|
Pjesnici i djeca su bliski po svom vjechitom chudjenju, uzbudjenosti, intenzitetu osjec'anja, bogatstvu mashte i originalnosti vizije. Odrasli nadmashuju dijete kolichinom iskustva, chitalachkim akumulacijama, izoshtrenijim senzibilitetom, kultivisanijim ukusom, ukupnom zreloshc'u kojoj se pridruzhuje i umijec'e spisateljskog zanata koji se, kao svaka vjeshtina, uchi. Pa iako raspolazhe iskustvom, nachitanoshc'u, mashtom, emocijom, kulturom, ukusom, tananim osjec'anjem za zvuchno-ritamske valere jezika ni svaki talentovani pjesnik ne mozhe biti uspjeshan pjesnik za najmladje, ne mozhe uspostaviti kontakt prisnosti, povjerenja, poistovjec'ivanja sa malim svijetom koji samo ljepoti i iskrenosti vjeruje. Osim svega nabrojanog potrebno je, znachi, imati josh jedan stvaralachki ”kec u rukavu”, onaj peti koji granichi sa nemoguc'im. Svi su ljudi nekada bili djeca, ali za mnoge negdashnjost je za svagda izgubljena, kao potopljeni kontinent, kao Atlantida, pod okeanom zaborava. Samo rijetki pjesnici uspijevaju da i u zrelim godinama sachuvaju u srcu i uhu glasove davnine, ponesu sa raskoshne gozbe, kako slikovito reche jedan kritichar, ”sachuvane mrve djetinjstva”. Takvim pjesnicima djetinjstvo ne znachi povratak u ”zaboravljenu zemlju”. Pravi djechji pjesnik je bez obzira na svoju zhivotnu dob odraslo vjechito dijete, vrshnjak svojih malih drugara, a djetinjstvo nije za njega biografski komad vremena omedjen datumima intimnog kalendara nego ”psiholoshki fenomen i stanje svijesti”. Mali je broj pravih i istinskih pjesnika koji su pjevali ”djechjim glasom”. Medju njima je, naravno, autor ”Pachije shkole”, ”Zeke iz jendeka” i ”Male Feme”, vjechiti Zmaj koji je uticao na razvijanje osjec'anja poezije bezbrojnih generacija djechaka i djevojchica, tu je Desanka pa C'opic', za koga je Danojlic' rekao da je ”odrastao samo zato da bi se mogao sec'ati”, tu je raspjevani bard iz Kosovca kome je sudbina u natalnu kartu upisala da se rodi u ”ptichjem selu” i da ptice budu njegova trajna poetska preokupacija (radi se, naravno, o Grigoru Vitezu), tu je nenadmashni Dushko Radovic' chija je ”zdrava pesma” komponovana istovremeno u dva tonaliteta: durskom i molskom, jednako zachudna ”poshtovanoj deci” i refleksivno provokativna odraslim jer je on najslozhenije stvari znao da iskazhe najjednostavnijim rijechima. Tu je i tata-mata za stihove, zlatiborski kauboj, veliki drugar, univerzalni shoumen Ljubivoje Rshumovic', pa zatim gruzhanski slavuj Dobrica i josh poneko u ponekom izuzetnom trenutku.
A shta je sa djecom stvaraocima? Kod djece ”olovka pishe srcem”, sve je ”svijetlo, jasno i spontano”, kao shto je rekao Tibode, sve je dozhivljaj, iskrenost, mashta i osjec'anje, neponovljivost. Pjevajuc'i o djeci i njihovom odnosu prema svijetu i zhivotu Stanko Rakita je egzaltirano zakljuchio:
”A dijete se svemu divi
i najljepshu pjesmu zhivi.”
Pa iako je sam djetinjski dozhivljaj charolija za sebe, intenzitet blizak umjetnichkoj egzaltaciji, rijetko c'e koje dijete da se uzdigne svojom darovitoshc'u do praga autentichnog literarnog izraza.
Pred nama su dvije zbirke Ludi zooloshki vrt i Bashte iz mashte Nevene Stoshic', dobitnice Gashinog pera, literarnog priznanja festivala poezije u Lazarevcu i josh nekih drugih nagrada. Stvar ne bi bila neobichna jer mladi talenti nichu na sve strane, ali mala Nevena ima tek deset godina i vec' je napravila pravi podvig. O chemu pjeva jedno desetogodishnje dijete, jedna obichna djevojchica koja svakodnevno skakuc'e od kuc'e do shkole, pishe zadac'e, gricka chokoladu, gleda crtic'e, izmishlja nestashluke, slusha muziku i stihovima iscrtava beskrajno bogat svijet ozhivljenih snova. U prvoj zbirci mala pjesnikinja daje veselu zoologiju, album shumskih i egzotichnih zhivotinja, crta zechic'a, vjevericu, kornjachu, zhirafu, vrapca, pingvina, lava, vuka, lisicu, zhapca, jazavca, mrava, bizona. Svi oni zhive svoj zhivot okruzheni drugim stanovnicima shume, bare, stepe, prashume, sucheljeni sa svojim sitnim i krupnim problemima, zheljama i nastojanjima. U sushtini Nevena uvijek individualizira svoje zoo junake, daje ih u anegdotskom okruzhenju u kojem se oni igraju sa zhivotom i zhivot sa njima. Autorica ih pokazuje u situacijama u kojima oni postupaju u skladu sa svojom prirodom i zheljom malog nasmijanog stvaraoca koji svijet ispunjava svojom dobrotom i radoshc'u. Nevena ima mashte da od zhivotnog trunja napravi dogadjaj, da sve oboji i nashara, da svoje sitne lirske kolachic'e pospe shec'erom shale i humora i da u konfliktnom svijetu nadje rjeshenje koje c'e svakog zadovoljiti. Chak i stari lav, bivshi kralj, nec'e patiti za izgubljenim tronom. Nakon burne vladavine kandzhom i ochnjacima, njemu je, kad ga je napustila snaga, ostalo zadovoljstvo mirnih penzionerskih godina:
”Lavu se desio jedan kvar
poshto je bio mnogo star
pocheli su da mu ispadaju zubi,
a nije imao para
da ode do zubara.
Niko se njega vishe ne plashi,
nikoga ne mozhe on da prestrashi
i josh neshto
svako mozhe da mu otme presto.
Poshto nestade moja snaga
pa sam postao lav ja raga,
predajem krunu svome sinu
i idem pravo u mirovinu.”
Ispunjeno osjec'anjem pravde Nevenino djetinje bic'e reaguje na pokushaj nasilja i tiranije, na moc'nike koji prosipaju svoju silu nad nezashtic'enim i nejakim. Medjutim, napadnuti ima pravo da se brani. I kao shto vuk, osjec'ajuc'i svoju apsolutnu nadmoc' nad sic'ushnim stvorom, zheli da ga prozhdere, ne bira diplomatski rjechnik nego brutalno prosipa svoj krvozhedni naum, tako i jezh ima bodlje i srce da docheka napasnika:
”Iskochi vuk – nastade muk.
Nec'u, mali, da te lazhem,
doshao sam da te smazhem!
Nemoj da me smatrash glupim
u klupko c'u da se skupim.
I dok medo reche – krushka,
izbodena vuku njushka.”
U ovim pjesmama mali autor iznosi svoju zhivotnu filozofiju. Iako slijepa, krtica s proljec'a izlazi iz svojih mrachnih hodnika da pozdravi sunce. (”Krtica”). Neveliko iskustvo ipak kazuje da svako zlo ima i svoje dobro, da stvari treba osmotriti sa svih strana da bi se o njima moglo suditi. Zhabac Kreka ne mozhe da okupi publiku za svoj prvi solistichki koncert. Ali, kada se to najzad dogodilo, on je sa chudjenjem i uzhasom konstatovao da je njegov nastup privukao iskljuchivo – rode.
Pjesma ipak ne sluzhi samo za zabavu, shaljivo nadmudrivanje i prijatno chavrljanje sa svijetom. Ona treba i da pouchi. Trapavi mali jazavac (”Nestashni jazavac”) nehotice pravi shtetu i chini rusvaj po kuc'i pa ga majka zato kazhnjava da svoje greshke ispravi pranjem prozora. Ochito da Nevena smatra da se radnom terapijom postizhu najbolji vaspitni efekti.
Zakljuchak pjesme Bizoni daleko nadmashuje iskustvene horizonte najmladjih. Otac bizon sjec'a se vremena kada su krda ovih snazhnih zhivotinja tutnjala prostranstvom i istrebljujuc'eg rata u kojem su ljudi desetkovali njegove srodnike. Mali bizon, medju zhicama, sit i zadovoljan, ne mozhe ni da sanja velichinu gubitka koja tishti njegovog oca. Rodjen u ropstvu on nikada nec'e osjetiti drazh slobode. Kavez zooloshkog vrta ubic'e dostojanstvo i ponos, a u zamjenu pruzhiti skuchenost zhivota punog stomaka i prazne dushe.
I dok u ”Ludom zooloshkom vrtu” susrec'emo naznake autorichine zhivotne i lektirske inspiracije, ”Bashte iz mashte” imaju vidljiviju notu originalnosti. Desanka je, bliska prirodi, ispjevala nadahnute stihove o gljivama, paviti, chuvarkuc'i, livadskom zvoncetu, bulkama, raznobojnim krilatim i rascvjetalim stanovnicima shuma, polja i livada. Dobrica je stihovima uplitao cvjetne vjenchic'e pa je chak i zavichajnu rijeku rimovao s ruzhom ”Reka s ruzhom rimovana”)
|