|
Nedugo potom Džonatan se ponovo povukao u samoću. Učio je daleko na pučini, gladan i srećan. Cilj mu je bila brzina, i već nakon nedjelju dana vježbanja znao je o brzini više nego ijedan živi galeb.
S visine od trista metara, zamahujući krilima najsnažnije što je mogao, munjevito se stropoštao pravo prema talasima. Tada je shvatio zašto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju.
Već za šest sekundi postigao je brzinu od sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog penjanja.
To mu se dogodilo bezbroj puta. Uza sav oprez, leteći na granici svojih mogućnosti, gubio je kontrolu pri velikoj brzini.
Uspinjao se do visine od tristo metara. Punom snagom letio je ravno, zatim se okrenuo zamahujući krilima i okomito ponirao. I svaki put bi mu lijevo krilo zatajilo i snažno bi se zanio nalijevo, te bi se desnim krilom izvukao, a onda bi se strelovito sunovratio nadesno.
Ni ovaj put nije bio dovoljno oprezan. Deset puta je pokušavao i svaki put, dosegnuvši brzinu od sto trideset kilometara na sat, pretvorio bi se u nekontrolisanu i uskovitlanu gomilu perja i stropoštao u more.
”Rješenje je u tome”, razmišljao je dok se voda cijedila s njega, ”da treba zadržati krila potpuno nepomična pri velikoj brzini – zamahivati samo do brzine od sto kilometara, a onda ih sasvim umiriti”.
Pokušao je još jednom s visine od šest stotina metara, zaroni u dubinu, istegnu kljun nadole, raširi i stisnu krila onog časa kad prijeđe brzinu od sto kilometara. Zahtijevalo je to golemu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegnuo je brzinu od sto šezdeset pet kilometara na sat. Džonatan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove!
Ali, radost je bila kratkog vijeka. Onog časa kada se pokušao izviti, onog časa kada je promijenio nagib krila – pri brzini od sto šezdeset pet kilometara – osjetio je udar kao od eksplozije. Džonatan prsnu usred zraka i surva se u more, koje mu se učinilo tvrdo poput stijene.
Bila se već spustila noć kad se osvijestio. Plutao je po mjesečinom obasjanom okeanu. Krila su mu bila teška poput olova, ali je mnogo teže podnosio neuspjeh. Priželjkivao je da ga breme neuspjeha odvuče na dno i da se sve tako završi.
Ali, dok je lagano tonuo, odjeknu u njemu neki čudni, nepoznati glas. ”Što jest, jest. Ja sam galeb. Mogućnosti su mi ograničene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacione karte umjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova krila i hranio bih se miševima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni, ograničeni galeb.”
Glas umukne, a Džonatan se saglasi sa njim. Noću je galebu mjesto na obali. Zareče se sam sebi da će ubuduće biti običan galeb. Svi će biti zato sretniji.
Umorno se otisnu od tamne vode i poletje prema obali iznad same vode, sretan zbog svega što je naučio o niskim letovima.
”Ali ne”, pomisli. ”Više nisam ono što sam bio, moram zaboraviti sve što sam naučio. Ja sam galeb kao i svi drugi i letjeću kao i ostali.” Jedva se nekako popeo na visinu od trideset metara, teško mlatarajući krilima, i udari prema obali.
Osjećao se bolje nakon odluke da bude kao i svi galebovi iz jata. Više ga ništa neće tjerati da uči kao dosad, neće biti ni prkosa ni neuspjeha. Bilo je ugodno misliti ni na šta i letjeti kroz mrak prema svjetlima iznad žala.
Mrak! Onaj potmuili glas najavi uzbunu. Galebovi nikad ne lete po mraku!
Džonatan se nije obazirao na to. ”Baš je lijepo”, mislio je. ”Mjesec i svjetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noć, i sve je tako mirno i blago…”
Sleti! Galebovi nikad ne lete po mraku! Da si stvoren da letiš po mraku, imao bi oči poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila!
Tu u noći, na visini nešto višoj od trideset metara, galeb Džonatan Livingston – zatrepta. Bol i odluka za tren izčeznuše.
Kratka krila! Sokolova kratka krila!
”To je rješenje! Kakva sam bio budala! Potrebna su mi samo mala kratka krila, valja ih, dakle, samo presaviti i letjeti samo na vrhovima krila! Kratka krila!”
Uzvine se do visine od šest stotina metara iznad površine tamnog mora, ne pomišljajući ni na trenutak na neuspjeh ili smrt, uvuče prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izloži vjetru samo uzak pojas kratkih bodeža na vršcima krila, te strmo zaroni u dubinu.
Vjetar mu je zaglušujuće hučao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto šezdeset. Dvjesta dvadeset, i još brže…
Pri brzini od dvjesta šezdeset kilometara nije osjećao opterećenje krila ni približno onako snažno kao nekad pri brzini od sto trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvši vrhove krila, izvi se i sunu iznad talasa, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesečinom.
Stisnu oči da se odbrani od vjetra i obuze ga radost.
”Dvjesta šezdeset kilometara na sat! I ništa! Ako se sunovratim sa visine od hiljadu petsto metara, ko zna koliku bih brzinu postigao…”
Zaboravi svoje malopređašnje zavjete, odnese ih silina vjetra. Čak se nije ni osjećao krivim što je prekršio obećanje. Takva obećanja, uostalom, vrijede samo za galebove što prihvataju svakodnevicu. Nekome ko je dotakao savršenstvo u učenju nisu potrebna slična obećanja.
Čim je sunce izašlo, galeb Džonatan Livingston je ponovo vježbao. S visine od hiljadu petsto metara ribarski čamci su izgledali kao tačkice na mirnom plavom moru, a jato pri svom jutarnjem obroku izgledalo je kao oblak uzvitlane prašine.
Bio je živ, jedva je primjetno drhtao od oduševljenja ponosan što je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se pravo prema moru.
Već na visini od hiljadu tristo metara postigao je konačnu brzinu – vjetar je, poput čvrstog zvučnog zida onemogućavao dalje ubrzanje. Letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset šest kilometara na sat. Stegnu ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini sa ispruženim krilima prsnuo i pretvorio se u milion sitnih komadića. Ali, brzina je snaga, brzina je ushićenost, brzina je čista ljepota.
Započe se izvijati na visini od trista metara. Vrhovi krila tresli su se i treperili na strahovito snažnom vjetru, a brodić i jato, što su mu bili baš na putu, titrali su i rasli meteorskom brzinom.
Nije se mogao zaustaviti. Nije znao ni kako da skrene pri ovakvoj brzini. Sudar bi značio trenutnu smrt.
Zbog toga zatvori oči.
Tog jutra, odmah nakon izlaska sunca, galeb Džonatan Livingston je prohujao pored Jutarnjeg jata brzinom od trista sedamdeset kilometara na sat, zatvorenih očiju dok mu je vjetar žestoko fijukao u perje. Galeb sreće mu se ovoga puta nasmiješio – niko nije stradao.
Kadje ponovo uperio kljun prema nebu, još uvijek je jurio brzinom od dvjesta osamdeset kilometara. Pošto je smanjio brzinu na četrdeset i najposlije ispružio krila, brodić koji je bio na hiljadu i dvjesto metara ispod njega izgledao je kao mala tačka na moru.
Bio je ushićen. Krajnja moguća brzina! Galeb koji leti trista dvadeset šest kilometara na sat!
Bio je to rekord, jedinstven, veliki trenutak u istoriji jata, trenutak koji označava početak novog razdoblja u Džonatanovom životu. Leteći prema svom usamljenom poligonu za vježbanje, savio je krila i bio spreman za novi spust s visine od dvije hiljade i četiri stotine metara, pa odluči da danas savlada slijetanje.
Pomakao je samo jedno perce sa vrha krila dva tri santimetra u stranu i shvati da se može postići glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini. Međutim, prije toga je naučio, ukoliko pri takvoj brzini pomakne više od jednog perca, zavrtiće se poput puščanog metka… I tako je Džonatan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove.
Toga dana nije gubio vrijeme na razgovore sa drugim galebovima – letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, leđni kovitlac i letenje na nož.
|