|
Pozorishte lutaka Mostar
Sezona: 2005/2006.
Karel Chapek: Razbojnichka pricha
Rezhija: Slavcho Malenov
Premijera: 11.10.2005.
|
|
Slavcho Malenov, bugarski lutkarski reditelj, ostavio je neizbrisiv trag u razvoju lutkarske umjetnosti u Mostaru u ovom poslijeratnom periodu. Vec' nekoliko godina, gotovo redovito, on dolazi u ovaj grad, katkad i sa chitavom ekipom svojih suradnika, scenografom, kostimografom, muzichkim suradnikom, i ne samo da rezhira i ostvaruje predstave zavidne estetichke vrijednosti, vec' u svoj rediteljski rad inkorporira i niz drugih aspekata, neophodnih za teatarski razvoj jedne lutkarske teatarske ustanove. Taj njegov utjecaj se ochituje i u izboru repertoara: shiroko upuc'en u literaturu za ovaj teatarski vid, univerzitetski profesor u svojoj zemlji, reditelj chiji se dijapazoni krec'u od Japana do Meksika, najzad, predusretljiv i spreman na pomoc', on je, poput hirurga, zaljechivao teshke rane koje je rat ostavio na ovom teatru. Nije se obzirao na teshkoc'e na koje je nailazio, pristajao je na one uslovnosti koje su mu se nudile i od tih uslovnosti, modelirajuc'i ih, stvarao scenska djela koja su daleko nadilazila te uslovnosti. On nije pristajao samo na to da nachini predstavu, on je odgajao, upuc'ivao u tajne teatarske umjetnosti, radio na glasovnim postulacijama, na vladanju lutkom, na otkrivanju filozofije lutkarstva. Svaka njegova rezhija je ovdje bila i neki mali univerzitet.
|
Prizor iz predstave ”Razbojnichka pricha”
|
|
Ali se mora priznati josh neshto: on je ovdje naishao na svesrdni odziv, na ljude spremne da usvajaju sve shto im je Malenov ponudio. To se, prije svega, odnosi na glumachki ansambl. Bilo ih je samo chetvoro: Nedzhad Maksumic', Diana Ondelj-Maksumic', Nermina Denjo i Sergio Radosh. Od njih je samo Nedzhad Maksumic' posjedovao izvjesno scensko iskustvo i iskustvo u radu s lutkama, ostali su pocheli stasati u lutkare – umjetnike tek pod dirigentskom palicom Slavcha Malenova. Pri tom, buduc'i da ih je bilo samo chetvoro, a djela koja su postavljana na scenu uvijek su imala vishe likova, ovi mladi glumci su, pripremajuc'i jednu predstavu, morali uvijek uchiti i lekciju vishe: transformirati se, u magnovenom trenutku, u novi lik, mijenjati karaktere, modulirati dikciju u novom scenskom horizontu, chak usvajati i novu motoriku u animiranju lutke. Atmosfera topline koju je, takodjer, Malenov oblikovao tokom svoga rada, ljubav koja se razvila kod svakog chlana ansambla za ovu umjetnost (bez uobichajenih kompleksa koji se javljaju kod glumaca lutkarskih teatara, buduc'i da su skriveni iza svoje lutke, uvijek u ”drugom planu”), ali i naglashena inteligencija, neophodna za ovakvu vrstu izrichaja, uchinili su svoje: glumachki profil se izoshtravao, formulacija scenskog iskaza se usavrshavala. I danas, kada se gleda njihova predstava, tragovi nedorechenosti se ne mogu primijetiti, postulacija glasa je dovedena u punu harmoniju sa pokretom, sa gestom, sa intonativnim valerima.
Postoji josh jedna karakteristika, vezana za rediteljski rad Slavcha Malenova: on je reditelj koji vjeruje da se na dobroj literaturi mozhe graditi dobra predstava, i time, na svoj nachin, utjeche i na formuliranje repertoara Pozorishta lutaka u Mostaru. Sada je na njegovu scenu doveo i djelo Karela Chapeka, bajku ”Razbojnichka pricha”, prilagodjenu scenskoj izvedbi. To je pisac koji, pishuc'i za djecu, nije infantilizirao svoju ideju omalazhavajuc'i receptivne moguc'nosti svojih malih chitalaca, vec' je trazhio onaj iskaz koji je velike ljudske istine pretakao u umjetnichku istinu, usaglashenu sa mashtovnim principom djeteta da prihvata i jednu i drugu istinu. To je vrlo zorno vidljivo i u ovoj bajki. Chapek je problematizirao pitanje zla u chovjeku i lombrozovsku ideju o ”rodjenom zlochincu”. Problem je pretochio u pitanje – shto je postojanije u chovjekovom bic'u: dobro ili zlo, zapravo da li se chovjek radja sa sklonostima prema zlu? Da bi nashao odgovor, Chapek je postavio dva ogledala: u jednom se ogledalu ogleda chovjek koji, u svojoj ranoj dobi raste u kraljevstvu zla, rodjen od razbojnika, a u drugom se taj isti chovjek vidi u trenutku kada se odvojio od prethodnog svoga zhivotnog konteksta i kada je preveden u drugi kontekst, kontekst brizhljivog odgoja (koji je u ovoj bajci atribuiran vjerskim odgojem i franjevcem kao akterom toga odgoja). Sama intriga je zasnovana na ekskluzivnom obrtu: razbojnik zahtijeva od vjerskog chovjeka da njegovog sina prihvati pod svoje odgojiteljsko okrilje! Vjerski chovjek, opterec'en ustaljenim mishljenjem da razbojnik mozhe samo razbojnika roditi, pokushava da se oslobodi te obaveze, ali, buduc'i da razbojnik postavlja ultimativne zahtjeve, prihvata djechaka i pochinje da ga oblikuje prema uzusima koje on provodi u svom odgojiteljskom radu. Kada stari razbojnik umre, mladi odgojenik se vrac'a u svoj prvotni zhivotni milje. Njegov odgoj biva stavljen na teshko iskushenje: kada ogladni, ne preostaje mu nishta drugo nego da primijeni ocheva sredstva za obezbjedjenje svoje egzistencije – da izidje na drum, sachekuje mirne ljude i da ih pljachka, a, ako bi bilo nuzhno, i da ubije. Time se u intrigu ugradjuje josh jedan elemenat: nuzhnost samoodrzhanja koji i produkuje iskushenje. Maestralnoshc'u svoje priche, Chapek oblikuje ta iskushenja koja su oslobodjena bilo kakvog didaktizma i neposredno se ugradjuju u mashtovnu sposobnost djechje recepcije. Iskushenja se redaju, a mladi Chapekov junak pada iz ispita zlochinstva, bez obzira shto nagon za samoodrzhanjem biva sve naglashenijim. U trenutku kada treba uchiniti zlochin, junak zapravo ”napadnutom, nudi ono shto mu je josh jedino preostalo za to samoodrzhanje”. I, dakako, spasenje dolazi samo od sebe, dolazi nagrada, mladi se junak vrac'a u civilizaciju i postaje njen integralni chlan. Ideja se transformira u parabolu: dobro je neunishtivo u chovjeku, treba ga samo oblikovati, osvijestiti. Ali – da li je odgoj dovoljno moc'an da iskorijeni zlo iz chovjekovog okruzhenja? Chapek nije spreman da djeci nudi utopiju, lazhnu sliku: i zlo posjeduje svoju trajnost i, zavisno od okolnosti – transformira se. Primitivna forma zla, olichena u razbojnishtvu, u novim zhivotnim uvjetima se preobrazhava u pljachkashko chinovnishtvo koje robi chovjeka ”sa ljubaznim osmjehom na licu, a mi smatramo da je to poshteno i normalno”, kako je to reditelj Malenov prokomentirao u svojoj napomeni za predstavu.
I u ovoj predstavi su suradnici bili chlanovi rediteljeve ekipe. Dramatizaciju je nachinila Evelina Kjostarova (uz jezichku obradu Nedzhada Maksumic'a), idejna rjeshenja scenografije, lutaka i kostima nachinili su Silva Bachvarova i Vasil Romanov, muzichku je obradu nachinio Malen Malenov, a lutke su izradili: Snezhana Grkova, Marija Sejkov, Ganka Kirilova i Valja Germanova.
|
Prizor iz predstave ”Razbojnichka pricha”
|
|
Za ovu predstavu reditelj Malenov je primijenio marionete. U njihovoj izradi insistiralo se na njihovoj slikovitosti, ali se i nastojalo da se ta slikovitost usaglasi sa karakterologijom likova. U svemu tome, pak, sachuvan je ”dignitet” lutke, ona nije svedena na ilustraciju, na pokushaj da se postizhe identitet izmedju chovjeka i lutke, lutka je nositelj svojih znachenja, simbolichnog naboja. Ona insistira na oblikovnosti svoga svijeta u koji pretache ”zhivotne chinjenice” da bi od njihovog supstancijaliteta nachinila svoju metaforu, iskaznu formulaciju u kojoj se razbokoruje njena istina da bi, tek u toj svojoj istinitosti, dospjela do svijesti recipijenta i tu se oblikovala u spoznaju, s jedne strane, i u scensku vizualizaciju s druge. I, da bi postigle visok stepen scenske vizualizacije, lutke su date u zhivim bojama, ochishc'enog pigmenta, bez obzira o kakvom se bojenom kvalitetu radilo.
Scenografija je i ovog puta satkana od chistih funkcija, bez suvishne retorike, opisa i egzaltacija, sa pozadinom kao definiranjem prostora: scenografija je svojevrsni Mobilijar (u nedostatku pogodnijeg termina), smjeshtena u sredishte scene, koja se, u procesu odvijanja predstave, modelira, otvara i zatvara, mijenja svoje lice i svoje nalichje, dozvoljava glumcima da se krec'u oko nje, ali da ulaze i u njenu utrobu. Cjelinom svojom lichi na neku zaumnu skulpturu koja se daje chovjekovom prisustvu u svim onim vidovima koje chovjek inache uspostavlja sa svojom okolinom. Glumac nichim nije sputan u svome radu, ali se ni jednog trenutka ne osjec'a ni otudjenim od nje, on je uvijek u ”svom scenskom prostoru”, u njemu formulira svoju ideju, svoj iskaz, iz njega se iskaz, potom, oslobadja i shiri gledalishtem. Likovnost, time, postizhe svoju puninu, ne postavljajuc'i nikakve uzuse u njenom primanju.
Glavni likovi su u predstavi Stari Vagabondo, razbojnik, Mali Vagabondo (kao djechak i kao mladi chovjek), Otac Dominik i Princeza. Scenom defiliraju i ”zhrtve” Mladog Vagabonda: Platnar, Pekar, Pekarka, Kochijash i, najzad, ”Deus ex machina”, Kralj. Svaki je glumac morao interpretirati dva ili tri lika i animirati isto toliko lutaka.
Glavni lik, Malog i Mladog Vagabonda, tumachila je Nermina Denjo. Doskora smo u njenim interpretacijama susretali i odredjene nedorechenosti, nesigurnu dikciju, isuvishe kruto shvatanje rediteljevih zahtjeva. U ovoj predstavi takvih tragova je potpuno nestalo. Ona vodi svoju lutku sa punom suverenoshc'u vladanja njenim pokretima, njenim kretanjem kroz prostor, ona direktno svoju dikciju ugradjuje u karakterologiju svoga lika, ona mu, dakle, ne posudjuje svoj glas, vec' kroz njen glas govori njen junak. Vrlo suptilno Mladi Vagabondo je preshao iz svoje djetinjske dobi u doba svoje mladosti. U djetinjstvu predan svojim djetinjskim poimanjima svijeta kao nechega chistog u svome sharenilu, a u mladosti sa beskrajem emocija koje se oblikuju u suglasju sa stvorenom situacijom, zapravo sa objektom svojih ”pljachkashkih” ambicija. Situacija se ne razrjeshava samo u domenu same radnje, u radnju se ugradjuju glasovne modulacije, spregnute od nametnute nuzhnosti za utoljavanjem gladi i mekote koja se razbudjuje kada shvati unutarnju istinu onih s kojima se suochava. Jedna je scena maestralna: susret Mladog Vagabonda sa Pekarom i njegovom zhenom koje je namjeravao opljachkati. Pekarka je prototip ”alapache” kakve chesto susrec'emo u komedijama, pogotovo u Nushic'evim, naprasita, nezaustavljiva u svojoj logoreji, nezaustavljiva u svojim neurachunljivim napadima. To je, zapravo, osnovni ispit koji je Mladi Vagabondo morao polozhiti iz ”predmeta” razbojnishtva. Ponashanje svoga junaka Nermina Denjo nije izvodila iz nekih, unaprijed srochenih formulacija, ona je svoga junaka ”inspirirala” zachudnim Pekarkinim govornim parabolama, njenim razbluduim i histerichnim kretnjama, iz toga formulirala emotivne linije i od prepleta tih linija tkala karakterologiju svoga junaka. Nermina Denjo je postala zrela umjetnica pred koju se, bez zazora, mozhe postaviti svaki zahtjev.
Diana Ondelj-Maksumic' nastavlja svoju nisku zrelih kreacija. Uvijek velika i neponovljiva. Svaki njen lik jeste novi vid predstavljanja i demonstriranja novog stvaralachkog agona. Ako se teatarski chin poima kao igra, onda Diana Ondelj-Maksumic' provodi taj princip do kraja. Ona igra. Ali – ona se i igra. Ona svaku svoju kreaciju preobrazhava u zadovoljstvo. Princeza, koju oblikuje u ovoj predstavi, jeste Princeza – Zadovoljstvo. Ali i njena Pekarka postaje to Zadovoljstvo, toliko zadovoljstvo da njenu opakost ne prihvatamo kao lik sa negativnim predznakom, ona je princip koji iskushava moralne dileme junaka koji je ispred nje. Ona je lakmus kroz koji se prozire moralna chistota Mladog Vagabonda.
U izgradnji svoga umjetnichkog profila Sergio Radosh je uchinio najvishe. On se nije suochavao, u pochetku, sa neiskustvom, kao Nermina Denjo, on je nosio u sebi i svojevrsnu tvrdoc'u i u glasovnim modulacijama i u svojim kretnjama, za koje se, mozhda, vjerovalo da se i nec'e dati ”slomiti”, da nec'e moc'i izic'i iz njihove tvrdoc'e. Ali Sergio Radosh ima u sebi i neke druge potencije, neophodne za dozrijevanje jednog umjetnika, imao je beskrajnu ljubav za umjetnost kojoj je usmjerio svoje lice, i neutazhivu volju da u tome uspije. To je onaj ”demostenovski” motiv da se uspije. Sergio Radosh je uspio. U predstavi je tumachio tri lika: Starog Vagabonda, Platnara i Kochijasha. On ih je vishe volio kao likove, nego shto je nastojao da pronikne u njihovu karakterologiju. To je onaj nevini odnos prema liku koji bi jedino mogli uspostavljati djechaci, kada bi im se pruzhila prilika da tumache ove likove. Istina, on trazhi nuzhne glasovne postulacije kojima bi odredio profile svojih likova, on trazhi bitne odredbe u njihovim kretnjama, svoju ljubav prema likovima stepenuje u suglasju sa scenskom situacijom. On voli i svoga Starog Vagabonda, ne po njegovim zlochinstvima, vec' po njegovoj ljubavi prema svome sinu. On, mozhda, i nije zao po tome shto nosi zlo u sebi, vec' zbog toga shto nije nalazio drugachija rjeshenja u povijesnom kontekstu u kojem se nalazi. U svakom sluchaju, bez obzira shto je nosilac negativnih potencija, on ne izaziva ogorchenje u gledalishtu. Sergio Radosh ga je uchinio pitomijim, naglashavajuc'i njegovu oporost jedino u sceni sa svec'enikom. A onaj suvishak plemenitosti, koji je ostao netaknut u formuliranju Starog Vagabonda, on je pretochio u svoga Platnara i svoga Kochijasha, male poetske minijature koje je Sergio Radosh oblikovao po mjeri sopstvenih osjec'anja prema malome chovjeku.
Nedzhad Maksumic' je ”doajen” ovog teatra, njegova alfa i omega, ona unutarnja energija koja potire sve neravnine i stvara sklad ne samo na pozornici, nego i van nje. U njemu se preplic'u dvije stvaralachke lichnosti: pjesnik i dramski umjetnik. I obje te lichnosti ulaze na scenu kroz shiroko otvorena vrata. Ali ne sa ciljem da se stvari omekshavaju vec', upravo, da se izoshtre do dramske punine. Njegov je osnovni cilj gotovo u svakoj predstavi da bude suradnik sa svakim akterom u jednoj predstavi, da se ”nadje na usluzi”, kako se to ponekad kazhe, on nikada ne namec'e svoju individualnu stvaralachku energiju drugome, ne podredjuje drugoga, ne istiche sebe i prihvata na sebe odgovornost kreiranja onih likova koji, mozhda, u svojoj literarnoj oblikovnosti, pruzhaju najmanje shanse dramskom umjetniku na sceni. Otac Dominik u tekstualnom sloju dat je pomalo i ploshno, sveden na samu funkciju u drami i u razvoju fabulativnog toka, i stoga ga je trebalo dogradjivati na samoj sceni. To Nedzhad i radi: ploshnost svoga Oca Dominika on ispunjava amalgamacijom njegovih predrasuda, njegove pomalo profesionalne okoshtalosti i ”samozaborava” u samom procesu odgajanja svoga junaka i, tako, on postaje zhiv, scenski bogat, jasno vidljiv.
Na kraju, ovom prohodnjom kroz predstavu ”Razbojnichka pricha” (mada se chini da bi adekvatniji naziv bio ”Pricha o razbojniku”) spoznali smo niz chinjenica kojima nas je okupirala ova scenska izvedba. Mladi ljubitelji teatra su shvatili da se chovjek ne radja sa zlom u sebi, ali da se zlo ne da istrijebiti iz ljudske povijesti. Vidjeli smo chetiri zrela glumca u realiziranju chak deset likova, a svakom je liku obezbijedjena njegova scenska punina. Vidjeli smo jedno zrelo umjetnichko djelo koje pledira na razigranoj mashtovnoj recepciji mladih gledalaca, ali bez infantiliziranja i bez nametanja didaktichnosti.
Sarajevo, 24.10.2005.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|