|
Ovladavshi josh u djetinjstvu nebeskim jezikom poezije, boravec'i tuda svuda a najmanje u zavichaju, Damjanovic' je u sebi nosio autentichne kljucheve tumachenja poezije vjechitog strastvenika koji je, da citiramo Lorku, ”ispisivao po nebu svoje strofe od srebra”. Rijech je, naravno, o Miloshu Crnjanskom, jednom od svjetionika nasheg ekspresionizma chiji se stihovi, dubinom i dinamikom, iznijansiranoshc'u vizuelnih i akustichkih valera, otkrivaju chitaocu kao ”sazvuchje kosmichkog”, parabolichni diskurs svevremene chovjekove situacije u svijetu.
U obrac'anju Crnjanskom Djuro nije ishao putem po kojem su bile utisnute stope prethodnih putnika i pohodnika. Njega nije zanimalo vec' vidjeno u atlasu i albumu poetskih Crnjanskijevih pejzazha, vec' ono shto se prvi put otkrivalo, naziralo pred trec'im okom istrazhivacha, a do chega su vodili samo tragovi slutnje.
Djuro se, dakle, prihvatio da izuchava ne rechenichke sklopove, sintaksu ”rastrchanih glagola” i ovremenjenih imenica, ne cjelovitost pa chak ni sitnu prashinu rijechi, vec' dah, ritam disanja, ispunjenu tishinu negovora, vec' interpunkciju, grafichko znakovlje, nevidljivo presjecishte misaonih i emotivnih struja, mjesta pojachane gustine ili razrijedjenosti, intonacioni iktus teksta. Pri svojim tekstualnim zasjecima Damjanovic' se nije koristio skalpelom nego laserom. Zanimao ga je zarez, zgusnuta pauza, njegova sasvim osobita energija koja utiche ne samo na ritam stiha, njegov dinamichki reljef nego i emotivnu boju, ukupnost sugestivnog talasa koji zapljuskuje chitaoce.
Gusta vegetacija zareza usadjenih medju rijechima i sintagmama stihova daje poseban zamah iskazu, potiskuje ili potencira poznata znachenja, zapljuskuje svjezhinom razlistalih metafora. Kada se, medjutim, ti zarezi uklone, slika se mijenja. Na njenom licu zapazhaju se tragovi umora slichno ulici kojoj su poslije slavlja poskidali novogodishnju dekoraciju boja i svjetlosti i prepustili je sivilu svakidashnjice.
Djuro osjec'a rijech u svim njenim dimenzijama. Glasovi u njoj nisu sluchajni. Oni su urasli u njenu bitnost, oni su otjelovljenje te bitnosti, dio njene charolije i magije. I ono l koje glatkoc'om i zaobljenoshc'u zvuka i likvidnom (tekuc'om) intonacijom sugerira punu protochnost zhivota i ono u koje svojom dubinom, poput uzdaha i umora, udesa i ukletosti najavljuje tragichnu neminovnost odlaska, dio su Djurine poetske opsesije. Poput putnika koji oslanja uho na zheljeznichke shine da bi po vibracijama atoma, nechujnoj uznemirenosti materije doslutio dolazak voza, tako je i Djuro, podstaknut zvuchnim podrhtavanjima stiha koji dopiru iz najintimnije dubine autorovog dozhivljaja, uchinio nov analitichki korak, zapazio, upravo posredstvom chudesne interpunkcije, proces osamostaljivanja rijechi, i to ne samo snazhnih i punokrvnih glagola, pa zatim imenica i pridjeva nego i ”bledih rechi” (veznika ili partikula, npr.), onih koji u rechenichkoj ”podjeli rada” – ”vodu nose” i sa kojih pogled brzo sklizne hitajuc'i u susret ”pravim znachenjima”. Djurina analiza, ipak, nije pjesnichki dijalog, natpjevavanje rasnih zaljubljenika rijechi. Djuro je uspio da kanalishe svoju neobuzdanost, (koliko toliko) disciplinira mashtu i snabdije se svijetlim oruzhjem lingvo-stilistichke analize. Bez zatrchavanja, chak i primjenom statistichke metode, prebrojavanjem rijechi, glasova, akcenata, pauza, napredovao je sporo, ali sigurno. Osjec'aj ga nije varao, ali se on ipak nije oslanjao samo na njega. Autor studije ne gubi iz vida tvrdjenje Huga Fridriha da ”beskonachna potencija u kojoj se krec'e jezik prelazi na chitaoca samo tako shto ga potiche na beskonachnu potenciju tumachenja smisla”. Naravno, chitalac je rezonator, oko i uho, srce i svijest, ingral u kojem umjetnina ostvaruje uvijek novu i drugachiju egzistenciju, ”estetichku deklinaciju” svoje samosvojnosti i neponovljivosti. Iako je zhelio da bude samo obavijeshteni tumach, minuciozni analitichar mikro i makrostrukture Crnjanskijeve poetske gradnje, Djuro Damjanovic' nije uspio da se ”zakloni tekstom”, potisne svoj temperament, razbarushenost, sklonost ka stilskim eksperimentima i tvorachkim potezima preoblikovanja rijechi. Tekst je dobio specifichnu auru, unutarnje poetsko obasjanje, ali, zachudo, nije izgubio nauchnu utemeljenost.
”Poezija i jezik poezije Milosha Crnjanskog” je djelo u kojem Djuro Damjanovic', tumachec'i stilske specifichnosti autora ”Strazhilova”, daje hologram svog vlastitog stvaralachkog iskustva.
|