Majčin blagoslov
Vrijeme zagrlila
Nemir svoj
Svoj kućni prag
Veliki kamen
Ko brijeg
Nikad u tuđini
Sinu TI
Sinu MI
Ne zemetni
Trag
(iz zbirke pjesama Zašto moja smrt spava pjesnika M. Elezovića)
Dobih knjige na dar. Od prijatelja. Njegove. Uzeh da ih prelistam i ostah prikovana za njih puna dva i pol sata, jer to nisu knjige za prelistavanje. I pustih suzu. I uzdahnuh. I zaplakah, tiho i u sebi. Pa, iako zaplakah ne mogu reći da su knjige tužne. Ta bi riječ bila i plitka i površna. Ono što pročitah i što osjetih, što me je proželo i uzdrmalo je mnogo više od tuge i ne znam koja je prava riječ za to. Postoji li uopće riječ kojom bih izrazila ono što sam čitala i čitala dok mi se utroba tresla od nemira a misli kovitlale u bunilu dugo zatomljenih misli i osjećaja. Bol? Patnja? Jad?
Tragedija. Svijest i pomračenje uma. Instinkt. Iskon. Trajanje Smrt. Inat. Uskrsnuće. Oprost. Borba. Opstanak. Upornost. Sjećanje. Nemoć. Želja. Ljubav. Život. Jedno po jedno i sve zajedno i sve odjednom prođe kroz mene kao uragan da se, zatvorivši knjige, osjetih slaba i iscrpljena i zaštitih lice rukama… Trebala mi je čaša vode i suza da dođem k sebi i da krikom i jecajima izbacim iz sebe tegobu, golemu tegobu. Tada, u tom trenutku pomislih na one jadnike koji srca i suza nemaju da si olakšaju dušu, pa ili da se pokaju ili da podijele ljudski ono ljudsko.
Ovo nisu knjige tamo nekog uglađenog Europljanina koji dolazi na ove prostore da bi smireno i sasvim odsutno, u gumenim rukavicama i plastičnom zaštitnom odijelu s kacigom ili šeširom na glavi, svejedno, pun gađenja i prezira prošetao razrušenim ulicama i dušama, nakon što su granate prestale padati, a snajperska gnijezda pročešljana i očišćena, pročeprkao po ruševinama, po zgarištima, po kostima i kosturima, po utrobama i intimi preživjelih, a onda otišao u tu uglađenu Europu, na uglancani i samozadovoljni Zapad i napisao i objavio knjigu o ISTINI, (i na njoj dobro zaradio, jer je takvo štivo tamo vrlo pitko), analizirajući razloge, uzroke i posljedice jednoga bezumlja, crtajući karte s kojekakvim crvenim, plavim, zelenim, sivim i ružičastim granicama i zonama kao da crta granice i zone safari parkova označavajući dokle posjetitelji mogu ići i biti sigurni, gdje trebaju pratnju zaštitara i gdje nikako nije preporučljivo ići.
Ne, ove dvije knjige definitivno nisu samo papir ispisan riječima. One su okamenjeno svjedočanstvo o veličini ljudske duše pokazujući koliko ta duša može biti duboka i široka da primi udarce kočeva, rane metka i noža i da pri tome ipak ostane duša.
|