|
Nemam kome reći da sam na zalasku
Kao sunce čije zrake odbrojavam
Godinama snatrim o vječnom odlasku
I nekom se ludom nadom zavaravam.
Mislim da je život početak bez kraja
A ne konac koji puca svakog trena
Da je pogled sazdan od svijetlih treptaja
I da ga ne može zamijeniti mrena.
Mislim – dakle želim ono čega nemam
Otvorena vrata obnaženog svijeta
U kome je ljubav svima dozvoljena
No put na koga se od rođenja spremam
Zapravo je mašta nezrela djeteta
Čija je požuda do dna ogoljena.
|