|
Oni što zaborave sebe,
(kad se prvi put vide)
Sliježu ramenima.
Pod srušenim sljemenima,
Pod tjemenima,
Vasiona kupola, mrmlja.
Bijelo je nebo
U kocki praznine.
Od bijelih krhotina
Gradimo nemušte riječi,
Sve mliječi,
Sva razdragana polja,
Volja da nadvisiš sebe.
Kad crv pregrize peteljku
Jabuke ispod alema,
Sve što se činilo blizu,
Naše i sviju, u nama,
Neuhvatljiva je prašina.
Bijela se sliježe u Mliječni put.
Samo se, zakratko, uspravi
Dvostruka sjena minareta
U pervazu praznine.
O, Tine, Tine,
Tvoji visoki jablani,
Kristalna kocka vedrine
Koju nam namrije, Čestiti,
Za naša ognjišta podglavak.
Grad je razgrađen u sebe.
Bode kocka praznine
Ni groba, ni nokta u grebu,
Da zagrebe visine,
U oku neba dogarak.
|