|
Nema Mostarca koji nije čuo za Sergija ili za njegovog oca, čuvenog doktora Feodora. Taj doktor je do 1941. godine bio jedini mostarski hirurg. Liječio je i pomagao svima kojima je bila potrebna njegova pomoć. Nije ga zanimalo ni koje su vjere ni nacije, a ponajmanje ga je interesovalo njihovo političko, odnosno ideološko opredjeljenje. Medicina i sport, a posebno atletika bili su njegov svijet. Tog i takvog čovjeka i ljekara jedne noći hapse ustaše, vežu ga i odvode na Neretvu na strijeljanje. Feodor skače u Neretvu, prepliva je i dolazi u selo Baćeviće i spašava glavu. Nakon Sremskog fronta sreću se otac i sin kao hirurg i pacijent u Zrenjaninskoj vojnoj bolnici.
Sergije je bio isti, ili barem sličan velikom ocu. Od njega je naslijedio ljubav prema sportu, ali i prema ljudima. Obje te ljubavi je njegovao i razvijao sve do smrti. Godine i starost nije priznavao i uspijevao da do kraja ostane mlad, ne samo duhom. O bolesti i smrti je pričao kao o nečem najnormalnijem.
Zbog toga niko nije bio iznenađen njegovim interesom za zbivanja u Mostaru tokom ratnih godina. Trudio se i uspijevao da se čuje sa svojim prijateljima, da im pošalje lijekove i da im uputi riječi utjehe. Da ih ohrabri da izdrže i da ne posustanu. Istovremeno aktivno je učestvovao u radu Udruženja izbjeglica iz Mostara. Ništa mu nije bila teško. Nije oklijevao da pomogne i vrati vjeru u bolje sutra. Šta više, da li zbog osjećanja nostalgije ili zbog novinarske znatiželje, odlučio je i uspio da prije samo godinu dana posjeti Mostar, da prošeta mostarskim sokacima, da se umije do pojasa na mostarskoj česmi u jednoj od avlija koje su mu zamirisale na njegovo djetinjstvo.
Šta još reći danas kad se opraštamo od Sergija? Toga ima toliko, ali se bojim da dužina ovog govora ne ode izvan njegovog ukusa. Naravno, žao mi je što neću ništa reći o njegovom putovanju na Olimpijadu u Berlin, o njegovom školovanju u Švajcarskoj, Francuskoj i u Americi, ali znam da o tome ovih dana govore njegove kolege i njegovi đaci. Naravno, mnogo ljepše i suptilnije nego što ja to umijem. Moja želja je bila da se oprostim od Sergija – Mostarca i prijatelja.
Zbog toga, dragi Sergije, mi ostajemo da njegujemo uspomenu na sve dobro što si učinio za nas i sve one znane i neznane kojima je Tvoja pomoć značila više od pomoći. Nećemo i ne možemo zaboraviti onog dječaka iz Mostara kome si još kao đak poklonio svoje najljepše odijelo, ni onog invalida kome si u jednom momentu bio jedina podrška.
Nećemo zaboraviti ni Tvoju Ognjenku, našu Mostarku, kojoj ćeš najviše nedostajati. Naprotiv, ostajemo u obavezi da joj pomognemo koliko možemo. Onako kako si Ti nama pomagao.
Na kraju, dragi Sergije, neka Ti je vječna slava i hvala!
|