|
Pa: otkud sada – nepremost! Eee, i mostopisac se to pita. Shta da odgovori! I pjesma se zove nepremost. I knjiga se (objavljena u izdanju NIK ”Kujundzhic'” u Lukavcu) zove nepremost.
Jer: i most mozhe biti – nepremost. Kao shto bol mozhe biti neprebol. Kao shto hod mozhe biti nedohod. I neprohod.
A ovo slovo nastaje u ambijentu u kakvom je nastala i istoimena pjesma. U ponoc'. Na mostarskoj mjesechini. U gradu koji se bljeskom i zvukom oglashava. Koji ima rijeku shto, ljeti i zimi, pjeva svoj raskoshni refren.
Kada bih od tolikih, nebrojenih pjesama odabirao, i odabrao, najdrazhi stih, opet ne bih dobio onu zheljenu pjesmu, onu pravu koja bi, makar priblizhno mogla da odslika vrijeme u kojem se deshava nepremost.
Ovaj je nepremost, zapravo, molitva koja kazhe: Ja molim za mir ovo veche, / za sutradan i dan potom / nespokojnik jedan u meni leleche – poshtedjen smrti, suochen sa zhivotom...
Vrli chitaoche, ovo Slovo koje chitash, ipak je, poslije toliko muka, nastalo u jednom dahu, za desetak minuta – a da ni zapisivachu nije jasno: ”shta je pisac htio da kazhe”:
Prosudi – sam:
Gdje bi most – sad je nepremost
Gdje bi stopa – rupa je od topa
Dvije sive kule – dva uboga brata
Spomen su od krsha i sunovrata
I od bljedila bljedje
Sve same medje
Sve se gradu zanedalo
Po smaragdu rijeke gvozhdje palo
Dok se mrtvi u zemlji ljube
Zhivi na vjetru oshtre zube
Presahla i vrla vrela
Gdje je kob uzavrela
Niko ne zna njegove muke
Ne daju da stane na krhke noge
Niti da pruzhi svoje ruke
Dok pishu libre brze i stroge
Gdje bi ljubav i intima
Sad ledeni glecher i zima
Gdje bi buket kuc'a u zagrljaju
Sad sotone ljetopis brljaju
Stotinu, tisuc'u milja u prechnik
Ne chuje se Hamzin i Aleksin rjechnik
Koliko tuge osta
Od mosta do nepremosta
Koliko kamen vishe stari
Toliko vishe se zamostari.
|