući svoje ličnosti autor se kreće prostorima Beograda, Sarajeva, Subotice, Dubrovnika, posebno Trebinja, prvenstveno u vremenu ranih šezdesetih i neprimjetno otkriva neke konstante duhovne klime tog vremena, tako da će kod mnogih, naročito starijih čitalaca, izazvati nostalgiju za vremenom njihove mladosti, a mladim čitaocima približiti te mitske šezdesete u kojima su postavljeni standardi u literaturi, muzici, filmu – koji su, do danas, u mnogo čemu, ostali neprevaziđeni.

I na samom kraju, Slova o ovoj knjizi, što se tiče jezika, stila, kompozicije, vidljiv je autorov trud da izvrši određene pomake (naravno, ka boljitku, boljem) u odnosu na prethodne dvije knjige. To naravno, samo može da raduje…

Skalinima u san

Četvrta knjiga memoarske proze Ljubiše Anđelića ”Skalinima u san”, objavljena 2004. godine, kao i sve ranije u sunčanom i bajkovitom Trebinju, je zasigurno samo nastavak hroničarskog zapisivanja o Gradu i njegovim Ljudima, ovog vrsnog zapisivača. Na samom početku knjige, prije ”poniranja” u ono što knjiga ova sa sobom nosi, Anđelić će sebi, ali i nama reći da ”objavljivanjem knjiga ”Ugašeni kandelabar” i ”Vojnici Bele lađe”, nisam do kraja otvorio vrata bogate galerije likova i događaja nepresušne snage trebinjskog života. Na tu pomisao navode me sjećanja koja ne miruju. Pokreću moju maštu. Ne daju mi mira. Taložena godinama u svijesti ”traže” da se pretoče u priče. Da tako na stranicama knjige, ostanu kao nekakva (jašta, nego draga) retrospektiva”.

Ljubiša Anđelić: Skalinima u san

Zašto ne reći i zapisati: Upečatljiva su sjećanja iz kafana. Iz tog šarenolikog ambijenta sa šeretima, boemima, ”orđinalima”, konobarima, šankerima. Pikanterije u vezi njih stalno ”golicaju” maštu – zašto da se, sve to, i ne zapiše. Nepresušna su inspiracija za pisanje. Treba im, i posvećeno je dovoljno prostora (stranca) svemu tome.

U knjizi ”Skalinima u san” iz zaborava ”izranjaju” tri, mnogima dobro znane, velike gradske ljubavi. Kratke romanse sa tragičnim završetkom, epilogom, kako se to književnički kaže. Te ljubavi, dogodile su se u Trebinju, neposredno prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. U to vrijeme ”slike” tih ljubavi, izazivale su znatiželju.

Ali, slika Grada, autorovog Trebinja, sa početka prošlog vijeka i kasnije, zaista i zasigurno, ne bi bila ”pravilno” dovršena bez ljudi koji su zbog svojih vrlina, ali i mana, ostavili u amanet, u naslijeđe da ne budu zaboravljeni. Da se Slovo (i u knjigu ugrađeno) i o njima napiše i čuje. I napisa se, zaista.

Takođe, veoma znalački i precizno, u knjigu su uklopljene i još neke priče. Da, kroz kratke priče prikupljene pod naslovima ”Scene oko vatre” i ”Korzo naše mladosti” u ovoj knjizi ”gase” se, izvjesne, trebinjske uspomene: Ili je to samo, sve privremenog karaktera do ponovnog i novog ”izranjanja” priča i scena koje su se, naprosto, zaboravile. Na kraju pisanja i ispisivanja ove knjige Anđelić je na kratko ”otplovio” do morske obale – do Dubrovnika. A ”put” je opet vodio do ljudi, ulica i kafana tog drevnog grada.

U mislima autor se spustio i još južnije, do pješčanih obala raskošne i neuhvatljive Boke Kotorske. I tu, i tada se Anđelić vraća u dane sportske mladosti. Sve to sada liči na bajku, na uspomenu dragu i neponovljivu. Sve je to na izvjestan način, nešto kao ”dodir svile” čiju smo nježnost nepravedno zaboravili. Skalini su stepenice, a riječ ova je iskazana u dubrovačkom žargonu, govoru, i tim skalinima (stepenicama) autor knjige ”Skalinima u san” Ljubiša Anđelić nas i zaista vodi u snove, koji su od nekadašnje jave nastali.

Plava čarolija

Peta knjiga, trebinjskog hroničara i zapisivača Ljubiše Anđelića ima naslov ”Plava čarolija” koji asocira na plavetnilo neba iznad grada na Trebišnjici, a što se same ”čarolije” tiče, to je voda. Ali, ”to” je ono što se ”događa” kada se sa terase hotela ”Leotar” u ljetnim kasnim popodnevima pogledom ”dotakne” Stari grad, Kastel, pa sve ono vidljivo i čulno što je na drugoj strani, u vodi se oslikava. I to tako traje do ushićenja…

Ljubiša Anđelić: Plava čarolija

U samom predgovoru knjige, Anđelić između ostaloga kaže, zapisa da kada se piše knjiga sa temom iz proteklog, minulog života, u kojoj radnju određuju sjećanja i uspomene, neki važni datumi, zanimljivi ljudi i događaji ostanu, i nehtijući, na margini. Možda se nešto od toga ne prezentira na pravi način. To nije čudno. U memoriji pohranjeni sadržaji ne miruju. Pojavljuju se, i nestaju. Često se prepliću. Nastojao sam da upamćeno (naglašava Anđelić, s razlogom!), preko stranica ove knjige ponudim svojim čitaocima, kojih je, što me veoma raduje, sve više.

I u ovoj, već petoj knjizi, na izvjestan način, vraća se autor u prošlost. U dane i događaje iz prošlog vijeka, sve do kraja njegovih osamdesetih godina. Možda se u nekim pričama, na izvjestan način, događaji i ponavljaju. Ali, zašto ne reći, to je svakako manji grijeh u odnosu na rizik da se ne kaže ništa, ili malo o događajima koji su bili zanimljivi i vrijedni pažnje. A događaja je bilo. Nije da ih, nije bilo.

U pričama koje se nalaze u knjizi ”Plava čarolija” su dominantni ljudi. Naravno. Trebinjci. Njihove čudi i naravi. Anđelić je te ljude smjestio u centar grada, na trg – pijacu, ispod bronzanog anđela i krošnji platana (”Anđeo nad gradom”), na obale Trebišnjice i njene mostove (”Plava čarolija”, ”Mostovi”), na staru željezničku stanicu (”Lament za ćira”), u neizbježne kafane (”Bežigrad pod murvom”, ”Kod Kosića”).

Na kraju, kao i neke ranije, i ova knjiga Anđelića, završava se jednim susretom daleko od grada podno Leotara. Reklo bi se, sasvim slučajno poznanstvo sa jednom ”Španjolkom u Andaluziji” (”Emilijina sjećanja”). Hroničar je, možda i tamo tražio ”zrnca” Trebinja i kao da ”toga” nije bilo…

I šta još da se, na kraju, doda. Možda ono već napisano sa samog početka ovoga Slova, Zapisa o Čovjeku i Knjigama koje je on napisao i ne samo napisao, nego uz pomoć Dobrih Ljudi – i objavio. Da se zna, i da se – čitaju!

Ljubiša Anđelić, rođen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Bavio se dugo godina novinarstvom. Do sada je objavio pet knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965.” (Trebinje, 2001), ”Ugašeni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele lađe” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004) i ”Plava čarolija” (Trebinje, 2005). Živi u Trebinju.

P.S. I zaista, kada čovjek voli grad u kome se rodio, i u kome, što bi se reklo, živi u jednom ”komadu” i sada, kao što Ljubiša Anđelić voli Trebinje, onda i nije tako teško pisati o onome što se – voli…

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-07-16

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden