|
U ranoj mladosti, krenuo je iz rodnog sela Jaklića u samostan, s ubjeđenjem da onaj ko vjeruje u Boga, treba da vjeruje i u čovjeka. Otac Tadija ga je pratio do prvog raskršća, a majka Marija pri rastanku ga je svjetovala: ”Mladene, sine, pazi se i svijetla obraza hodi kroz život”.
Svoju životnu putanju on je tako i prohodio. Školovao se u Visokom i Sarajevu, a služio u Šćitu, Podhumu, Fojnici, zatim u Dubravama kraj Brčkog, Gračacu i, ponovo, u Šćitu gdje je dočekao zasluženu mirovinu.
– Pa, ima li mira u mirovini?
– Bilo bi da nije upale zglobova... Ama, da ja mogu hodati po planinama kao nekad, kada sam, baveći se lovom i planinarenjem prokrstario Vlašić, Bjelašnicu, Romaniju, Vran, Radušu, ne bi mi ni trebali lijekovi. Ove naše šume i planine su najbolje ljekarije. Hodaj i – uživaj! – uzdahnu čovjek koji u svojim mislima i nazorima nosi čar i ljepotu nesputane prirode.
Onda pominje rat: pred njegovim očima iskrsnuše slike koje nikada neće iščeznuti.
– Krajem četrdesetidruge stigoh u Šćit, iz Prozora. Tamo su me zaustavljali govoreći kako je Prozor italijanski bastion, opasan bunkerima i s četiri reda bodljikave žice, kako ima u zalihi hrane za četiri godine i municije. Oni, tako meni, a ja njima: ”Hvala vam, neću živ među okupatore, taman poginuo” ... Ali, u Šćitu zatekoh razvaline. Svuda tragovi četnika, ustaša i drugih pasa što su tovarili zlo narodu. Porušena crkva, izgorjela knjižnica s vrijednim djelima, pa muzej... sve u zgarištu i korovu, joj, kad se sjetim.
U tim sjećanjima, fra Mladena hvata neka lomna tuga i grč. Došao je u prazno, sam i go kao prst. Da se mogao kamen gristi – reče – grizao bi ga. Smjestio se u samostan u sobu broj 9. Vrata razvaljena. Stakla polupana. Ali, on se nije predavao očajanju, već radu. Za nekoliko mjeseci, i partizani stigoše u Šćit. S njihovim dolaskom i selo oživi.
– Bilo je to u veljači četrdeset i treće. Najprije dođoše dalmatinski borci. Pun ih samostan. Svi su stalno u žurbi. Liječe ranjene, iznemogle. Čiste oružje, krpe se, peru. S njima se brzo srodih, kao da su mi iz kuće rođenice. Zajedno kuhamo, zajedno se hranimo... Ja na prvom katu, u ”devetki”, a dolje, na ulazu straža. Ponekad izađem vani, molitvenik mi u ruci, pa kad se vraćam, stražar podvikne: ”Stoj, ko ide!” ”Gvardijan” – ja mu kažem i on me pusti.
Pred Šćitom duga kolona. Kraj puta pokoji zaostao borac i konj što ne može dalje. Cijeli kraj je zavijao snijeg. Pod udarima ledene kiše i vjetra savijaju se tijela izmučene kolone koja, spora i duga kao zimska noć, ide dalje. Kuda? Ka Prozoru, ka Neretvi, ka slobodi... Baš u tim okrutnim časovima fra Mladena u njegovoj sobi posjećuje komandant dalmatinske brigade Gligo Mandić. Zdravi se s njim, onda ga gleda ispitivački i govori da će mu uzeti ono što mu je najdraže – sobu koja mu je bila neophodna za smještaj viših oficira.
– U redu, samo izvolite, opšti interes je važniji od ličnog, kazah ja njemu i odmah počeh da preseljavam... Domalo, u samostanu se nađe cijeli Vrhovni štab. Tito bijaše, rastom, najmanji od njih, s izbočinama na licu, ali, brate, viđen i kršan. Napravi nekoliko koraka po sobi, pa zastade. Zabrinut je... Jedan drugi oficir, čini mi da je to bio Milovan Đilas, poče da negoduje – Šta će ovdje civili, sveštena lica, ali ga Vrhovni komandant smiri, rekavši: ”Čovjek radi svoj posao, neka ga!..”
U sobi broj 9. Franjevačkog samostana u Šćitu smjestio se drug Tito kome je fra Mladen velikodušno ustupio krevet, nešto posteljine i dvije lampe. On se privremeno preselio u obližnju kućicu Ive Lovrića u kojoj postaje očevidac, a i učesnik jedne legende što je oličenje svih najplemenitijih vrlina, i revolucionarnih i oslobodilačkih i ratničkih, ali, prije svega, i iznad svega – ljudskih.
U ovoj sobi što je sada tako lijepo namještena i uređena, fra Mladen je dočekao slobodu, te ga pitamo, kada bi se, recimo, ponovo rodio, šta bi radio?
– Pa, pošao bih ovim istim putem koji sam odabrao, samo ne bih želio da doživim rat i razaranje svega onoga što je čovjek, krvlju i znojem stekao. Nažalost, i danas ima onih koji bacaju ljagu na naše najsvetije tekovine i huškaju na rat i bratoubilaštvo. Oni su najveća rđa, otpadnici društva. Sve što je osim molitve, mi u našoj crkvi osuđujemo: ako će neko izazivati ekscese i prizivati zlo, u crkvi mu nije mjesto – govoraše fra Mladen Lucić, nosilac Ordena bratstva i jedinstva.
Ljeto je gorilo u požaru boja i zvukova. S nama je izišao u krug samostana, tražeći motičicu da u povrtnjaku okopava paradajz i mahune, i ne pomišljajući na svoju bolest, starost i na put kojim svako od nas jedanput putovati mora.
* * *
Od dramatičnih i sudobnosnih događaja na Vilića-guvnu, u Šćitu, Prozoru i Jablanici proteklo je šest decenija... Fra Mladen Lucić je davno umro. I bolje mu je, jer – da je i poživio – uzoritog velečasnog ubila bi strašna vijest da su izdajnici njegovog naroda, ustaše – šest godina poslije Dejtona – minirali velebni spomenik Bitke za ranjenike na Makljenu. Za počiniocima i njihovim naredbodavcima još se ”traga”.
|