|
Kad pogledaš sa Crnog vrha
na ramenu ti spava smrt
k’o dijete ženi.
Iz noći je budućnost svjetlija;
tačno u ponoć pogled na svijet je najjasniji.
Pala je noć. Svanulo je mojoj poeziji.
Bez brata si i kad se pobratiš sa svima;
ljubavi, robijo teška na slobodi.
Ili je ovo opsjena ili java:
vrijeme nišandžija na mitraljezu.
Jedino si svoga srca zatočenik,
jer, pjesma je suha pozlata duše.
Niko me ne može prisiliti
da priznam životu da je lijep.
Bićemo samo u sopstvenim očima
ono što jesmo.
|