|
Da, to su poeme Ekremove koje sopstvenim pathosom nadgrađuju očekivanja recenzenata. Jer, kada dobih ovo pitko tkivo na čitanje, očekivah Macića kojeg poznajem, onoga Macića kojeg sam iščitavao u MOST-u i ranijim knjigama, ali ne, ovdje je jedan novi mladac iz Konjica koji sopstvene traume isijava na papir riječima:
”Djeluju preventivno,
vade zdrave zube”
ili
”Na kraćem lancu
pas duže laje”
odnosno
”U ime oca… pisca
i sina… štampaju
A duha… nemaju.
Aferim!”
Ove ”pjesme od aforizama u formi distiha” kako ih sam autor i definira su možda čak i vice versa- ”forma distiha aforizama unutar pjesama” ili čak ”aforizmi pjesama u formi distiha”, ali ne vjerujem autoru a čak ni samome sebi. I kome da vjerujem? Naraslom, slojevitom pristupu osvještenju Dobroga Bošnje ovdašnjeg koji koristi sve forme izražavanja (kada ne može drugačije svakodnevnom glupošću osupnut!?) kako bi pronašao ”lijek protiv sunovrata koji se već desio!?” a gori je od ratne patnje: Pokušaj uspostave sistema i društva koji nije ništa drugo do pokušaj realizacije suludih nakana propalih đaka i lijenih seljaka da dođu do enormnog bogatstva nelegalnim načinom (ali i putem). Ekrem Macić nije samo pjesnik ali ni aforističar jer svaka, ama baš svaka poema (kao i aforizam) u novorealističkom obliku prezentacije čuđenju što stremi jeste i kolumna. Da, kolumna duha ovdašnjeg koji govori:
”Oštetiše mi vid:
u oči me lažu!”
ili
”Ubi me propuh
u prvom otvorenom gradu.”
odnosno
”Šta hoćeš!?
Rat je stao
Zauzimajmo položaje!”
Ili čak snagom nove vizije recentnih dešavanja:
Komentar o agresiji
Znači, može se konstatovati
da je vuk nasrnuo na janje
pokušavši ga zadaviti.
Prigovor, gospodo,
imajte na umu
da je vuk isprovociran
(posebno njegovi očnjaci)
janjećim mliječnim zubima.
Zaključak:
Ako janje, ubuduće,
bude blejalo na vuka
neko će ostati bez vilice.
I, kako definirati ove poetsko- aforističko- iritirajuće- blafsemično- bogohulno- britkojasno- naglašeno- kvalitetno- kvantitativno urađene forme unutar poetike puste. Da, reći ćemo da ponekad, ne njegovom krivnjom, naivnost prelazi onu granicu podnošljivosti, ali možda to Ekrem Macić i namjerno radi kako bi nas pripremio za slijedeći stih koji samo što nije… Razumije on sve to… I pokušava (ne samo sebi) pokazati kako mi možemo, smijemo, umijemo… samo da hoćemo… Revolucije više ne postoje a niko vlast ne predaje bez ratova… Mislim na ideološku borbu (Tita mi, ni na bilo šta drugo!?)… Macić ne poziva na nove ratove, ali pRoziva i bori se. Ništa mu drugo ne preostaje jer…
”Od pisanja se ne živi –
Zato čitajte!”
Macića.
|