|
Pozorište lutaka Mostar
Sezona: 2005/2006.
Karel Čapek: Razbojnička priča
Režija: Slavčo Malenov
Premijera: 11.10.2005.
|
|
Slavčo Malenov, bugarski lutkarski reditelj, ostavio je neizbrisiv trag u razvoju lutkarske umjetnosti u Mostaru u ovom poslijeratnom periodu. Već nekoliko godina, gotovo redovito, on dolazi u ovaj grad, katkad i sa čitavom ekipom svojih suradnika, scenografom, kostimografom, muzičkim suradnikom, i ne samo da režira i ostvaruje predstave zavidne estetičke vrijednosti, već u svoj rediteljski rad inkorporira i niz drugih aspekata, neophodnih za teatarski razvoj jedne lutkarske teatarske ustanove. Taj njegov utjecaj se očituje i u izboru repertoara: široko upućen u literaturu za ovaj teatarski vid, univerzitetski profesor u svojoj zemlji, reditelj čiji se dijapazoni kreću od Japana do Meksika, najzad, predusretljiv i spreman na pomoć, on je, poput hirurga, zalječivao teške rane koje je rat ostavio na ovom teatru. Nije se obzirao na teškoće na koje je nailazio, pristajao je na one uslovnosti koje su mu se nudile i od tih uslovnosti, modelirajući ih, stvarao scenska djela koja su daleko nadilazila te uslovnosti. On nije pristajao samo na to da načini predstavu, on je odgajao, upućivao u tajne teatarske umjetnosti, radio na glasovnim postulacijama, na vladanju lutkom, na otkrivanju filozofije lutkarstva. Svaka njegova režija je ovdje bila i neki mali univerzitet.
|
Prizor iz predstave ”Razbojnička priča”
|
|
Ali se mora priznati još nešto: on je ovdje naišao na svesrdni odziv, na ljude spremne da usvajaju sve što im je Malenov ponudio. To se, prije svega, odnosi na glumački ansambl. Bilo ih je samo četvoro: Nedžad Maksumić, Diana Ondelj-Maksumić, Nermina Denjo i Sergio Radoš. Od njih je samo Nedžad Maksumić posjedovao izvjesno scensko iskustvo i iskustvo u radu s lutkama, ostali su počeli stasati u lutkare – umjetnike tek pod dirigentskom palicom Slavča Malenova. Pri tom, budući da ih je bilo samo četvoro, a djela koja su postavljana na scenu uvijek su imala više likova, ovi mladi glumci su, pripremajući jednu predstavu, morali uvijek učiti i lekciju više: transformirati se, u magnovenom trenutku, u novi lik, mijenjati karaktere, modulirati dikciju u novom scenskom horizontu, čak usvajati i novu motoriku u animiranju lutke. Atmosfera topline koju je, također, Malenov oblikovao tokom svoga rada, ljubav koja se razvila kod svakog člana ansambla za ovu umjetnost (bez uobičajenih kompleksa koji se javljaju kod glumaca lutkarskih teatara, budući da su skriveni iza svoje lutke, uvijek u ”drugom planu”), ali i naglašena inteligencija, neophodna za ovakvu vrstu izričaja, učinili su svoje: glumački profil se izoštravao, formulacija scenskog iskaza se usavršavala. I danas, kada se gleda njihova predstava, tragovi nedorečenosti se ne mogu primijetiti, postulacija glasa je dovedena u punu harmoniju sa pokretom, sa gestom, sa intonativnim valerima.
Postoji još jedna karakteristika, vezana za rediteljski rad Slavča Malenova: on je reditelj koji vjeruje da se na dobroj literaturi može graditi dobra predstava, i time, na svoj način, utječe i na formuliranje repertoara Pozorišta lutaka u Mostaru. Sada je na njegovu scenu doveo i djelo Karela Čapeka, bajku ”Razbojnička priča”, prilagođenu scenskoj izvedbi. To je pisac koji, pišući za djecu, nije infantilizirao svoju ideju omalažavajući receptivne mogućnosti svojih malih čitalaca, već je tražio onaj iskaz koji je velike ljudske istine pretakao u umjetničku istinu, usaglašenu sa maštovnim principom djeteta da prihvata i jednu i drugu istinu. To je vrlo zorno vidljivo i u ovoj bajki. Čapek je problematizirao pitanje zla u čovjeku i lombrozovsku ideju o ”rođenom zločincu”. Problem je pretočio u pitanje – što je postojanije u čovjekovom biću: dobro ili zlo, zapravo da li se čovjek rađa sa sklonostima prema zlu? Da bi našao odgovor, Čapek je postavio dva ogledala: u jednom se ogledalu ogleda čovjek koji, u svojoj ranoj dobi raste u kraljevstvu zla, rođen od razbojnika, a u drugom se taj isti čovjek vidi u trenutku kada se odvojio od prethodnog svoga životnog konteksta i kada je preveden u drugi kontekst, kontekst brižljivog odgoja (koji je u ovoj bajci atribuiran vjerskim odgojem i franjevcem kao akterom toga odgoja). Sama intriga je zasnovana na ekskluzivnom obrtu: razbojnik zahtijeva od vjerskog čovjeka da njegovog sina prihvati pod svoje odgojiteljsko okrilje! Vjerski čovjek, opterećen ustaljenim mišljenjem da razbojnik može samo razbojnika roditi, pokušava da se oslobodi te obaveze, ali, budući da razbojnik postavlja ultimativne zahtjeve, prihvata dječaka i počinje da ga oblikuje prema uzusima koje on provodi u svom odgojiteljskom radu. Kada stari razbojnik umre, mladi odgojenik se vraća u svoj prvotni životni milje. Njegov odgoj biva stavljen na teško iskušenje: kada ogladni, ne preostaje mu ništa drugo nego da primijeni očeva sredstva za obezbjeđenje svoje egzistencije – da iziđe na drum, sačekuje mirne ljude i da ih pljačka, a, ako bi bilo nužno, i da ubije. Time se u intrigu ugrađuje još jedan elemenat: nužnost samoodržanja koji i produkuje iskušenje. Maestralnošću svoje priče, Čapek oblikuje ta iskušenja koja su oslobođena bilo kakvog didaktizma i neposredno se ugrađuju u maštovnu sposobnost dječje recepcije. Iskušenja se redaju, a mladi Čapekov junak pada iz ispita zločinstva, bez obzira što nagon za samoodržanjem biva sve naglašenijim. U trenutku kada treba učiniti zločin, junak zapravo ”napadnutom, nudi ono što mu je još jedino preostalo za to samoodržanje”. I, dakako, spasenje dolazi samo od sebe, dolazi nagrada, mladi se junak vraća u civilizaciju i postaje njen integralni član. Ideja se transformira u parabolu: dobro je neuništivo u čovjeku, treba ga samo oblikovati, osvijestiti. Ali – da li je odgoj dovoljno moćan da iskorijeni zlo iz čovjekovog okruženja? Čapek nije spreman da djeci nudi utopiju, lažnu sliku: i zlo posjeduje svoju trajnost i, zavisno od okolnosti – transformira se. Primitivna forma zla, oličena u razbojništvu, u novim životnim uvjetima se preobražava u pljačkaško činovništvo koje robi čovjeka ”sa ljubaznim osmjehom na licu, a mi smatramo da je to pošteno i normalno”, kako je to reditelj Malenov prokomentirao u svojoj napomeni za predstavu.
I u ovoj predstavi su suradnici bili članovi rediteljeve ekipe. Dramatizaciju je načinila Evelina Kjostarova (uz jezičku obradu Nedžada Maksumića), idejna rješenja scenografije, lutaka i kostima načinili su Silva Bačvarova i Vasil Romanov, muzičku je obradu načinio Malen Malenov, a lutke su izradili: Snežana Grkova, Marija Sejkov, Ganka Kirilova i Valja Germanova.
|
Prizor iz predstave ”Razbojnička priča”
|
|
Za ovu predstavu reditelj Malenov je primijenio marionete. U njihovoj izradi insistiralo se na njihovoj slikovitosti, ali se i nastojalo da se ta slikovitost usaglasi sa karakterologijom likova. U svemu tome, pak, sačuvan je ”dignitet” lutke, ona nije svedena na ilustraciju, na pokušaj da se postiže identitet između čovjeka i lutke, lutka je nositelj svojih značenja, simboličnog naboja. Ona insistira na oblikovnosti svoga svijeta u koji pretače ”životne činjenice” da bi od njihovog supstancijaliteta načinila svoju metaforu, iskaznu formulaciju u kojoj se razbokoruje njena istina da bi, tek u toj svojoj istinitosti, dospjela do svijesti recipijenta i tu se oblikovala u spoznaju, s jedne strane, i u scensku vizualizaciju s druge. I, da bi postigle visok stepen scenske vizualizacije, lutke su date u živim bojama, očišćenog pigmenta, bez obzira o kakvom se bojenom kvalitetu radilo.
Scenografija je i ovog puta satkana od čistih funkcija, bez suvišne retorike, opisa i egzaltacija, sa pozadinom kao definiranjem prostora: scenografija je svojevrsni Mobilijar (u nedostatku pogodnijeg termina), smještena u središte scene, koja se, u procesu odvijanja predstave, modelira, otvara i zatvara, mijenja svoje lice i svoje naličje, dozvoljava glumcima da se kreću oko nje, ali da ulaze i u njenu utrobu. Cjelinom svojom liči na neku zaumnu skulpturu koja se daje čovjekovom prisustvu u svim onim vidovima koje čovjek inače uspostavlja sa svojom okolinom. Glumac ničim nije sputan u svome radu, ali se ni jednog trenutka ne osjeća ni otuđenim od nje, on je uvijek u ”svom scenskom prostoru”, u njemu formulira svoju ideju, svoj iskaz, iz njega se iskaz, potom, oslobađa i širi gledalištem. Likovnost, time, postiže svoju puninu, ne postavljajući nikakve uzuse u njenom primanju.
Glavni likovi su u predstavi Stari Vagabondo, razbojnik, Mali Vagabondo (kao dječak i kao mladi čovjek), Otac Dominik i Princeza. Scenom defiliraju i ”žrtve” Mladog Vagabonda: Platnar, Pekar, Pekarka, Kočijaš i, najzad, ”Deus ex machina”, Kralj. Svaki je glumac morao interpretirati dva ili tri lika i animirati isto toliko lutaka.
Glavni lik, Malog i Mladog Vagabonda, tumačila je Nermina Denjo. Doskora smo u njenim interpretacijama susretali i određene nedorečenosti, nesigurnu dikciju, isuviše kruto shvatanje rediteljevih zahtjeva. U ovoj predstavi takvih tragova je potpuno nestalo. Ona vodi svoju lutku sa punom suverenošću vladanja njenim pokretima, njenim kretanjem kroz prostor, ona direktno svoju dikciju ugrađuje u karakterologiju svoga lika, ona mu, dakle, ne posuđuje svoj glas, već kroz njen glas govori njen junak. Vrlo suptilno Mladi Vagabondo je prešao iz svoje djetinjske dobi u doba svoje mladosti. U djetinjstvu predan svojim djetinjskim poimanjima svijeta kao nečega čistog u svome šarenilu, a u mladosti sa beskrajem emocija koje se oblikuju u suglasju sa stvorenom situacijom, zapravo sa objektom svojih ”pljačkaških” ambicija. Situacija se ne razrješava samo u domenu same radnje, u radnju se ugrađuju glasovne modulacije, spregnute od nametnute nužnosti za utoljavanjem gladi i mekote koja se razbuđuje kada shvati unutarnju istinu onih s kojima se suočava. Jedna je scena maestralna: susret Mladog Vagabonda sa Pekarom i njegovom ženom koje je namjeravao opljačkati. Pekarka je prototip ”alapače” kakve često susrećemo u komedijama, pogotovo u Nušićevim, naprasita, nezaustavljiva u svojoj logoreji, nezaustavljiva u svojim neuračunljivim napadima. To je, zapravo, osnovni ispit koji je Mladi Vagabondo morao položiti iz ”predmeta” razbojništva. Ponašanje svoga junaka Nermina Denjo nije izvodila iz nekih, unaprijed sročenih formulacija, ona je svoga junaka ”inspirirala” začudnim Pekarkinim govornim parabolama, njenim razbluduim i histeričnim kretnjama, iz toga formulirala emotivne linije i od prepleta tih linija tkala karakterologiju svoga junaka. Nermina Denjo je postala zrela umjetnica pred koju se, bez zazora, može postaviti svaki zahtjev.
Diana Ondelj-Maksumić nastavlja svoju nisku zrelih kreacija. Uvijek velika i neponovljiva. Svaki njen lik jeste novi vid predstavljanja i demonstriranja novog stvaralačkog agona. Ako se teatarski čin poima kao igra, onda Diana Ondelj-Maksumić provodi taj princip do kraja. Ona igra. Ali – ona se i igra. Ona svaku svoju kreaciju preobražava u zadovoljstvo. Princeza, koju oblikuje u ovoj predstavi, jeste Princeza – Zadovoljstvo. Ali i njena Pekarka postaje to Zadovoljstvo, toliko zadovoljstvo da njenu opakost ne prihvatamo kao lik sa negativnim predznakom, ona je princip koji iskušava moralne dileme junaka koji je ispred nje. Ona je lakmus kroz koji se prozire moralna čistota Mladog Vagabonda.
U izgradnji svoga umjetničkog profila Sergio Radoš je učinio najviše. On se nije suočavao, u početku, sa neiskustvom, kao Nermina Denjo, on je nosio u sebi i svojevrsnu tvrdoću i u glasovnim modulacijama i u svojim kretnjama, za koje se, možda, vjerovalo da se i neće dati ”slomiti”, da neće moći izići iz njihove tvrdoće. Ali Sergio Radoš ima u sebi i neke druge potencije, neophodne za dozrijevanje jednog umjetnika, imao je beskrajnu ljubav za umjetnost kojoj je usmjerio svoje lice, i neutaživu volju da u tome uspije. To je onaj ”demostenovski” motiv da se uspije. Sergio Radoš je uspio. U predstavi je tumačio tri lika: Starog Vagabonda, Platnara i Kočijaša. On ih je više volio kao likove, nego što je nastojao da pronikne u njihovu karakterologiju. To je onaj nevini odnos prema liku koji bi jedino mogli uspostavljati dječaci, kada bi im se pružila prilika da tumače ove likove. Istina, on traži nužne glasovne postulacije kojima bi odredio profile svojih likova, on traži bitne odredbe u njihovim kretnjama, svoju ljubav prema likovima stepenuje u suglasju sa scenskom situacijom. On voli i svoga Starog Vagabonda, ne po njegovim zločinstvima, već po njegovoj ljubavi prema svome sinu. On, možda, i nije zao po tome što nosi zlo u sebi, već zbog toga što nije nalazio drugačija rješenja u povijesnom kontekstu u kojem se nalazi. U svakom slučaju, bez obzira što je nosilac negativnih potencija, on ne izaziva ogorčenje u gledalištu. Sergio Radoš ga je učinio pitomijim, naglašavajući njegovu oporost jedino u sceni sa svećenikom. A onaj suvišak plemenitosti, koji je ostao netaknut u formuliranju Starog Vagabonda, on je pretočio u svoga Platnara i svoga Kočijaša, male poetske minijature koje je Sergio Radoš oblikovao po mjeri sopstvenih osjećanja prema malome čovjeku.
Nedžad Maksumić je ”doajen” ovog teatra, njegova alfa i omega, ona unutarnja energija koja potire sve neravnine i stvara sklad ne samo na pozornici, nego i van nje. U njemu se prepliću dvije stvaralačke ličnosti: pjesnik i dramski umjetnik. I obje te ličnosti ulaze na scenu kroz široko otvorena vrata. Ali ne sa ciljem da se stvari omekšavaju već, upravo, da se izoštre do dramske punine. Njegov je osnovni cilj gotovo u svakoj predstavi da bude suradnik sa svakim akterom u jednoj predstavi, da se ”nađe na usluzi”, kako se to ponekad kaže, on nikada ne nameće svoju individualnu stvaralačku energiju drugome, ne podređuje drugoga, ne ističe sebe i prihvata na sebe odgovornost kreiranja onih likova koji, možda, u svojoj literarnoj oblikovnosti, pružaju najmanje šanse dramskom umjetniku na sceni. Otac Dominik u tekstualnom sloju dat je pomalo i plošno, sveden na samu funkciju u drami i u razvoju fabulativnog toka, i stoga ga je trebalo dograđivati na samoj sceni. To Nedžad i radi: plošnost svoga Oca Dominika on ispunjava amalgamacijom njegovih predrasuda, njegove pomalo profesionalne okoštalosti i ”samozaborava” u samom procesu odgajanja svoga junaka i, tako, on postaje živ, scenski bogat, jasno vidljiv.
Na kraju, ovom prohodnjom kroz predstavu ”Razbojnička priča” (mada se čini da bi adekvatniji naziv bio ”Priča o razbojniku”) spoznali smo niz činjenica kojima nas je okupirala ova scenska izvedba. Mladi ljubitelji teatra su shvatili da se čovjek ne rađa sa zlom u sebi, ali da se zlo ne da istrijebiti iz ljudske povijesti. Vidjeli smo četiri zrela glumca u realiziranju čak deset likova, a svakom je liku obezbijeđena njegova scenska punina. Vidjeli smo jedno zrelo umjetničko djelo koje pledira na razigranoj maštovnoj recepciji mladih gledalaca, ali bez infantiliziranja i bez nametanja didaktičnosti.
Sarajevo, 24.10.2005.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|