|
Ko duga, on je svijen nad vodom!
Obrvica pod chelom:
pod plavim neba svodom!
S dvije krenu strane, smiren na sredini!
Sedef-besha na puchini!
Ko labud, on svoja krila shiri
nad rajskim mavi vrelom,
ispred planina sivih!
Mimar Hajretin, kada ga sreza, b’jelog, pita se:
Chije l’ je djelo?
On, silan, nebu leti, visoko,
A zemlji chelo daje –
k’o djechak, snen, pred skokom!
U zemnoj noc'i on jedra svoja dizhe:
Vjechit mornar do nas stizhe!
Ti shto, malehan, njime hodish, sam,
c'utec'’ mu zagrljaje
i njegov snatrec'’ stan.
znaj: preko mosta svi prijec'i c'emo mi,
a on? On ostaje, i sni...
Sarajevo, 31. maj 2004.
|