|
Gledao sam te sinoc'. U snu. Tuzhnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijec'a,
Na visokom odru, u agoniji svijec'a,
Gotov da ti predam zhivot kao zhrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuc'i da su tamne ochi jasne
Odakle mi nekad bol i zhivot sjao.
Sve bash, sve je mrtvo: ochi, dah i ruke,
Sve shto ochajanjem htjedoh da ozhivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja josh je bila zhiva,
Pa mi reche: Miruj! U smrti se sniva.
|
|
Uvijek izaberem pogreshno vrijeme da prestanem misliti o Smrti. Smrt… Vec' rekoh, jedino je Ona ostala chista. Potpuno chista. Za razliku od Zhivota kojeg sam prechesto navikao vidjeti ukaljanog i oskvrnutog, pa chak i onda kada taj Zhivot nije ni pocheo. Trudna mama narkomanka. Trudna mama na metadonima. Trudna mama HIV pozitivna. Trudna mama alkoholicharka… I josh poneke trudne mame, koje dar zhivota uzimaju zdravo za gotovo…
Ujutro, dok je josh prerano i dok sam siguran da nec'u naic'i ni na jednog novopechenog Vjernika – Katolika, Pravoslavca ili Muslimana, kojima je vazhnije pokazati svima svog novog Audija ili kompletic' iz Benettona nego razlog zbog kojeg su tu sa rukama punim cvijec'a, obishao sam nekoliko Grobova. Katolichke i pravoslavne parcele gradskog groblja sharenile su se od cvijec'a i svijec'a. Uredno sam poslozhio par svojih krizantema na grobove ljudi koje sam volio ili poshtivao ili za koje smatram da iz bilo kojeg razloga zasluzhuju da se kraj njihove posljednje postelje prisjetim vec' odavno zaboravljenih molitvi. Sa preostale dvije krizanteme i bolom u ledjima, uputio sam se na drugi kraj grada. Glavna vrata harema bila su zatvorena, pa sam psujuc'i ledja preskochio prastaru kapiju. U labirintu mezara, pronadjoh ime i prezime, koje i dan danas stoji na biljezhnici iz matematike, koju sam uzeo da prepishem zadac'u prije 10 godina. Umjesto molitve promrmljah par Balashevic'evih stihova. ”Ako umrem mlad…” pisalo je na koricama te iste biljezhnice iz matematike. Polozhih one dvije krizanteme na mezar; a neka stara bakica, mislec'i da sam zheljan lekcija iz vjeronauka, objasni mi da se ”kod nas ne stavlja cvijec'e na grobove”… U tamnim rejbankama (: raybankama), izlizanim farmericama, spitfajer (: spitfire) jaknom, krijuc'i podochnjake i s trodnevnom bradom na rogatom listopadskom suncu i nisam bio neko olichenje djaka vjeronauka, te se, obzirom na mjesto radnje, suzdrzhah od grubljih objashnjenja i samo joj tiho rekoh da gleda svoja posla. Jer, gospodjo, ja ne znam stavlja li se kod vas cvijec'e na mezar; ali obzirom na to shto smo ja i ovaj tu pokojni shesnaestogodishnjak u zhivotu proshli, kod nas dvojice se stavlja cvijec'e. Gore spomenuti Zhivot, odluchio je da ja budem taj koji pazi na godishnjice i preskache kapije da bi proshaputao povec'i repertoar Balashevic'a, ali siguran sam da bi i na mom grobu bile dvije krizanteme rano ujutro, prije svih ostalih, da su kojim sluchajem uloge obrnute…
Po drugi put, sam preskochio kapiju najstarijeg harema u gradu i osvrc'uc'i se da vidim hoc'e li duboko religiozna gospodja skloniti one dvije krizanteme s groba mog prijatelja, kresnuo Forda. Treba promijeniti filter, pomislio sam dok sam se spremao otic'i u najtuzhniji dio grada…
|
 |
|
 |
|
I platani stradaju u ratu: ”Ranjena sova” i ”Ranjeni div”,
snimila Amira Balic'
|
|
Ako, od kruzhnog toka na Rondou podjete prema Bulevaru, kroz Liska ulicu, u aleji platana, primjetiti c'ete park koji nije park i groblje koje nije groblje. Tik uz cestu, u nekadashnjem Liska Parku, za vrijeme rata, kad se nije moglo pric'i grobljima od granata i snajpera, sahranjivani su mladic'i ne gledajuc'i koje je tko vjere ili nacije. I dan danas, lezhe tu pod krizhevima i bashlucima svi ti momci koji svoje zhivote utkashe u ovaj grad. Medju njima nekoliko poznatih imena i bezbroj magichnih brojki… 1972 -1992. Od sve te mladosti sahranjene uz kuc'e bogatasha koji tom istom ratu postadoshe josh bogatiji, prodje me jeza iz dubine kostiju. Gledajuc'i svu tu mladost dodje mi da plachem kao razmazheni shmrkavac, da urlam od bijesa, da zavapim svim Bogovima da vrate te tek nachete Zhivote. Upalio sam tu nekoliko svijec'a raji koju sam osobno poznavao i jednu zajednichku svijec'u pod najdebljim platanom u aleji…
Odluchan da moram prestati misliti o Smrti, izashao sam iz parka i zapalio cigaru. Na parkingu gdje sam parkirao, vidjeh skupinu navijacha kraj spomen obiljezhja momka, takodjer navijacha, kojeg je upucao gradski kauboj na istom tom parkingu ispred diska, na tochno istom mjestu gdje mu je spomen plocha. Zapalili su u tishini jednu baklju i okupljeni oko spomenika chekali da izgori. Smrt… Tako to valjda ide… Nekom srec'a, nekom geleri u stakla – ne mozhe se pobjec'i od svog komada pakla… Smrt… Ostaje mi samo jedno… U smrti se, valjda, sniva… U smrti se sniva…
(Iz ”Dnevnika Ulice”, 2.11.2004.)
|
|
Zadnja izmjena: 2006-02-20
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|