|
Chim sam zavirio u biografiju znao sam da c'u naic'i na pjesmu o stec'ku. A znao sam zato shto nigdje nema toliko kamenih spavacha kao u Stocu i okolici. Mozhda se i mala Adela igrala s drugom djecom oko stec'aka, kao shto sam to chinio i ja kad bijah djechachic'em u nekim drugim predjelima zemlje Bosne, koji preko stec'aka opominju skamenjenom tishinom i rjechito govore stamenim izgledom i stoljetnom samoc'om. Dovoljno je razlozhiti padrobnije pjesmu Stec'ak, pa da sve bude jasno do nejasnoc'e i upitno do neodgovora. Mlada pjesnikinja mozhda nije bila ni svjesna da je rechenom pjesmom sricala sudbinu svoju i svojih pjesama. Preko Stec'ka Adela govori o glasu kojim se mjeri povjerenje u vremenu i prostoru, dok stec'ku se ne smije prezirati znanje i pamc'enje, jer je on ”daleki rodjak” i ”djak”, koji kao da vjechno uchi od minulih sudbina onih shto su proshli veliki ili maleni ”ispod zvijezda”. Bogatstvo je njegovo strpljenje. Na kraju se pjesnikinja pita stojec'i nad stec'kom:
”Smijesh li posumnjati u Sudnji dan,
smijesh li vjerovati da si rodjen sam.”
To pitanje odavnina ostaje i sad zasad bez odgovora. Talijanski nobelovac Salvatore Quasimodo davno je pokushao odgovoriti na ovo temeljno pitanje koje muchi pjesnikinju iz Stoca: Ognuno sta sole sotto ili sole (Svak stoji pod suncem sam) i brzo dodje vecher i brzo dodje noc' i brzo mine zhivot k’o san. Zhivjeti ovdje, na nebeskoj galiji – zemlji, konkretno u Hercegovini, u domaji nije lako, ali je i srec'a shto se metamorfozom dolazi do iskona. Pjesnikinja je uglavnom zanesena i opijena ljepotom svoje Domovine i podaste je stvari njezhnoshc'u ne dodiruje dok koracha svojim putom sudbine.
Pochetak je dobar. Nadam se da c'e pjesnikinja izic'i iz predjela gdje stec'ci samuju i zauvijek shute i rec'i ”ve molju ljubav svoju”, kako kazhe Mak; shto je dalje vidjela na svom putu. Adela nije vishe dijete i to se vidi po njezinim zrelim pjesmama, kojih je u zbirki nekoliko, a to, bezbeli, za pochetak nije malo. Ako se dan po jutru poznaje, onda je Adela kroz noc' zasanjala i sad c'e u sunchanu, vedru ili kishovitu danu, mozhda poput francuskog pjesnika Prevera rec'i: kako je lijep ovaj dan, pa grmjelo, padalo, sijevalo ili sunce sijalo da kraja onoga dana kada ”prestaju gorchine” i kad ”valja nama preko rijeke” dosudjene mostom sudbine.
|