|
U gradnji svojih djela autor knjige pricha Chovjek iz sna najblizhi je narodnom pripovjedachu. Za primjer mozhemo uzeti prichu s kojom je knjiga otvorena Put pod vodom i bez posebnih napora prepoznat c'emo elemente karakteristichne za usmeno kazivanje: fatalizam, ono shto u antichkoj tragediji definiraju kao neminovno stradanje bilo bi najblizhe poziciji u kojoj se junak priche nalazi; njegov djed je stradao od kamene gromade, otac isto i Merzuku Torohanu ne preostaje nishta drugo nego da nastavi niz. Kao i u narodnim prichama majka je stara i zheli ozheniti sina, sin, protivno svojim vidjenjima ispunjava zhelju majke, majka umire (lahko i naglo, kako to narodna pjesma kazhe: ”to izusti i dushicu pusti”), mlada je siromashna ali zato lijepa, Merzuk je sin jedinac…
Kada bi tome pridoda pojava (u snu) chovjeka u bijelom kao opomene: ”Sa bijelog konja, koji je stao nogom, tik pored njegove glave, gledao ga je chovjek u bijelom. Taj nepoznati i nepozvani imao je bijelu kapu, pod kapom bijelu kosu, bijele obrve i bijele trepavice. Iz te bjeline gledale su ga crne ochi. Taj takav mu je odozgo doviknuo ovo: – Uz Drinu pliva crna dvoglava azhdaha… Ti si progutao kamen, a azhdaha c'e progutati tebe. Bjezhi, chovjeche, kud znash i kako znash!” – inventar elemenata karakteristichnih za usmeno pripovijedanje narasta do broja koji uvodi zapitanost da li je rijech o djelu kao individualnom ili kolektivnom chinu.
Kazano za prichu Put pod vodom dalo bi se primijeniti i na priche Kopach bunara, Bugojanski tabut i druge shto sve skupa navodi na pitanje kakvu individualnu nadgradnju narodne pripovijetke odabire Smajlovic'?
Kao pisac sa svijeshc'u o literaturi autor knjige Chovjek iz sna ima u vidu da pripada neispisanoj, boshnjachkoj literaturi. Za razliku od susjednih i literatura iz svijeta, boshnjachka knjizhevnost nije imala razvijenu pisanu literaturu u kojoj je tradicija i ostalo boshnjachko naslijedje prevedeno u pisanu knjizhevnost. Kao takva imala za posljedicu da su brojne priche ostale da plutaju izmedju nezabiljezhenog odumiranja i zabiljezhene sistematizacije. Kao takve, Smajlovic' uspostavlja poziciju ”lovca na plutajuc'e” i donosi nam svu onu kombiniranu metafiziku i magiju pomijeshanu sa realnim i stvarnim.
Kao shto je hispanoamerichka knjizhevnost stekla svjetsku glasovitost nudec'i magiju u realistichkom ruhu, Smajlovic' otvara nesluc'ene moguc'nosti nepresushnog tematskog bunara pohranjenog u osobenoj boshnjachkoj tradiciji. Sa svijeshc'u o tome, autor se svrstava u red tragalaca za nepronadjenim blagom. Za junacima koji su teshko zhivjeli a lahko umirali, za svijetom u kojem je i naizgled najbezazlenija pojava prerastala u strast narastajuc'e jachine kao i sam zhivot. Realnim je chinio sav onaj svijet ljudi u bijelom, zhena nestvarne ljepote, putujuc'ih i sveprisutnih mrtvaca i tako redom.
Ali ono shto je svojstveno Smajlovic'u kao niti jednom piscu slichnog obzorja, njegov je svijet pitom, nema tegobe mada ima muke, nema zhalosti mada ima stradanja, nema smrti mada ima umiranja…
Smajlovic' ostao dosljedan svom poetskom credu rizikujuc'i da ga ocijene kao prezhivjelog, arhaichnog, staromodnog i ko zna shta sve mozhe pratiti te atribucije.
Medjutim, svaki pokushaj takvog pristupa i intenzivnijeg chitanja ovog pripovjedacha pokazivac'e suprotno: Smajlovic' je osoben, svjezh kao shto je i svijet koji nam se chini da ga odnekud poznajemo vitalan i cjelovit a u pripovijetkama pisca dozhivljava svoju punu reinkarnaciju i revitalizaciju.
Chetiri knjige pripovijedaka Mustafe Smajlovic'a su jedna knjiga. Njegove priche su u stalnom medjusobnom dosluhu i njegovi junaci su iz istog svijeta shto ostavlja dojam moguc'ih sretanja i prozhimanja. Ajnija Shahbazovic' sa istim onim zharom kopa bunar kojim Merzuk Torohan razbija kamenu gromadu a taj zhar i tu rijeshenost nalazimo i u traganju za prichom kod Sabahudina Durana.
Neshto od tog zhara nalazimo i u pripovijedanju Mustafe Smajlovic'a.
|