Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 194 (105 - nova serija)

Godina XXXI januar/siječanj 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Klara Polak-Poljarević
Povratak Gorčina

Muhamed Elezović: Zašto moja smrt spava

Majčin blagoslov

Vrijeme zagrlila
Nemir svoj
Svoj kućni prag
Veliki kamen
Ko brijeg
Nikad u tuđini
Sinu TI
Sinu MI
Ne zemetni
Trag

(iz zbirke pjesama Zašto moja smrt spava pjesnika M. Elezovića)

Dobih knjige na dar. Od prijatelja. Njegove. Uzeh da ih prelistam i ostah prikovana za njih puna dva i pol sata, jer to nisu knjige za prelistavanje. I pustih suzu. I uzdahnuh. I zaplakah, tiho i u sebi. Pa, iako zaplakah ne mogu reći da su knjige tužne. Ta bi riječ bila i plitka i površna. Ono što pročitah i što osjetih, što me je proželo i uzdrmalo je mnogo više od tuge i ne znam koja je prava riječ za to. Postoji li uopće riječ kojom bih izrazila ono što sam čitala i čitala dok mi se utroba tresla od nemira a misli kovitlale u bunilu dugo zatomljenih misli i osjećaja. Bol? Patnja? Jad?

Tragedija. Svijest i pomračenje uma. Instinkt. Iskon. Trajanje Smrt. Inat. Uskrsnuće. Oprost. Borba. Opstanak. Upornost. Sjećanje. Nemoć. Želja. Ljubav. Život. Jedno po jedno i sve zajedno i sve odjednom prođe kroz mene kao uragan da se, zatvorivši knjige, osjetih slaba i iscrpljena i zaštitih lice rukama… Trebala mi je čaša vode i suza da dođem k sebi i da krikom i jecajima izbacim iz sebe tegobu, golemu tegobu. Tada, u tom trenutku pomislih na one jadnike koji srca i suza nemaju da si olakšaju dušu, pa ili da se pokaju ili da podijele ljudski ono ljudsko.

Ovo nisu knjige tamo nekog uglađenog Europljanina koji dolazi na ove prostore da bi smireno i sasvim odsutno, u gumenim rukavicama i plastičnom zaštitnom odijelu s kacigom ili šeširom na glavi, svejedno, pun gađenja i prezira prošetao razrušenim ulicama i dušama, nakon što su granate prestale padati, a snajperska gnijezda pročešljana i očišćena, pročeprkao po ruševinama, po zgarištima, po kostima i kosturima, po utrobama i intimi preživjelih, a onda otišao u tu uglađenu Europu, na uglancani i samozadovoljni Zapad i napisao i objavio knjigu o ISTINI, (i na njoj dobro zaradio, jer je takvo štivo tamo vrlo pitko), analizirajući razloge, uzroke i posljedice jednoga bezumlja, crtajući karte s kojekakvim crvenim, plavim, zelenim, sivim i ružičastim granicama i zonama kao da crta granice i zone safari parkova označavajući dokle posjetitelji mogu ići i biti sigurni, gdje trebaju pratnju zaštitara i gdje nikako nije preporučljivo ići.

Ne, ove dvije knjige definitivno nisu samo papir ispisan riječima. One su okamenjeno svjedočanstvo o veličini ljudske duše pokazujući koliko ta duša može biti duboka i široka da primi udarce kočeva, rane metka i noža i da pri tome ipak ostane duša.

Most Sare Kašiković (Stolac)

Most Sare Kašiković (Stolac)

Govorim o knjigama stolačkog i bosanskohercegovačkog pjesnika Muhameda Hame Elezovića: Berač kamenih cvjetova i Zašto moja smrt spava, objavljene u ediciji Rondo 1996. i 2003. godine.

Samo je još jedna knjiga izazvala u meni sličnu reakciju, toliko snažnu da sam sa svakom pročitanom stranicom postajala sve nemoćnija od patnje i sve luda od bola koji su se pretakali u mene kao infuzija koja ili liječi i oživljava ili ubija. To je knjiga Molila sam ih da me ubiju.

I nakon svega, pitam se trebaju li nam uopće takve knjige, ali prije nego što to pitanje u meni i nađe uporište, odmah nalazim i odgovor i to potvrdni – DA. Trebaju nam i to najmanje iz dva razloga.

Prvo DA odnosi se na nužnost svjedočenja istine. Nužno je konstantno isticati razliku između dobra i zla, pravde i krivde, istine i neistine kako za generacije koje to znaju, ali su se udobnošću života uspavale, pa ne haju, tako i za generacije onih koji stasaju, pa ne znaju. To su opće ljudske kategorije, bit i smisao Života. Nužno je spoznati dubinu patnje pravednika ali i njegovu veličinu da se ne osvećuje i ne mrzi, što ga i čini pravednikom. Nužno je spoznati njegovu snagu da se poput feniksa izdigne iznad svojih zatirača, iznad svojih slabosti, iznad samoga sebe i pretvori bijelo svjetlo smrti koje ga je omamilo i skoro odvelo u mrak, u boje i šarolikost života kojemu se vratio tiho i bez buke. To je ono moje drugo Da., jer su ovakve knjige, ma koliko teške, gotovo morbidne, ali iskrene i potrebne njihovim tvorcima kojima su one odušak ili čak terapija. One su morale biti napisane da bi pisac izbacio iz sebe teret patnje i podijelio ga s čitateljima koji su spremni dio tog tereta preuzeti na svoja leđa. Da nije tako ni čovjeka ni pjesnika ne bi bilo. Uostalom, u svojoj pjesmi NEMIRI sam pjesnik kaže:

Od nemira
Prašnjave mi bore
A od suza
Duboko je more
Veliko
Beskrajno more
Što mi se otvorilo.

(Berač kamenih cvjetova, str. 15)

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2006-02-20

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden